Mavsi su u godinu ušli kao što osobe s prekomjernom težinom (ja) uđu u prvi mjesec nove godine. Rezolucija je donesena, radikalne promjene su napravljene. Nova sezona, novi Mavsi. Ekipa koja je lani svaku utakmicu odvlačila u blato drastično je ubrzala ritam igre. Pridošlice su sjajno kompletirale roster, barem u napadačkom dijelu, i Dallas konačno ne izgleda kao frankenštajnovsko čudovište, već kao uobličena momčad s glavom i repom.

Što je najbolje, do toga su Mavericksi došli relativnim pomlađivanjem momčadi. Ekipa koja je godinama promašivala s pickovima ili ih bacala na bezvezne tradeove sada u rotaciji ima četvoricu igrača mlađih od 25, od kojih trojica imaju šansu dodatno poboljšati svoju igru. Taj upliv mladih igrača otvorio je Mavsima igru u tranziciji koja im je prošle sezone bolno nedostajala.

Jedina mana koju ovi Mavsi imaju — uz to što obrana i dalje klapa, unatoč čvrstini koju je Lively donio — nedostatak je sinergije između Dončića i Irvinga

Premda su i dalje među posljednjima u ligi po frekvenciji tranzicijskih napada — uvelike zbog toga što nemaju sjajne (ili voljne) outlet dodavače — realizacija u tranziciji je porasla. Završi li lopta u Dončićevim rukama, velike su šanse da će Mavsi ući jedan od svojih halfcourt setova, ali Kyrie Irving pokazao je iznimnu voljnost biti pokretač tranzicijskih napada. Irving je nekoć uglavnom gledao kako završiti kontre i polukontre, ali ove ga sezone gledamo puno više kao distributera u takvim situacijama, s Joshom Greenom i Derrickom Jonesom kao sjajnim partnerima u napadanju obruča, i ostalim suigračima kao trailerima. Postotak realizacije u tranziciji porastao je za 10 posto u odnosu na lani, što valja uzeti sa dozom soli s obzirom na mali uzorak, ali taj porast potkrepljuje ono viđeno golim okom.

No, koliko god poboljšali tranziciju, pravi su iskorak napravili u punom napadu. Drastično su se ubrzali. Ekipa je po broju napada na 100 posjeda bila 28. u ligi, a sada je šesta. Negledljivi posjedi u kojima Dončić carini loptu dok ostala četvorica igrača statično gledaju što će se dogoditi tek tu i tamo pomole svoju ružnu glavu. Napad je mobilniji, ima puno više postavljanja blokova za igrače bez lopte, puno više cuttanja, puno više igre dva-na-dva, s jasnim koridorima za kick-outove na tricu iz ulaza.

Od toga je profitirao čitav niz igrača.

Pod broj 1 Grant Williams, koji se pokazao kao veliko pojačanje. Vratio je svoj mojo iz preklanjskog playoffa, počeo opet igrati kao univerzalni vojnik, a samim tim uskrsnuo je svoj vanjski šut. Williams je i lani gađao izvrsnih 39,5 posto iza linije trice, ali bio je za jedan posto lošiji iz hvatanja — što nije puno, ali je, s obzirom na to da su catch and shoot trice po frekvenciji njegovo glavno oružje, bilo razloga za zabrinutost. Ništa od toga. Majstor na catch and shootu u prvih osam utakmica gađa apsurdnih 51 posto, što bismo lako mogli otpisati kao aberaciju zbog malog uzorka, ali Williams je povećao broj šutova s 3,0 na 5,9 — što obično rezultira padom — ali još važniji pokazatelj da ovo ne mora nužno biti odstupanje je to što je Williams konstantno otvoren, pogotovo u kutu.

Mavsi, koji su ranije svojim statičnim napadom poklanjali obranama opcije na kojima su mogli skrivati svoje loše defenzivne igrače ili s njih duplirati Dončićeve ulaze, sada su eliminirali takve situacije. Ostavite li nekoga otvorenim — a morat ćete, jer su Mavericksi najbolji napad lige u izolacijama — taj vas može kazniti. Bez obzira na to jesu li u pitanu Williams i Green iz kuta, Tim Hardaway s krila ili Irving na drugom ulazu nakon kickouta. Još kad bi Seth Curry vratio svoj šut, gdje bi im bio kraj?

Uz njihovu osvježenu drive-and-kick igru tu je i modificirana pick ’n’ roll shema. Dok je prijašnjih sezona Dončić uglavnom koristio pickove Dwighta Powella i Maxija Klebera kako bi isprovocirao promjenu primarnog čuvara i tako si olakšao ulaz na izolaciji, sada konačno ima čistokrvnog rim runnera. Mavsi su i prijašnjih sezona bili jako dobri u realizaciji roll akcija čisto na račun Dončićeve individualne kvalitete, ali sada imaju opciju koja može kontinuirano napadati obruč i završavati u gužvi.

Dereck Lively II, sa svojih 19 godina i jednom sezonom košarke na Dukeu, na početku godine izgleda kao jedan od najzrelijih rookieja. Majstorski koristi svojih 216 cenata visine kako bi Dončiću ponudio opcije za dodavanje na picku. Možete mu spustiti loptu od poda nakon udvajanja, možete mu je baciti visoko u zrak, možete računati i na takozvanu Kobe asistenciju nakon promašaja.

Lively se nakon svega jedne utakmice prometnuo u startera, a vjerujem da će uskoro povećati i svoju minutažu koja pomalo neopravdano otpada na ostale veterane na visokim pozicijama. Dončić nikad nije imao ovakvog partnera u p’n’r-u, a razviju li još malo kemije, tu bi moglo biti svega. Lively je trenutno na devet poena i osam skokova u svega 24 minute igre, što je impresivno za jednog 19-godišnjaka, ali još je impresivniji način na koji se uklopio u momčad i pokrpao veliku rupu koja je zjapila u sredini praktički od odlaska Tysona Chandlera.

Od taktički nefleksibilne ekipe Mavericksi su postali gipki, savitljivi, spremni mijenjati napadački identitet ovisno o matchupovima i petorci na terenu. Na kraju, kad suparnici sve uspiju zatvoriti, uvijek im ostaje izolacija Kyrieja Irvinga, solidna opcija koja može urušiti bilo koju obranu, te izolacija Luke Dončića, koja je košarkaški cheat code.

Luka je ove sezone na izolacijama na 1,48 poena po posjedu, odnosno na 10,8 po utakmici iz takvih akcija. Uzmemo li u obzir frekvenciju akcija i učinkovitost, može mu parirati samo De’Aaron Fox, ali on je zbog ozljede odigrao tek tri utakmice, tako da i to treba uzeti s rezervom. Luka je elita. Njegov ulaz koji kombinira snagu, eksplozivnost i nevjerojatnu brzinu usporavanja kojom iz ravnoteže izbacuje suparnike te pregled igre koji mu omogućuje da eksploatira rupe u obrani možda je i najjače individualno oružje trenutno u ligi, svakako na istoj razini s arsenalom poteza koje posjeduje Nikola Jokić.

Dončić izgleda pokretljiviji, snažniji, izdržljiviji nego prijašnjih godina i jedini istinski minus u njegovoj napadačkoj igri je konstantno prigovaranje sucima. Čak je počeo zabijati i stepback trice uz učinkovitost koja ih više ne čini nerezonskim. U svojoj šestoj sezoni Luka igra najbolju košarku koju je do sad igrao, što bi samo po sebi trebalo natjerati strah u kosti suparnicima.

Jedina mana koju ovi Mavsi imaju — uz to što obrana i dalje klapa, unatoč čvrstini koju je Lively donio — nedostatak je sinergije između Dončića i Irvinga.

Obojica su sjajni igrači, to nitko ne spori, ali nema nekakve međuigre između njih. Irving je prihvatio ulogu druge violine i to je svakako pohvalno, ali on je daleko najstatičniji igrač u petorkama s Dončićem na terenu. Jason Kidd i društvo jednostavno nemaju akcije u kojima bi obojica bili uključeni, osim eventualnog Dončićeva drive-and-kicka, nakon kojeg Irving sam ide na ulaz. Usto još koji put ispali tricu na hvatanju i to je manje-više to. Volio bih vidjeti nekakav flare screen Dončića za Irvinga ili čak nekakve handoff akcije; volio bih vidjeti malo kreative, raznovrsnosti, košarkaškog veselja, ali od toga zasad nema ništa.

Ne čudi stoga to što petorke u kojima su Dončić i Irving imaju nešto lošiji net rating nego ekipa u globalu. Daleko je to od lošeg, ali Irving u ovakvoj ekipi nije idealan partner Dončiću. Zasad nema razloga za zabrinutost, ali vjerujem da bi Mavericksi bili nešto ozbiljniji izazivači da su njihova prva i druga opcija međusobno komplementarne.

Nema veze. Bitno je da su Mavsi na pravom putu. Premda nikome ne vjerujem previše nakon svega osam odigranih utakmica, nekako imam dojam da će tijekom sezone zadržati ovaj stil igre, pa makar malo više oscilirali u rezultatima.

Nakon dugo vremena konačno igraju gledljivu košarku.