Legendarni D’Antonijevi Sunsi igrali su košarku kao da za pleja imaju Flasha, a ne nekog Kanađanina s lošom frizurom, a sve pod geslom “7 seconds or less” koje je objašnjavalo u koliko se sekundi mora ispaliti lopta da bi se obranu uhvatilo nespremno. Oni su bili prototip “pace” momčadi. Što se “space” dijela tiče, možemo otići 20 i kusur godina u povijest i posjetiti Houston Rocketse, koji su izgradili dvije šampionske momčadi oko najelegantnijeg igrača na niskom bloku u povijesti igre, no mnogi zaboravljaju da je Hakeem Olajuwon bio okružen nizom fantastičnih šutera*.

*Bilo bi nepošteno pri tom izostaviti činjenicu da je NBA liga početkom sezone 94 – 95 gurnula tricu na udaljenost od 6,71 m (4 centa kraće od FIBA trice) što je omogućilo Rocketsima da osvoje dva naslova. Uz, normalno, odlazak Jordana u bejzbol penziju. Te se godine dogodio ogroman porast u broju šuteva za tri, s 9.9 na 15.3 pokušaja po tekmi, te je neprekidno rastao u sljedeće dvije sezone do 16.8 pokušaja. Kada je liga vratila normalnu udaljenost (7.24m i 6.71m u kutevima) broj trica je pao na 12.7 i polako rastao gotovo svake sljedeće godine.

Slična momčad, koja je ostala uskraćena za naslov, izgrađena je u Orlandu oko Dwighta Howarda. On je na niskom bloku bio drveniji od studenata prve godine glumačke akademije u Zagrebu, ali je uza svu tu drvenost bio i brutalno efikasan. Okružen šuterima koji su bili sposobni rokati trice sa svih pozicija (Hedo Turkoglu i Rashard Lewis imali su mismatch protiv bilo kojeg krilnog centra lige), Howard je hvatao golem broj promašenih vanjskih šuteva na ofenzivnom skoku, osiguravao Magicu ekstra posjede i odgurao jednu talentom siromašnu ekipu sve do velikog finala.

Šut s poludistance gurnut je u zapećak povijesti. Duge dvojke šutiraju samo oni koji nemaju pojma o košarci

No, bilo bi nepošteno uzrok trenutnog stanja tražiti na parketima. Te su momčadi bili bljeskovi u tami, lučonoše koje su nagovještavale budućnost, ali nisu bile produkt koncizne, usmjerene evolucije basketa.

Ne, uzrok trenutnog stanja treba tražiti izvan parketa, izvan teretana, izvan dvorana, u uredima i na računalima.

Uzrok trenutnog stanja je jednostavan – 3 je veći od 2. Jednom kada su napredne statistike ušle u košarkaški mainstream i kada su analitičari konačno objasnili trenerima kako je šut za tricu od 33 posto jednako efikasan kao šut za dvicu od 49,9 posto, stvari su se promijenile. Igra se promijenila. Od 2009., kada su Orlando Howards ušli u finale lige, broj upućenih šuteva izvana skočio je sa 18,1 na 25,8 po utakmici. Šut s poludistance gurnut je u zapećak povijesti. Duge dvojke šutiraju samo oni koji nemaju pojma o košarci.

***

“Ako imaš tipa koji šutira 55 posto iz takvih situacija, zašto ne pucati? Mislim da nije crno i bijelo, mislim da ne možete jednostavno reći kako se takvi šutevi ne smiju ispaljivati. Kao trener kažete ‘To je superiška, ne pucajte odatle.’ Ali kad dođete u doigravanje to su šutevi koji vam se nude jer su obrane nabrijane, znaju kako tko igra, i zato ti šutevi ostaju otvoreni, šutevi sa pet i pol metara udaljenosti. Tada ih morate zabijati. A ako ih niste pucali tijekom godine i sada ste u playoffu i morate ih pogađati, što mislite kako će to funkcionirati?”, govorio je Jeff Hornacek prije tri godine dok je sjedio na klupi Sunsa.

Njegova filozofija mu ipak nije pomogla. Sunsi pod njegovim vodstvom nisu ušli u doigravanje, nazadovali su nakon odlične prve godine u kojoj su bili deveti na Zapadu s nevjerojatnih 48 pobjeda, i Hornacek je dobio cipelu sredinom treće sezone na čelu kluba iz Arizone. Svejedno, njegove riječi i dalje odzvanjaju u uhu i tjeraju vas da se zamislite. Hornacek nije old school trener koji smatra kako se prije igralo bolje, i sam za sebe kaže kako obožava matematiku, studirao je knjigovodstvo i napredne statistike mu nisu nepoznanica.

Možda su mid-range šutevi u međuvremenu dobili takvu stigmu da su danas podcijenjeni?

Jedan čovjek ovih dana to definitivno potvrđuje. DeMar DeRozan otvorio je sezonu nizom od devet utakmica, tijekom kojeg je samo dvaput zabio manje od 30 poena, a čak dvaput je išao do 40 koševa.

Niz je to koji ga je stavio rame uz rame s uistinu dva najveća igrača ove igre – Michaelom Jordanom i Kareemom Abdul-Jabbarom. Njegov prosjek u istom periodu iznosi okrugla 34 poena po tekmi. DeRozan je uvijek znao zabijati, to nije sporno, ali ne na ovaj način. Ne tako da ga doslovno uspoređuju s MJ-em. Gledano golim okom, ovo što radi DeMar je suludo i mnogi ga navijači već guraju u utrku za MVP-a, osobito kada uzmemo u obzir da njegovi Raptorsi imaju omjer 7-2. Ni liga nije ostala nijema na ovu ofenzivnu eksploziju te ga je proglasila igračem tjedna na Istoku; nastavi li još par utakmica ovako peglati, sigurno je kako će se okruniti titulom igrača mjeseca treći put u karijeri.

Iskreno, nikad nisam volio DeRozana. Uvijek mi se činio kao igrač koji je pretvrd i predrven da bi se uvukao u moje srce. Kao kad vidite super zgodnu djevojku u klubu i ispostavi se da ne zna plesati – nešto je uvijek nedostajalo. Usprkos tome što je lišen bilo kakve fluidnosti pokreta, unatoč tome što ima spor prvi korak i nepostojeći vanjski šut, DeRozan se prometnuo u prvog strijelca Raptorsa. Prvo kao najbolji igrač loše momčadi, a kasnije, dolaskom Kylea Lowryja, kao egzekutor sjajnih akcija nadahnutog playmakera. No, ove godine se neki vrag promijenio.

“Osjećam se kao Neo u Matrixu. Sve se usporilo”, izjavio je momak iz Comptona nakon prokleto dobrog niza utakmica. “Osjećam se kao u svojoj kući kad ugasite svjetlo. Mrak je, ali i dalje znate gdje sve stoji. Znate gdje je stol, znate gdje su stepenice, sve to. Tako se osjećam u finišu utakmica. Navikao sam. Osjećam se ugodno. Čak i ako nagazim na igračku ili nešto, znam da je nisam ja tamo stavio.”

Ono što se nije promijenilo nije toliko DeMarova igra, koliko njegova učinkovitost. Da, on je i dalje u svojoj kući, samo što sada ima njen tlocrt u glavi i napamet zna ne gdje je stol, nego svaku udubinu u parketu. Bez šuta za tri, bez nekog ludog ulaza, DeMar se uvijek oslanjao na izvlačenje faulova u kontaktu i na šut s poludistance. Na taj je način uvijek zabijao dosta, ali nikada nije bio posebno efikasan. No ove se godine to promijenilo.

Njegova igra leđima prema košu postala je brutalno učinkovita, toliko da je počeo lagano podsjećati na legendarnog Adriana Dantleya. Sposobnost potpunog zaustavljanja i dizanja na skok šut iz trka digao je na razinu umjetnosti, pucanje iz okreta mu je postalo bitno oružje, step backovi su došli gotovo do curryjevske razine, a počeo je i konzistentno zabijati iz kontakta. Naravno, devet utakmica je ništa u kontekstu duge NBA sezone, ali DeMar je toliko impresionirao svoje navijače i suigrače da mu je Kyle Lowry radosno prepustio velik dio svojih šuteva.

Ono što posebno čudi je koliko dobro DeMar gađa s rukom u licu. Zbog navedenih nedostataka uvijek je imao problema u rješavanju svojih čuvara. To se nije promijenilo. Pogledajte snimku bilo koje njegove utakmice i vidjet ćete da je DeRozan sam samo u tranziciji. Uvijek je netko u blizini. Ne može se otresti čuvara ni na ulazu, ni na izolaciji, ni kroz pick ‘n’ roll. Nema šanse. Spor je. Drven. Nezgrapan. I svejedno sjajan. DeRozan je ove godine uzeo više šuteva s poludistance s rukom u licu od 22 momčadi. Alo! Dvadeset i dvije momčadi! Njegov učinak u tim situacijama? 54.7 posto šuta! DeMar DeRozan gađa contested mid-range jumpere s jednakom efikasnošću kojom centri gađaju šuteve pod košem!

Suludo.

I tu zapravo dolazimo do dva najveća problema. Prvi je pitanje može li DeRozan zadržati ovu formu. Po svemu što smo vidjeli u povijesti košarke jasno je da ne može, ali to smo mislili i za Stepha Currya i njegov šut za tri u posljednje dvije godine. Činjenica je da su se Raptorsi napadački potpuno podredili DeRozanu. Bek Toronta je po usage rateu drugi čovjek čitave lige, a nije da ima tulave suigrače. Nisam siguran koliko im je to pametno. Ako DeRozan stane, ili ga protivnički treneri zaustave, Raptorsi će morati u potpunosti mijenjati napadačku koncepciju usred sezone. Bolje da ne govorim što bi se moglo dogoditi ako se momak ozlijedi. Unatoč svim sjajnim stvarima koje DeRozan radi, valja priznati kako je broj napada koji se kroz njega vrte prvi i osnovni razlog zašto na otvaranju sezone ima brojke u rangu Michaela Jordana.

Drugi je problem duge dvojke i DeMarove jednodimenzionalnosti. Koliko god DeRozan bio dobar u onome što radi, šutevi s odstojanja a ispod linije trice, po svojoj čistoj prirodi su neefikasni. Unatoč maestralnim predstavama DeRozan trenutno nije u vrhu lige po mnogim statistikama koje ukazuju na napadačku kvalitetu – nema ga u prvih 20 ni u true shootingu, offensive ratingu i effective field goal postotku, po win shareovima je tek deveti što je jako loše za igrača koji zabija 30+ poena u 7 – 2 momčadi, a po VORP-u, koji najbolje sumira koliko je igrač dobar na oba kraja terena, DeMar DeRozan je tek dvadeseti igrač lige, debelo iza Russella Westbrooka i Chrisa Paula, koji trenutno vode u toj kategoriji.

Paul je upravo najbolji čovjek s kojim treba uspoređivati DeMara, jer i sam godinama živi od mid-rangea. Zapravo, on je prototip igrača o kojem priča Jeff Hornacek – vođa koji će, jednom kada uđete u playoff i obrane zatvore apsolutno sve osim dugih dvojki, istrančirati protivničku momčad šutevima s poludistance kao što Leatherface trančira žrtve u Teksaškom masakru motornom pilom.

No, za razliku od DeMara kojem je duga dvojka s rukom u faci gotovo pa jedino oružje u arsenalu, Paul ima hrpetinu drugih načina da razori vašu momčad. Asistencije, pick ‘n’ roll, razgrađivanje u driblingu, organizacija akcija, krađe, kontre, sve, sve, sve. Duga dvojka, iako način na koji Paul primarno postiže poene, nije jedini način na koji svojoj momčadi osigurava poene. To je ono što ga čini puno korisnijim igračem, čak i na početku ove sezone tijekom koje DeRozan igra paklenu košarku.

Iskreno, nisam siguran koliko će se dugo ovakve DeRozanove partije nastaviti.

Jasno vam je zašto sam skeptičan. Po svemu što smo vidjeli, po svemu što znamo o NBA basketu, ovakva igra je i neodrživa i dugoročno neučinkovita. No, svake godine NBA nas tjera da revidiramo svoje znanje. Možda će nas i DeMar na to natjerati.

Činjenica je da Raptorsi nisu bili ovako dobri niti ovako zabavni još od dana Vincea Cartera. Da, bolji su nego kad je Chris Bosh igrao za njih. Jedan čovjek natjerao nas je da usmjerimo pažnju prema Kanadi. S pravom. DeMar DeRozan je vruuuuć. No, problem s košarkom na sjeveru je uvijek isti – zima dolazi. Čini mi se kako je samo pitanje vremena prije nego se čovjek koji nam je razjapio usta na otvaranju sezone ohladi.