Izgledalo je lako.
Denver Nuggets poveli su 2:1 u NBA finalu u utakmici koja je početkom treće četvrtine postala jednosmjerna. Jedan dobar niz u napadu, Miamijeva greška za greškom za greškom, i odjednom su sa šest razlike skočili na 19 poena prednosti. Premda nije bilo gotovo jer u današnjem NBA-u šanse za povratak uvijek postoje, pogotovo ako igrate u Heatovu dresu, bilo je gotovo. Nuggetsi su, uz tek jedan ili dva malo jača udarca vala, otkrstarili do kraja utakmice i vratili prednost domaćeg parketa. Nikola Jokić postao je prvi čovjek u povijesti koji je upisao 30-20-10 triple-double u finalu. Jamal Murray dodao je svoj triple-double te su njih dvojica postali prvi duo koji je ostvario triple-doublove u istoj utakmici finala. Ispisali su povijest.
No, to nije povijest koja ih zanima. Naslov je jednu pobjedu bliže. Nakon poraza u drugoj u kojoj su ih Miamijeve prilagodbe izludile gotovo jednako kao vlastite neforsirane pogreške, okrenuli su ploču i uzvratili udarac. Pročistili su svoju igru, popleglali veći dio pogrešaka na oba kraja parketa i istovremeno gledali Heat kako iz napada u napad puca sebi u noge.
Nuggetsi su napadački nametnuli ritam kroz svoje najubojitije oružje, Murray-Jokić pick ’n’ roll koji je od početka do kraja funkcionira gotovo savršeno. Kroz njega su cijelo vrijeme tražili tri situacije: prostor za Murrayjev ulaz nakon što mu primarni čuvar ostane na boku, koridor za dodavanje na otvorenog šutera ili cuttera i situaciju u kojoj će imati prostora za ulazno dodavanje Jokiću na lakat reketa ili na post.
U NBA finalu sve je moguće. Ali nakon treće odigrane utakmice u kojoj su Jokić i Murray demonstrirali silu jedno je jasno: neke su stvari mogućije od drugih
Jokić je u prvim dvjema utakmicama gazio Heat iz posta — u prvoj kao dodavač, u drugoj kao scorer, dok je u trećoj nastavio istim ritmom, miksajući oba aspekta. Nuggetsi su tijekom čitave utakmice krvavo radili da bi vratili koridore za Jokićeva dodavanja koje su Heatovi igrači uspijeli zatvoriti u drugoj, te su u tome konačno uspjeli u trećoj četvrtini kad je Aaron Gordon počeo dobivati jeftine poene u reketu, a nastavili u četvrtoj, u kojoj je Christian Braun upogonio motor u nogama i finiširao na obruču nakon nekoliko impresivnih back cutova na osnovnoj liniji.
Miami nije mogao napraviti ništa kako bi zaustavio takvu igru, jer su ga i Jokić i Murray šamarali kao strijelci i nije bilo načina za zaustaviti ih. Probalo se s Jimmyjem Butlerom na Murrayju, ali je ovaj u startu prošao kraj njega kao cheerleadersica pokraj nekog šmokljana u američkom teen filmu iz 1980-ih. Probalo se iskakati na pick ’n’ roll te su Heatovi igrači nekoliko puta uhvatili Murrayja u raskoraku agresivnim hedgeanjem, ali ta je taktika bila riskantna jer je odvlačila Bama Adebaya predaleko od obruča. Probali su se u istom napadu šaltati iz čovjeka u zonu, ali Nuggetsi su pročitali njihove trikove. Erik Spoelstra pokušao je puno toga, ali kad igrači Jokićeva i Murrayjeva kalibra imaju svoj dan, možete do sutra raditi prilagodbe i neće vam pomoći.
Sve što je Heat mogao napraviti bilo je parirati Nuggetsima kroz napad, ali od toga nije bilo ništa. Denver je potrošio jako puno energije kako bi zatvorio drive-and-kick igru koja je tijekom prvih dviju utakmica generirala minimalno 16 Heatovih otvorenih trica po dvoboju, i u tome su uvelike uspjeli. Djelomično zato jer su bolje izlazili na šutere, djelomično zato jer su prepoznavali situacije i ulazili u linije dodavanja, djelomično zato što su Butler i Adebayo odlučili agresivnije napadati obruč nakon što su od toga odustali praktički u trećoj minuti prve utakmice.
Manje od 18 posto svih Heatovih akcija u prvoj i drugoj utakmici bili su ulazi s finišom, što bi u regularnoj sezoni bio daleko najgori postotak među svim ekipama lige, ali u trećoj se taj postotak bez ikakve sumnje drastično podigao. Heat je u prvoj imao niz otvorenih trica koje je promašio, u trećoj je imao niz otvorenih šuteva metar od koša koje je promašio. Curili su van i Butlerovi pokušaji s osnovne linije i skok-šutovi s krila, Adebayovi floateri i šutevi s lakta, ispadale su lopte van, a nakon prve četvrtine prestali su ih izvlačiti i suci.
Murray i Jokić iz igre su pogađali 56 posto na 43 šuta, Butler i Adebayo su gađali 40 posto na 45 šuteva. Glupo bi bilo utakmicu svesti na tako jednostavnu usporedbu, ali ovako friško nakon završenog dvoboja imam dojam kao da je upravo to najvažnija razlika. I Miami i Denver imali su niz kvalitetno izrađenih šutova. Denver je svoje zabio, Miami nije. Da su Butler i Adebayo pogodili svoje šutove, da su gađali 55 posto kao Murray i Jokić, zabili bi 14 poena više. Izgubili su 15 razlike. Iščitajte iz toga što vas je volja.
Heat ima puno prostora za prilagodbe, a prilagodbe su bile ono što je radio lakše i brže od svih tijekom ovog doigravanja. Vjerujem da će već u sljedećoj utakmici pokušati etablirati Adebaya kao dodavača s vrha reketa i trice, da ćemo vidjeti jako puno akcija u kojima će se šuteri oslobađati mimo lopte i ulaza koji se granaju kao staro, čvornato stablo s opcijama za finiš iz floatera, iz skok šuta, s pasom na dunker spot i dodavanjem na tricu. Spoelstra uvijek ima dvije-tri stranice akcija koje još nismo vidjeli.
No, pitanje je: je li to dovoljno?
Ako je treća utakmica nešto pokazala, onda je to koliki je zapravo jaz u individualnom talentu između ovih dviju ekipe. Nuggetsi su dobili Heat u utakmici u kojoj nisu dobili ništa (kao i u ostatku serije) od Michaela Portera Jr.-a, u kojoj je Kentavious Caldwell-Pope uzeo samo četiri šuta, u kojoj Bruce Brown nije mogao raditi nered u tranziciji. I opet su ni iz čega izvukli Brauna, koji je odlično cuttao po osnovnoj liniji; u drugom poluvremenu dobili su podršku od Gordona, koji se konačno počeo hrvati s ljudima u reketu i iskorištavati mismatcheve; kažnjavali su redom sve te malene, nedraftirane Heatove igrače i na kraju stvorili prednost 60-34 u poenima u reketu. Na takav deficit u snagi, u visini, u talentu može se odgovoriti samo na jedan način. Tricom.
Kroz čitav playoff Miami je pratio jednu šprancu. Zapravo, to je ružno reći za ekipu s toliko prilagodbi. Bolje bi bilo reći da su Heatovi rezultati pratili jednu šprancu. U utakmicama u kojima su njegovi igrači gađali 40 posto trice iz polja imaju osam pobjeda i tri poraza. Dobili su samo šest utakmica u kojima su gađali ispod 40 posto — od čega četiri u seriji protiv Knicksa, što se može objasniti suparnikovim stilom igre koji drastično odudara od stilova Bucksa, Celticsa i Nuggetsa.
Pisao sam više puta o tome kako su lani bili prva ekipa Istoka kad su bili i prvi po postotku trice, te kako su ove godine pali na sedmo mjesto kad su bili 27. ekipa lige po postotku trice i kako su sad dogurali do finala u kojem opet gađaju 39 posto iza linije u prosjeku kroz playoff. Vidi vraga, i u finalu su dobili jednu utakmicu u kojoj su trpali izvana, a izgubili ostale dvije. Kad imate deficit u individualnom talentu, kad morate raditi više od suparnika da dođete do poena, u redu je pouzdati se u matematiku. Krene li opet ulaziti u četvrtoj, eto Heata natrag u seriji.
No, da bi se to dogodilo, morat će odigrati pametnije nego u trećoj. I morat će se nadati. Nadati da Jokić nije košarkaško božanstvo koje je sišlo na zemlju. Nadati se da njegova i Murrayjeva fotka nije na putu da zamijeni fotografiju Johna Stocktona i Karla Malonea koja već dugo stoji u košarkaškoj enciklopediji kraj poglavlja koje definira pick ’n’ roll. Nadati se da mogu nanovo otkriti magiju koju su pokazali protiv Celticsa i Bucksa.
U NBA finalu sve je moguće. Ali nakon treće odigrane utakmice u kojoj su Jokić i Murray demonstrirali silu jedno je jasno: neke su stvari mogućije od drugih.
