Čovjek koji je buljio u ekran

Denver: This time next year…

Pokopale su ih ozljede i trenerove odluke, ali Nuggetsi zaslužuju novu šansu

Sezona je završila udarcem.

Ne šutom u posljednjoj sekundi utakmice, ne ulaskom čitave klupe uz ovacije navijača za završenu godinu, ne promašajem slobodnog u zadnjem napadu, ne očajničkim bacanjem lopte s centra. Sezona je za Denver Nuggetse završila u trenutku kada je Nikola Jokić, neoprezno i nepotrebno, rukom okrznuo lice Cama Paynea u pokušaju da dođe do lopte. Jokić je, posve ispravno, isključen jer zamah je bio silovit premda nenamjeran, a njegov udarac u lice igrača Sunsa bio je istodobno metaforički udarac u trbuh (ili nešto južniji predio) navijačima Nuggetsa.

No, ako ćemo biti realni, taj udarac dogodio se dva mjeseca ranije, kada je Jamal Murray nastradao u finišu utakmice protiv Golden State Warriorsa. Premda su ambicije ostale, premda je nada preživjela njegovu ozljedu koljena, u realnom svijetu bilo je jasno da Nuggetsi nemaju šanse otići daleko bez čovjeka koji je u lanjskom playoffu bio prvi strijelac momčadi i koji je njen drugi najbolji igrač.

Da stvar bude gora, 11 dana nakon Murrayeve ozljede protiv istog suparnika ozlijedio se i Will Barton, a 13 dana nakon njegove ozljede nastradao je PJ Dozier u dvoboju protiv Lakersa i Nuggetsi su u rasponu od manje od mjesec dana izgubili svu dubinu na bekovskim pozicijama. Svedeni de facto na tri beka, od kojih je jedan rookie (bez obzira na veliko euro iskustvo), jedan nije imao momčad dok ga Nuggetsi nisu potpisali, a jedan rezerva koja je igrala 25 minuta po utakmici, napravili su pravo malo čudo izbacivanjem Portlanda u prvoj rundi playoffa. U drugoj nisu uspjeli kompenzirati ovaj deficit. Sunsi su bili drastično bolji. Nuggetsi bi možda pružili bolji otpor da ih nije uništio teški mismatch — u dvije serije igrali su protiv dvije ekipe s najboljim backcourt parovima na Zapadu — ali ovako osakaćeni teško da bi dogurali dalje od druge runde playoffa.

Dogodine moraju biti zdravi, baš kao i svi koji žele naslov. No, moraju biti i spremniji na prilagodbe. Bez toga ne da nema naslova, nego se o njemu ne smije ni sanjati

O ozljedama kao glavnom akteru playoff narativa već smo pisali. Apsolutno zasluženo. Ništa ne mijenja kostur momčadi kao ozljede, a očekivati od Denvera bolji rezultat od ovoga kojeg je ostvario nema nikakvog smisla. Ne samo da su Nuggetsi ostali bez nenadoknadivog talenta, nego su ostali bez talenta na istoj poziciji, odnosno na istoj ulozi, a takve stvari je nemoguće kompenzirati.

No, unatoč tome ostaje dojam da su Nuggetsi mogli i morali bolje u seriji protiv Sunsa, koji su redom odigrali četiri sjajne utakmice, od prvog do osmog čovjeka. Za najveći dio tih predstava zaslužni su sami Phoenixovi igrači — DeAndre Ayton nam je odrastao pred očima, Mikal Bridges dokazao da je jedan od najboljih defenzivaca i glue guyeva lige, Devin Booker da spada u najviši ešalon strijelaca, Jae Crowder da je oživio svoj vanjski šut, Dario Šarić i Torrey Craig da mogu biti dio rotacije, a Chris Paul, po tko zna koji put, da je jedan od najboljih igrača svoje generacije — ali Denverova igra im je itekako išla na mlin. Na oba kraja terena.

U napadu su izgledali ugušeno u startu. Bez Murrayja nisu imali igrača koji razgrađuje obrane driblingom, koji obrane tjera na prilagodbe u pokrivanju. No, ono što je još važnije, nisu imali igrača koji je sposoban stvarati kutove za entry dodavanja u post. Zbog toga je Jokić glavninu ovih četiriju susreta proveo ili na trici ili na elbowu, što je uvelike otupilo njegovu frekvenciju razigravanja suigrača. Jokić je opasan dodavač sa svih točaka na terenu, ali velik dio štete radi s low posta, a tu je poziciju mogao u startu prekrižiti — djelomično zbog nesposobnosti da ga suigrači pronađu sa živim driblingom, djelomično zbog sjajnog Aytona. Da me ne bi netko krivo shvatio, Jokić je i dalje rasturao, ali Sunsi su anulirali dio njegove igre i to je Nuggetse učinilo manje opasnim.

Jokić usto nije uspio izvući Aytona na tricu i tako otvoriti reket za suigrače. MVP lige je ispalio 18 trica u četiri utakmice, ali stavio je samo tri, zbog čega Sunsi nisu trebali mijenjati svoju baznu obranu i Ayton je bio zadovoljan pokrivati ga sa pristojnog odstojanja te tako sprečavati lagana dodavanja za eventualne cuttere i realizatore nakon back i cross screenova. To je tako u basketu, ekipa koja se ne prilagođava će uglavnom izgubiti, osim ako nema baš nikakvog razloga za prilagodbu, a Sunsi ga baš i nisu imali.

Za to je uvelike zaslužan i slabašni vanjski šut. Michael Porter Jr. imao je problema s leđima, tako da na njegovu izvedbu možemo nakačiti lijepi asterisk, ali čini mi se da ni zdrav ne bi bio spreman nositi se sa Sunsima, koji su ga ugušili zahvaljujući Bridgesu, istovremeno ga eksploatirajući u obrani dok mu nisu samljeli samopouzdanje kao što drobilica samelje vapnenac u nulericu. On i Aaron Gordon nisu mogli zabiti ama baš ništa te su seriju završili sa 15, odnosno devet poena po utakmici, s tim da je Porter gađao 38 posto iz polja, a Gordon 41 posto, što ne bi prošlo ni 2007., a kamoli danas.

Nuggetsi su imali problema u kreaciji, ali još više su ih imali u realizaciji. Stvari bi nesumnjivo bile drugačije da su imali Murrayja čisto zbog njegove gravitacije koja otvara više šutova za suigrače, ali čak i bez njega mogli su bolje. Facundo Campazzo i Austin Rivers dokazali su da ne mogu biti pogonska sila momčadi, ali to smo manje-više znali i prije, tako da mi je teško išta njima kačiti. Rezerve su s razlogom rezerve.

Još gori posao su Nuggetsi napravili u obrani koja je jednostavno bila kriminalna. Sunsi su poentirali kroz dva koridora. Prvi je bio Porterova individualna obrana — i kad je zdrav, on nije dobar obrambeni igrač, a s leđima u lošem stanju punio ga je tko je htio; najviše je htio Booker. Sunsi su ga tražili na svakom switchu i preko njega dobili dvije utakmice. Druge dvije dobili su zahvaljujući drop coverageu pick and rolla koji je Chrisu Paulu razvukao usta u osmjeh takvog intenziteta da su njegovi suigrači morali nositi masku za varenje.

Paul, koji je u okršaj ušao ozlijeđenog ramena, završio je seriju sa 26 poena u prosjeku i šutom od 63 posto (75 posto za tricu, 6/8) dok su mu Nuggetsi dopustili da se šeće kroz obranu kako mu se sprdne. U jednom trenutku mi se učinilo da je Mike Malone tapecirao reket crvenim tepihom koliko prostora je Paul imao. Pogledajte samo njegov shot chart u sve četiri utakmice i kako postaje sve gori i gori po Nuggetse:

Manjak prilagodbe u pokrivanju Paula nije jedini, ali je daleko najveći Maloneov krimen. Čovjek mu je izmasakrirao obranu i umjesto da odgovori bilo čime, on je tvrdoglavo ostao pri svome. Jasno, ostale obrane nose svoje probleme – zona olakšava Sunsima da trpaju izvana, a oni su najbolja ekipa lige po tricama iz kornera, agresivno hedgeanje omogućuje Paulu da razigrava s trice i otvara reket, odlazak ispod picka omogućuje da se digne za tricu — ali ako primarna obrana ne funkcionira jer te lik secira kao kirurg-android, zašto ne riskirati i nadati se da će ga promjena izbaciti iz takta? Jesu li treneri zaboravili da se ne treba ama baš sve switchati ako switch ne funkcionira? Ili da izlazak na mid-range šutera nije najgora stvar u svemiru, premda ostavlja puno prostora pod obručem za cuttere?

Nisam fan Tyronnea Luea jer čovjeku uvijek trebaju bar dvije ili tri utakmice da prokuži suparnika, pa makar imao isti problem u seriji prije (što smo mogli vidjeti i ove sezone, jer mu je opet trebalo da skuži kako može primjeniti gotovo isti coverage da uspori Donovana Mitchella kojim je usporio Luku Dončića i iskoristi nedostatak sekundarnog kreatora kada Jalea Brunsona/Joea Inglesa nema na parketu), ali Ty Lue bar baca govno o zid i gleda hoće li se uhvatiti. Pokušava. Kombinira. Traži. Playoff je više puta dokazao da su najgori treneri tvrdoglavi treneri, oni koji se oslanjaju na pripremu, a ne na prilagodbu; oni koji su pretjerano ovisni o svojim shemama umjesto da sami odigraju svojevrsni read & react. Nuggetsi su bili s obje noge u grobu, Malone je samo zatrpao jamu do kraja.

Unatoč tome, mislim da će dobiti i da zaslužuje još jednu šansu. To što nije imao Murrayja je dovoljno velika i jaka izlika. Nuggetsi će i sljedeće sezone biti jaka ekipa. Jokić je superstar. Murray je zvijezda, ako se zaliječi. Porter i dalje ima prostora za napredak. Gordon se sjajno uklapa u ono što rade.

Ovog ljeta ostaju bez Doziera, ali i bez 15 milijuna dolara koje troše na Javalea McGeeja i Paula Millsapa, što bi ih trebalo spasiti plaćanja poreza i omogućiti im korištenje punog MLE-ja. Nekog velikog prostora za napredak nema, osim unutarnjeg, ali to bi moglo biti dovoljno da se potuku na Zapadu, s obzirom na upitnike koje imaju gotovo sve momčadi koje su ove sezone među favoritima za naslov. Dogodine moraju biti zdravi, baš kao i svi koji žele naslov. No, moraju biti i spremniji na prilagodbe. Bez toga ne da nema naslova, nego se o njemu ne smije ni sanjati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.