Pozdravljam ovu odluku hrvatskih jezikoslovaca, koje se često optužuje da ne prate moderne trendove u jeziku te pokušavaju distancirati standard od aktualnih aktivnih govornika. Ovime su pokazali da su itekako u trendu. Ništa ne definira nezaustavljivost tako dobro i precizno kao Derrick Henry.

Running back Tennessee Titansa dvije je godine zaredom probijao za najviše touchdowna i najviše jarda, a ove će sezone, izbjegne li ozljede i kolosalni pad forme, nadmašiti sam sebe. Henry već ima 250 jarda probijanja više od svojih prvih progonitelja Nicka Chubba i Zekea Elliota, i pet TD-ja (odnosno duplo) više od šestorice igrača koji ga ganjaju u toj kategoriji. Titansi su jedna od rijetkih ekipa lige čija je igra u napadu bazirana prvenstveno na klasičnim probijanjima kroz A i B gap, najčešće iz 11 i 12 personnela, nešto što u suvremenom američkom nogometu generalno ne prolazi. Osim ako imate igrača kakav je Henry.

Koliko god Henry bio briljantan, koliko god snažan i brz, koliko god nezaustavljiv, takvom se igrom ne može do naslova. To je surova realnost u NFL-u

U eri polivalentnih probijača koje treneri mogu uklopiti u svoju passing igru, i to ne samo kao opciju u flatu ili kao checkdown igrača, Henry je anakronizam, ostatak iz nekih prošlih vremena. Visok 191 centimetar i težak 120 kilograma, majstor s Floride više izgleda kao defenzivni end ili linebacker nego kao RB.

Čak i korpulentniji probijači poput Najeea Harrisa i Jamesa Connera izgledaju kao mlađa braća u usporedbi s njim, a da ne pričam o vižljastim igračima poput Alvina Kamare i Aarona Jonesa koji mu jedva dosežu do ramena. Igrači njegove stature su prava rijetkost na poziciji probijača jer njihove fizikalije sa sobom nose probleme — više težište im onemogućuje bržu promjenu smjera, ubrzanje im je niže što ih usporava u screen i flat igri — ali Henry nema takvih problema. Okej, on neće nikada biti švicarski nož od igrača kakav je Christian McCaffrey, ali ako pričamo o čistom probijanju, u ligi nema boljeg.

Usudio bih se reći da nema ni uzbudljivijeg. Henry je spoj snage i brzine koji u igri poput footballa mora rezultirati nasiljem. Kontroliranim nasiljem, unutar okvira pravila.

Henry je rođen za sport u kojem se tijela sudaraju svakih nekoliko sekundi zato što njegovo u tim kolizijama najčešće odnosi pobjedu, ali i zato što pronalazi načine da se otrese čuvara koji iz četvrtine u četvrtinu postaju sve umorniji i sve jače frustrirani u pokušajima da ga obore. Pokušaju li ga rušiti visoko, zakucat će ih u pod ispruženom rukom, ili će ih pregaziti ako ga krenu rušiti nisko. Kada ga uspiju udariti toliko snažno da izgubi ravnotežu, Henry se baca prema naprijed, poput Ariana Fostera na svom vrhuncu u Houstonu, i tako dolazi do dododatnih jarda. Zbog toga što ga je teško srušiti na prvom kontaktu, Henry češće od ostalih dolazi do druge razine obrane, a tek tamo kreće show.

Njegovo ubrzanje je takvo da ga linebackeri ne mogu sustići čim dobije malo prostora, a masa toliko velika da ga ekipa iz secondaryja može zaustaviti samo preciznim obaranjem. Ne uspijete li ga udariti jednom ili dvaput odmah nakon primanja lopte i tako ga usporiti, riskirate da vas pregazi kao snježna kugla u crtićima. Henry je na početku karijere imao problema tempiranjem svojih probijanja, ali u zadnje tri godine vidjeli smo sjajan progres u strpljenju; više ne srlja bezglavo na suparnike već pušta da mu se razviju blokovi, što ga je činilo toliko ubojitijim.

To smo mogli primjetiti i prije dva dana protiv debelo favoriziranih Billsa, kada je demolirao njihovu odličnu obranu koristeći sav svoj talent i sve poteze iz bogatog arsenala. Billsi su ozbiljna momčad, svakako jedan od konkurenata za osvajanje naslova, ali nisu imali rješenja za Henryja. Njihov defenzivni koordinator Leslie Frazier pokušao ga je usporiti spuštanjem safetyja u box i igranjem obrane Cover 1, ali to mu nije pomoglo.

Tijekom prve četvrtine su ga još su nekako držali pod kontrolom, ali onda ih je nagario za 76 jarda i touchdown i nakon toga mu više ništa nisu mogli napraviti. Obrana je izgledala sve umornije i umornije, dok je on ostajao svjež. Da stvar bude gora za Billse, to je samo rezultiralo problemima u pokrivanju srednjih i dugih ruta, pa je A.J. Brown — nevidljiv u prvom poluvremenu — eksplodirao za 91 jard, jer je obrana bila preokupirana neuspješnim zaustavljanjem Henryja. Čovjek je na kraju završio sa 143 jarda probijanja, 13 jarda hvatanja i tri touchdowna, a Titansi su upisali veliku pobjedu protiv momčadi koja je u pet tjedana nove sezone ostavila daleko najbolji dojam (iako se uvijek zaboravlja napomenuti kako su, osim protiv Chiefsa, Billsi imali maslo-mekani raspored).

Henry je alfa i omega ove momčadi Titansa. Čitav njihov plan igre formiran je oko suparničke nemogućnosti da ga se zaustavi, što automatski olakšava napadačku igru. Mnogi su se čudili kada je Ryan Tannehill od ispodprosječnog QB-ja u Dolphinsima postao rubni Pro Bowler u Tennesseeju, ali to je čisti Henry Effect — toliko je lakše bacati kada protivnici posvećuju glavninu svoje strategije zaustavljanju jednog igrača. Koji je ove godine bolji nego ikad prije.

Henry je na dobrom putu da sruši dva velika rekorda: onaj za najviše jarda probijanjem u sezoni i za najviše probijačkih touchdowna. U tome će mu, da budemo sasvim jasni, uvelike pomoći ekstra utakmica koja se igra ove godine, ali pomagala je i igračima prije njega kada je 1978. broj tekmi skočio sa 14 na 16. LaDainian Tomlinson je 2006. zabio 28 TD-ja igrajući briljantno za Chargerse, te i dalje ostaje najbolji probijač čiju sam karijeru pratio od početka do kraja, dok je Eric Dickerson davne 1984. otrčao za 2.105 jarda, gazeći ljude na sličan način na koji to danas radi Henry. Nevjerojatna je sama činjenica da čovjek iste godine, nakon šest tjedana, ima šansu srušiti oba rekorda.

Henry je na putu da završi sezonu sa 29 TD-a i 2218 jarda, što bi bez ikakve sumnje bila najbolja probijačka sezona u povijesti lige, a zapanjujuća je činjenica da se ona događa 2021., kada se ekipe rješavaju probijača kao starih čarapa i svi igraju otvoreni football u kojem nema mjesta za I formaciju i jumbo setove. On po utakmici osvaja 130,5 jarda probijanja (0,9 jarda manje nego Dickerson u sezoni kada je srušio rekord), što su brojke kakve nismo vidjeli od dana Adriana Petersona u Vikingsima, još jednog visokog, snažnog i brutalno brzog probijača kakve više ne proizvode.*

*Peterson je 2012. došao na osam jarda od rušenja Dickersonova rekorda uvelike zato što je osvojio 199 u posljednjoj utakmici sezone protiv Green Baya. Premda nije srušio rekord, Vikingsi su dobili Packerse tri razlike i tako došli do pobjede koja im je osigurala plasman u doigravanje s 10 pobjeda — isto koliko su imali i Chicago Bearsi nad kojima su imali tiebreaker. Još uvijek ga mrzim zbog toga.

Nadam se da će srušiti rekord. Djelomično zato što obožavam gledati kako iz tjedna u tjedan gazi jadnike po NFL travnjacima, djelomično zato što mi se čini da će to biti najveća nagrada navijačima Titansa u ovoj sezoni. Zato što, kad podvučemo crtu, koliko god Henry bio briljantan, koliko god snažan i brz, koliko god nezaustavljiv, takvom se igrom ne može do naslova.

OK, možda je to pretjerivanje — da imate baš brutalnu obranu, imali biste nekakve šanse — ali generalno gledano preteško je nositi se sa ekipama koje u svakoj prilici mogu eksplodirati za 30 do 40 poena. Pa eto, uzmite za primjer samo MNF tekmu protiv Billsa — Henry je morao probijati za gotovo 150 jarda i zabiti tri TD-ja samo da bi Titansi iščupali pobjedu protiv ekipe koja definitivno nije igrala na svom vrhuncu.

Kada bi Henryja uparili sa jako dobrim quarterbackom i ugurali ga u metodični West Coast napad koji tu i tamo može eksplodirati niz teren, to bi bio recept za Super Bowl. Ovako, sve što Titansima ostaje su individualne nagrade. To je surova realnost u NFL-u. Možete imati brojke iz snova, rušiti rekorde i gaziti suparnike, ali to ne znači da će vaša ekipa imati bogznakakvog uspjeha.

Što, da budem savršeno jasan, nije na Henryju. On svoj dio posla odrađuje možda i bolje nego bilo tko prije njega. I za 20 godina snimke njegovih poteza vrtjet će se na nekoj budućoj verziji YouTubea , baš kao što danas ljudi gledaju Dickersona, Tomlinsona, Barryja Sandersa i Waltera Paytona.

Ako neće nitko drugi, ja hoću. To je najmanje što ovaj čovjek zaslužuje. Jer on nije samo nezaustavljiv. On je i nezaboravan.