Nekoć su bili titani. Nekoć su bili moćni poput dinosaura jure i krede, giganti koji su vladali zemljom, krvoločni i nezaustavljivi. Nekoć je igra bila fokusirana primarno na njih. No, baš poput dinosaura, s vremenom su ili izumrli ili devoluirali u blijede kopije samih sebe.
Running backovi, nekoć najvažniji igrači svojih momčadi, danas zauzimaju relativno nisko mjesto na ljestvici važnosti u NFL-u.
Prošla su vremena kada je Jim Brown donosio titule Brownsima, kada je O.J. Simpson uništavao snove suparnicima, kada je Walter Payton svojom promjenom smjera izbacivao obrane iz kolosjeka. Nema više Emmitta Smitha koji je rušio suparnike poput topovskog taneta, ni Marshalla Faulka sa svojim mekim rukama, ni Barryja Sandersa, tog baletana na astroturfu. Nema ni LaDaniana Tomlinsona i njegove svestranosti, nema ni Adriana Petersona i… dobro, dobro, čovjek je još u ligi, ali premda se zove Adrian Peterson, to nije Adrian Peterson. Teško je, gotovo pa nemoguće, u modernom footballu biti Adrian Peterson.
Promjenama pravila i ulaganjem u analitiku uloga je running backa u najboljim franšizama drastično srezana u odnosu na prošlost kada ste teško mogli konkurirati za naslov bez dominantnog probijača. Najbolji generalno krpaju poziciju dvojicom ili trojicom komplementarnih igrača, ulažući lovu i visoke pickove na ofenzivne linijaše koji mogu i više i dugoročnije utjecati na run igru od samih probijača.
Giantsi nisu Chiefsi ni Ninersi da mogu igrati bez vrhunskog probijača, naprosto zato što je taj probijač njihov najbolji igrač u napadu
To najbolje potvrđuje slučaj lanjskog Super Bowla. Kansas City Chiefs osvojili su naslov sezonu nakon što su ostali bez Kareema Hunta koji je suspendiran i otpušten iz ekipe zbog udaranja djevojke na hotelskom hodniku. Hunt je bio Pro Bowl igrač, čovjek koji je u rookie sezoni imao preko 1.300 jardi probijanja, a Chiefsi su ga zamijenili LeSeanom McCoyjem koji ove sezone u dvije utakmice u Tampa Bayu ima minus pet jardi probijanja i Damienom Williamsom koji trenutno nije u ligi zbog Covida, te su svejedno uzeli titulu. S druge strane stajali su San Francisco 49ers sa Raheemom Mostertom, nedraftiranim probijačem koji je debitirao u ligi sa tek 26 godina, i Tevinom Colemanom, izborom treće runde drafta koji nikad nije išao preko 800 jardi u sezoni.
Imati zvijezdu na poziciji running backa znači usuti pare na krivu poziciju i limitirati financijsku fleksibilnost franšize. Naravno, u ovoj priči postoje izuzeci. Alvin Kamara je možda i najbolji primjer, ali RB Saintsa ima veliku prednost što dobar dio svojih snapova igra na poziciji wide receivera i tako omogućuje treneru Seanu Paytonu da osmišlja maštovite akcije. No, on je rijetkost i nije osnova igre Saintsa, već samo jedan od talentiranih igrača. Zasnivati igru na probijaču ovih dana znači kockati se, što smo dobro vidjeli na primjeru Ramsa koji su proćerdali čitavu lanjsku sezonu jer im je sustav bio baziran na sposobnosti Todda Gurleyja da probija oko tackleova — jednom kada se ozlijedio i izgubio tu vještinu, čitav napad je stao.
Momčadi s dominantnim probijačima generalno prolaze loše. Derrick Henry je lani vodio Titanse duboko u doigravanje, ali u sve četiri godine otkako je u Nashvilleu njegova momčad nikada nije imala više od devet pobjeda u sezoni. Christian McCaffrey će vam donijeti titulu u fantasyju, ali u dvije godine u Panthersima momčad nije prešla granicu od sedam pobjeda. Ezekiel Elliot je izgledao sjajno u Dallasu ali, nakon 13-3 sezone u njegovoj rookie godini, kada su momčad generalno zaobišle ozljede i ispadanja od Green Baya, Cowboysi su se počeli raspadati te je slabašnost ofenzivne linije promolila svoju ružnu glavu i usporila razvoj momčadi.
Unatoč tome što nisu pretjerano efikasni, odnosno što ne možete zasnivati igru moderne momčadi na kvalitetnom, ali skupo plaćenom running backu, jedna istina ostaje — kada su na vrhuncu svojih moći, oni predstavljaju atletski ideal u onom antičkom smislu. Čitav sport NFL-a baziran je na procesu ovladavanja tijelom, na uspostavljanju kontrole nad mišićima i svladavanjem poprilično specifičnog zadatka. No, running backovi su drugačija sorta, oni su generalno najsvestraniji igrači na terenu i često atletski najtalentiraniji. Njihove promjene smjera, njihova sirova snaga, njihova neustrašivost je ono što ih je godinama činilo najvažnijim igračima na terenu, prije nego je era quarterbackova zasjenila sve.
Jedan od najboljih, najelegantnijih, najzabavnijih za gledanje running backova u posljednjih nekoliko godina bio je Saquon Barkley. U svega dvije sezone i samo 27 odigranih utakmica ponudio je više nade navijačima New York Giantsa od bilo kojeg igrača otkako su osvojili svoj posljednji Super Bowl i brzo potonuli u osrednjost.
Barkley je prototip savršenog probijača. Strpljiv, inteligentan, impresivnog ubrzanja, čovjek kontrole. Snažan, mekih ruku, izuzetnog osjećaja za prostor. Njegov najveći minus u dvije godine u NFL-u bilo je povremeno inzistiranje na dodatnim jardima, tvrdoglavi pokušaji da se dočepa praznog prostora odnosno da iskoristi ono što mu obrana nudi. Zbog toga je u rookie godini imao sedam probijanja za preko 40 jardi, ali lani je ta produkcija isparila, a Barkleyjevo forsiranje urodilo je nizom primljenih udaraca. Glupo bi bilo reći da je Barkley lani napravio korak unatrag — ipak je imao 1.000 jardi probijanja i preko 400 jardi hvatanja uz osam touchdowna — ali ozljeda gležnja zbog koje je propustio tri utakmice i koja ga je očigledno usporila ostavila je traga na njegovoj igri.
Ovo je trebala biti sezona u kojoj će Barkley konačno spojiti sve u jedan nevjerojatni paket i pogurnuti Giantse u pravom smjeru, zajedno s neiskusnim QB-om Danielom Jonesom i plejadom solidnih hvatača. Ovo je trebala biti godina u kojoj ćemo opet vidjeti njegova probijanja oko tackleova, preskakanje igrača koji mu pokušavaju skršiti noge, u kojoj će opet izluđivati cornerbackove i linebackere koji ga pokušavaju čuvati u flatu. Ovo je trebala biti godina u kojoj će ulaganje Giantsa u ofenzivnu liniju, koja protekle dvije godine baš i nije blistala, konačno dati ploda, ili barem naznaku da stvari idu na bolje.
New York je potrošio svoj prvi pick na Andrewa Thomasa, tacklea koji je po Pro Football Focusu bio rangiran kao top 5 igrač i u pass i u run blockingu. U trećoj su rundi uzeo je Matta Pearta kao zalog za budućnost, a Will Hernandez, koji je dominirao na sveučilištu UTEP, pokazivao je naznake da je spreman za iskorak u svojoj trećoj godini. Prošle sezone Giantsi su potpisali desnog guarda Kevina Zeitlera, jednog o najkonzistentnijih linijaša lige. Šteta što je Nate Solder odustao od sezone zbog korone pa ga je na liniji zamijenio Cameron Fleming koji je prije tri godine bio odličan tackle, ali mu se igra u zadnjih par sezona srozala. Nick Gates je dobio šansu igrati na centru nakon što je lani jako dobro odradio posao u tri utakmice koje je startao, ali zasad se nije iskazao.
Svejedno, nema sumnje u to da je o-line sustavno poboljšan i da je trebao pomoći Barkleyju da ostvari svoj puni potencijal. Saquon je u svojoj rookie godini bio prvi RB u ligi po jardima nakon kontakta, a ono što mu je ofenzivna linija trebala osigurati bilo je to da prvi udarac ne dođe na LOS-u nego nakon dva ili tri jarda, na otvorenom terenu na kojem Barkley može iskoristiti svoju promjenu smjera i brzinu.
Pomoći mu je trebao i Jason Garrett, čovjek koji je, prije nego je postao glavni trener vrijedan sprdnje, a možda čak i prezira, bio odličan ofenzivni koordinator. Njegov izrazito fleksibilan napad baziran na West Coast offenseu je tijekom godina pokazao sposobnost da maksimalizira vještine svojih running backova — bilo da se radilo o Marionu Barberu, Felixu Jonesu, DeMarcu Murrayju ili Ezekielu Elliottu. Garrett je, osim toga, ljubitelj kratkih dodavanja u flat, što je Barkleyja trebalo dodatno etablirati kao elitnog, svestranog igrača.
No, to se nije dogodilo. U prvoj utakmici Steelersi mu nisu dali disati. Urušavali su ofenzivnu liniju kako su htjeli, udarali su ga ili na LOS-u ili u backfieldu, skršili su ga. Barkley je odradio drugu najgoru probijačku utakmicu u karijeri sa šest jardi probijanja iz 15 pokušaja, ali je barem uhvatio šest lopti za 60 jardi. Očekivali smo da će se vratiti protiv Bearsa koje je ostarjeli Adrian Peterson razmontirao tjedan ranije, ali to se nije dogodilo. Odradio je tri impresivna probijanja, a na četvrtom je srušen. Pao je na travnjak Soldier Fielda, zakotrljao se, zgrabio koljeno, a onda skinuo kacigu i zabio glavu u travu da priguši krikove boli.
Nastradali su ligamenti.
Godinu dana ga neće biti na travnjacima. Godinu kroz koju je trebao tesati svoj zanat, razvijati kemiju s linijašima, quarterbackom i koordinatorom, godinu u kojoj su Giantsi kao franšiza morali pokazati da se kreću prema naprijed. Njihov put će sada biti otežan. Oni nisu Chiefsi ni Ninersi da mogu igrati bez vrhunskog probijača, naprosto zato što je taj probijač njihov najbolji igrač u napadu.
U užasnom danu prepunom ozljeda Barkleyjeva možda neće najviše utjecati na sadašnjost jedne franšize — Ninersi su ipak ostali bez starnog QB-a, RB-a i jednog od najboljih defenzivaca čitave lige — ali mogla bi utjecati na budućnost. S druge strane, puknuće ligamenata više nije smrtna presuda — Peterson se vratio nakon iste ozljede 2012. i osvojio MVP nagradu, tek jednu od četiri koliko su RB-ovi zaslužili u zadnjih 20 godina. Nada postoji da će se Barkley vratiti na jednak način, da ćemo konačno vidjeti kako se njegov potencijal aktualizira na travnjaku, ali pitanje je kakve će posljedice ova ozljeda ostaviti na njega osobno, baš kao i na odnos s Giantsima koje je jučer obrisao s Instagrama.
Ipak se nadam da ćemo ga vidjeti u punom sjaju, tog dinosaura, tu ugroženu vrstu, tog punokrvnog running backa na kojeg se isplati pljunuti treći pick drafta. Barkley je igrač kojeg obožavam gledati i prava je šteta što to nećemo moći raditi ove sezone.
