Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Dirigent

Saintsi marširaju niz Bourbon Street, a na čelu orkestra stupa Drew Brees

Drew Brees nikada nije osvojio nagradu za MVP-ja. Rečenica je to koja zvuči lažno, čak i maliciozno kada uzmemo u obzir da govorimo o jednom od najboljih quarterbackova svih vremena, ali to ne znači da nije istinita. Kada svoj zenit dosegnete u eri Peytona Manninga, Toma Bradyja i Aarona Rodgersa, teško je dokopati se nagrade za najkorisnijeg igrača lige. Peyton već nekoliko sezona nije u ligi, Brady muku muči s godinama i nedostatkom kvalitetnih oružja na hvatačkim pozicijama, a Rodgers igra u prosječnoj momčadi s klimavom ofenzivnom linijom.

Čini se da bi ovo konačno mogla biti godina Drewa Breesa.

Čovjek koji će u siječnu navršiti 40 igra kao da mu je 15 godina manje. Oboružan iskustvom i inteligencijom, i dalje okretan i nevjerojatno precizan, Brees je odveo Saintse do omjera 9-1 nakon 10 odigranih tjedana, maksimalno koristeći svaki gram talenta kojim ga je okružio generalni menadžer Mickey Loomis.

Saintsi su tijekom posljednje tri utakmice postigli 144 poena u napadu, a Brees je u tom periodu bacio za 11 touchdowna uz prosjek kompletiranih dodavanja od 76 posto. Istina, jednu od tih utakmica odigrali su protiv bespomoćne obrane Bengalsa koja je ionako bila među lošijima u ligi, ali u tom periodu dobili su LA Ramse, te prošlosezonske osvajače Super Bowla Philadelphia Eaglese koji imaju svojih problema, ali su prije ovog poraza bili top 10 obrana lige.* Uništavanje rezultatom 48-7 najteži je poraz aktualnih prvaka u povijesti NFL-a. Ekipa u kojoj igraju Malcolm Jenkins i Fletcher Cox bila je posramljena.

*Neki će reći kako je raspored išao Saintsima na ruku, ali ne treba zaboraviti da je na početku sezone on proglašen drugim najtežim rasporedom čitave lige. Od ekipa koje su dosad susreli samo su Giantsi čista kanta za napucavanje; Tampa i Brownsi su dosta idi-mi-dođi-mi ekipe; Skinsi, Ravensi i Bengalsi su osrednje momčadi koje mogu zajebati svakoga, dok su Falconsi, Eaglesi te pogotovo Vikingsi i Ramsi ozbiljne ekipe. Možda su neke od njih rezultatski podbacile, ali nije da su Saintsi igrali svaku utakmicu protiv Lionsa iz 2008.

Saintsi su nakon 10 odigranih utakmica prva ekipa lige po razlici u broju primljenih i postignutih poena, što se obično smatra najboljim pokazateljem kvalitete neke momčadi i najbolja je baza za predviđanje budućih rezultata. Jedine tri ekipe koje su ove godine preko 100 bodova u plusu — dakle, Saintsi, Ramsi i Kansas City Chiefsi — trenutno su na ukupnom omjeru 28-4, a postoji velika šansa da bi taj omjer bio i još bolji da te ekipe nisu dvaput morale igrati između sebe. Saintsi do takvog +/- omjera nisu stigli obranom koja je ove sezone solidna; do njega su došli svojim space shuttle napadom za čijim je volanom Brees.

Prekrasno je gledati kako baca loptu za loptom u uske prozore u kojima samo njegovi suigrači mogu doći do nje. Prekrasno je gledati kako kontrolira teren pogledom

Saintsi vrte jedan od najkompleksnijih napada lige. Za razliku od Ramsa, čiji je napad baziran na jednostavnosti i brzini, te Chiefsa koji prednost ostvaruju korištenjem nepredvidivih trikova i atipičnih igrača, Saintsi djeluju nešto konvencionalnije u svom pristupu igri, ali složenost, veličina i fleksibilnost njihova playbooka čini ga iznimno teškim za čitanje suparničkim obranama. Tako debelu knjigu akcija ne mogu vrtjeti svi bacači — ona zahtijeva specifični pristup i specifične vještine; ona zahtjeva čovjeka koji može prepoznati što suparnici rade na defenzivnom kraju terena, koji može brzo ispravljati svoje krivo postavljenje suigrače, koji može brzo mijenjati modus operiranja na terenu bez da se to osjeti.

Takav napad zahtijeva Drewa Breesa.

Pomaže to što je Brees jedan od kreatora momčadskog playbooka. Nakon što je 2006. stigao u Katrinom razoreni New Orleans nakon pet solidnih, ali ne i spektakularnih sezona u San Diego Chargersima, Brees je jako brzo razvio odnos sa Seanom Paytonom, novoimenovanim trenerom koji je mjesto head coacha zaradio kao ofenzivni koordinator New York Giantsa i trener quarterbackova Dallas Cowboysa. Njihova je veza bila ključna za karijere obojice. Payton je dobio staloženog, smirenog igrača koji je pod tom maskom mirnoće gorio da pokaže svima kako spada u NFL elitu, dok je Brees dobio trenera koji je bio sposoban razmišljati izvan zadanih okvira, trenera koji nije samo kopirao nego i inovirao i, što je najvažnije, trenera koji je odlučio vjerovati svojim igračima i ponuditi im odgovornost u zamjenu za povjerenje.

Komunikacija između Breesa i Paytona te 12-godišnje brušenje odnosa između ofenzivno nastrojenog trenera i bacača urodili su jednom od najzabavnijih franšiza u povijesti lige. Saintsi su oscilirali rezultatima tijekom njihove vladavine, to nije sporno, ali kada su izlazili na teren znali ste da ćete uvijek vidjeti nešto zanimljivo u napadu. Čini se kako je taj amalgam između Breesa i Paytona, kojem se pridružio i ofenzivni koordinator Pete Carmichael — koji se polako navikao da Brees na sastancima obavlja dio njegovog posla — ove godine dosegnuo svoj vrhunac. Saintsi su uvijek vrtjeli kompleksne sustave, sposobni izbaciti bilo kakvu vrstu akcije iz bilo kakve formacije, ali ove je godine ta kompleksnost podignuta na novu razinu.

Ilustrirala je to najbolje prošlonedjeljna utakmica protiv Eaglesa u kojoj su izmrcvarili suparnike šarenilom svojih akcija. Kroz prvu polovicu utakmice Saintsi su konstantno napadali Sidneya Jonesa, cornerbacka koji je imao problema s istegnućem zadnje lože i još uvijek se nije oporavio. Bacali su kratke rute prema njemu, pokušavali ga pretrčati, otvarali su koridore za svoje running backove ravno u njegov trbuh; imali su čak i akciju u kojoj nisu imali QB-a i u kojoj se Brees postavio na hvatača samo da bi nakon nekoliko sekundi Taysom Hill otrčao ispod centra, primio loptu i zaletio se prema jadnom Jonesu koji je toliko često bio pod napadom da je na kraju opet ozlijedio zadnju ložu. Saintsi su pronašli slabu točku u suparničkoj momčadi, što je posao svake ekipe, ali način na koji su je eksploatirali bio je jedinstveno njihov.

Naravno, svo to šarenilo i kompleksnost ne bi mogli doći do izražaja kada u svojoj ekipi ne bi imali toliko jebački dobrih igrača. Zračni napad Saintsa nezaustavljiv je zato što je napad po zemlji Saintsa također nezaustavljiv. I obrnuto. Njihova ofenzivna linija već je godinama na okupu, jako dobro komunicira i sposobna je dijagnosticirati otkud dolazi suparnički pritisak te na taj način zaštititi Breesa, koji je ove godine pretrpio svega devet sackova u 10 utakmica, najmanje u NFL-u. O-Line je možda još bolji u otvaranju rupa za probijače, pa ne čudi to što su ovu ofenzivnu liniju i Brees i running back Mark Ingram proglasili najboljom s kojom su ikada igrali.

Ozljeda koljena Andrusa Peata, koja je dovela pod pitanje njegov nastup u sljedećoj utakmici, te problemi s prsnim mišićem za tacklea Terrona Armsteada, koji će propustiti tri do četiri tjedna, mogli bi malo smanjiti produktivnost ove jedinice, ali čak i s njihovim ozljedama nema sumnje kako će Saintsi i dalje biti jaki u rovovima.

Čitavu su sezonu zapravo imali problema s ozljedama i izostancima. Ingram, čovjek koji je lani otrčao za 1.500 jardi, propustio je prve četiri utakmice sezone zbog doping suspenzije i trebalo mu je dosta vremena da se vrati u lanjsku formu. Vratio se. Unatoč tome što i nije dobivao toliko puno lopti, maksimalno ih je iskoristio u zadnje dvije utakmice — osvojio je 207 jardi po zemlji iz 29 probijanja postigavši dva touchdowna, te je uhvatio još tri lopte za 58 jardi. Mnogi su se pitali kako će njegov povratak na scenu utjecati na Alvina Kamaru, koji je ove sezone izrastao u drugog najboljeg running backa lige, odmah iza Todda Gurleya, ali taj povratak samo je poboljšao Kamarinu igru. Ingram i Kamara se sjajno nadopunjuju — jedan je teretni vlak koji gazi suparnike, drugi je all-round majstor koji koristi brzu promjenu smjera i mekane ruke te je koristan u svim segmentima igre, osobito kao receiver iz backfielda.

Saintsima su trebale njegove hvatačke sposobnosti, pošto su u tom segmentu muku mučili s ozljedama. Ostali su bez Teda Ginna, njihova nominalno drugog hvatača. Ostali su bez Camerona Mereditha koji se ove sezone trebao vratiti u formu u kakvoj je bio prije dvije godine, kada je za Chicago osvojio gotovo 900 jardi, ali se opet ozlijedio. Kako bi anulirali sve te ozljede, potpisali su Deza Bryanta, ali neželjena ex-zvijezda Cowboysa odmah se ozlijedila. Saintsi će ovog tjedna potpisati još jednog veterana, ali pitanje je koliko će im Brandon Marshall u ovom trenutku pomoći. Osim Kamare i velike zvijezde Michaela Thomasa, koji je nakon 10 tjedana već prešao 1.000 jardi te je na dobrom putu da ostvari Hall of Fame karijeru*, ostali receiveri Saintsa su mahom zakrpe, rotacijski igrači koji su ili (loše) specijalizirani za slot ili ne baš sjajni tight endovi ili wide-outovi koji nisu dovoljno dobri da ostvaruju prednost u situacijama jedan-na-jedan.

*Thomas je tijekom svoje prve dvije sezone u ligi oba puta prelazio 1.100 jardi. Ove bi sezone trebao prebaciti 1.500. Ono što je zanimljivo je to koliko je pametan postao, kako se dobro gradi tijelom i ne koristi samo svoje fizičke atribute, nego i sitne trikove da bi ostvario prednost. Sva ta sitna poboljšanja rezultirale su sezonom u kojoj je Thomas uhvatio 82 od 91 lopte bačene prema njemu, odnosno nenormalnih 90,1 posto. Takve brojke nemaju ni pass-catching running backovi koji lopte primaju neometani na screenovima, a kamoli stasiti wide-out hvatači koji se kroz utakmice bore s najboljim cornerima suparničke momčadi.

Srećom za Saintse, Payton i Carmichael su dovoljno inovativni da i takve igrače stave u pozicije u kojima mogu konstantno pridonositi svojoj momčadi. Srećom za njih, na poziciji QB-a imaju Breesa, koji svakog igrača čini boljim. Čovjek kojeg su na početku karijere prozivali da je prenizak kako bi igrao quarterbacka — ovo je nešto što se mora spomenuti u svakom prijenosu Saintsa i u svakom tekstu o Breesu, takva su pravila —kompenzirao je svoje fizičke nedostatke inteligencijom i preciznošću.

Brees je i do ove sezone bio najprecizniji bacač u povijesti lige s postotkom uspješnosti od 67,3 posto, ali ove je godine preciznost podigao na suludu razinu. Kroz prvih 10 utakmica Brees je kompletirao 76,9 posto bačenih lopti — što je toliko suludo, toliko bolesno, toliko nenormalno da vam dođe da provjerite kriju li se pod njegovom kožom kosti, mišići i krv ili su pod njom smještene legure, žice i pozitronski sklopovi kao u komandanta Date. Breesu je u ostvarivanju te brojke svakako pomogla već spomenuta ofenzivna linija koja mu kupuje dosta vremena i zadržava čist pocket iz kojeg može bacati te maštovitost napada Saintsa — ali, kvragu, glavnina zasluga ipak pripada njemu.

Prekrasno je gledati kako igra. Prekrasno je gledati kako baca loptu za loptom u uske prozore u kojima samo njegovi suigrači mogu doći do nje. Prekrasno je gledati kako kontrolira teren pogledom, kako pomiče čitave obrane svojim kretnjama, kako nikada ne paničari. Prekrasno je gledati kako kontrolira posjed — ove je sezone bacio samo jedan interception — i na taj način zadržava Saintse u vječnoj prednosti.

Čovjek koji je uvijek nekako bio u sjeni Bradya, Manninga i Rodgersa unatoč tome što je bacio za najviše jardi u povijesti lige, ove je sezone konačno istaknuo svoju snažnu, neosporivu kandidaturu za MVP-ja lige. Brees je dirigent na čelu sjajno uvježbanog orkestra koji svira iznimno kompleksnu, tehnički zahtjevnu, ali na kraju i jako, jako lijepu kompoziciju. Hoće li se orkestar raspasti do kraja pjesme, ostaje da vidimo — u NFL-u je sve moguće. No, bez obzira na konačni ishod sezone, ovih 10 utakmica koje je Brees odigrao spadaju u vrhunac football umjetnosti.

Saintsi marširaju niz Bourbon Street, a na čelu orkestra stupa on.