Stvari nisu izgledale blistavo za našeg reprezentativca taman u doba kad se korona počela agresivno širiti po svijetu. DeAndre Ayton vratio se u momčad, Mikal Bridges pokazao je da ima kvalitetu koja mu se prognozirala na draftu, Aron Baynes je ušao u solidnu seriju u studenom i nastavio je kroz prosinac, a rookie Cam Johnson je dobivao svojih 15-20 minuta, što je polako srušilo Šarićeve minute s 25-30 po utakmici na 15-20 uz sve lošiju igru, samo da bi protiv Knicksa i Memphisa, taman dva dana nakon intervjua s tatom Predragom, odigrao devet minuta. Ne po utakmici, nego sveukupno. Izgledalo je kao da je na izlaznim vratima iz kluba, šuškalo se o još jednom transferu i mogućem povratku u Europu na kraju sezone.

No, Dario se vratio.

Nakon perioda nesigurnosti Sunsi su mu podarili 27 milijuna razloga za samopouzdanje, 27 milijuna zaloga za budućnost

Pomogle su mu i ozljede suigrača, koliko god to ružno zvučalo. Johnson se ozlijedio 18. siječnja, Baynes je nastradao dva dana kasnije i odjednom su se stvorile minute i na četvorki i na petici. Dario je od tog trenutka pa sve do kraja sezone, uz jedan kraći period neigranja zbog ozljede gležnja, igrao kvalitetnu košarku te se etablirao kao važan dio rotacije Sunsa, što je kulminiralo u Orlandu. Sunsi su postali Pepeljuga bubblea, ljepotica koja je zasjenila sve na velikom košarkaškom balu s osam pobjeda u osam utakmica, a Šarić im je u tome itekako pomogao zabijajući 14,8 poena uz 7,6 skokova i šut od 57,4 posto iz polja, te 52,4 posto za tricu uz ne baš spektakularan, ali solidan volumen od 2,6 šuteva za tri po utakmici.

Za Šarićev uzlet u drugom dijelu sezone zaslužna su dva faktora. Prvi je sistemski. Drugi je malo teže objasniti i puno lakše osporiti, ali rekao bih da itekako postoji.

Sistemski je poprilično jasan. Šarić je tijekom sezone promijenio ulogu te se prešaltao na mjesto small-ball petice. Ne u potpunosti, naravno, budući da je i dalje bio prisutan u rotacijama s Aytonom, ali Sunsi su generalno bili dosta loši tijekom sezone kada su oni bili na parketu sa net ratingom od -5,3 koji ne samo da se pogoršao u bubbleu, nego se stropoštao — pao je na -17,1 u 67 odigranih minuta. Naravno, treba biti jako oprezan kada pričamo o line up brojkama, pošto na njih utječu brojni faktori, ali svakako je zabrinjavajuće to što Dario ima tako loše brojke u međuigri s čovjekom koji bi trebao biti temelj franšize u idućem desetljeću.

No, kao što bi rekao rahmetli Lemmy Kilminster u Ace of Spades — You win some, you lose some, it’s all the same to me. Šarić je izgubio u rotacijama s Aytonom, ali zato je dobio masu u rotacijama kada na parketu nema isklesanog Phoenixova centra. Šarić je pokazao da mu uloga small-ball petice savršeno odgovara. U takvoj ulozi je sposoban rastegnuti teren vanjskim šutom, nastaviti protok lopte pravovremenim dodavanjima, odigrati poneki pick i handoff, pa čak i post-up, otvoriti koridore za ulazak penetratora — prvenstveno Devina Bookera, ali i Kellyja Oubrea — te se sjuriti u prazan reket po ofenzivni skok (1,5 po utakmici ove godine).

Njegovo šaltanje na poziciju petice skrilo je i probleme u obrani, barem neke.

Šarić je vrhunski primjer kako je krilatica da je za dobru obranu važna samo volja teška glupost. Njegov motor se gotovo nikada ne gasi, trud nikada nije upitan, ali unatoč tome zna curiti u obrani kao slavina koja već 15 godina radi s nepromijenjenom gumicom. Na petici to ipak manje dolazi do izražaja, budući da suparnički centri, osobito onda kada igraju u klasičnim postavama, ne mogu tako lako eksploatirati Šarićevo glacijalno lateralno kretanje, a njegova borba kroz pick omogućuje mu da ne ostane switchan na beku u apsolutno svakoj situaciji.

Šarić je osim toga bio jako dobar u zatvaranju defenzivnog skoka te je više nego solidno branio perimetar i mid-range zone te je igrao pristojnu help obranu, iako zbog svoje slabe skočnosti na njega ne možete računati u nekakvoj ozbiljnijoj obrani obruča. Svejedno, napredak je bio očit, ali još uvijek treba vidjeti koliko je dugoročan, odnosno je li do njega došlo zbog promjene pozicije (koju su navijači Sixersa zahtijevali još 2018.) ili zbog drugog faktora koji je, kažem, puno lakše osporiti.

Taj faktor je Dariov status dizelaša. Naime, ako se osvrnete na njegove brojke nema sumnje kako je Šarić tijekom karijere bio drugačiji igrač nakon All-Star pauze.

Asistencije, skokovi i izgubljene lopte bile su de facto iste, ali broj poena koji je skakao sa 11,4 prije All-Stara na 14,3 nakon All-Stara se znatno mijenjao, te je pratio njegovo poboljšanje šuta koje je raslo sa 43 posto na 46, odnosno sa 35 posto na 37 posto šuta za tri (55 na 58 posto true shootinga). Naizgled se ne radi o velikim pomacima, pogotovo kada uzmemo u obzir nešto manji broj šuteva u drugoj polovici sezone, ali to je razlika od blago neefikasnog šutera do relativno efikasnog, odnosno od igrača koji zaslužuje 15-ak minuta do igrača koji zaslužuje 25 minuta po utakmici; od igrača kojeg obrana može povremeno zaboraviti na perimetru do opasnog spot-up šutera koji, kad ga ide, može biti X-faktor u utakmici, što je Šarić nekoliko puta bio tijekom natjecanja u bubbleu.

Iz godine u godinu ponavlja se situacija u kojoj je Dario ‘okej, ali ništa posebno’ igrač od početka sezone do sredine siječnja-početka veljače, a onda odjednom ‘pronađe ruku’ i postane koristan igrač u rotaciji. Bilo da se radi o rookie sezoni u Sixersima kada je pokidao u veljači i ožujku nakon ozljede Joela Embiida, o 2018. kada je gađao 41 posto za tri nakon All-Star pauze, ili o ovoj sezoni kada ga je šaltanje pozicije preporodilo, Šarić je bio bolji igrač u finišu sezone. Jedina godina koja nije pratila šprancu i u kojoj je bio isti u obje faze sezone bila je lanjska kada je trejdan iz Phile u Wolvese u kojima se nije uspio snaći ni igrački ni sistemski (i tko ga za to može kriviti?).

Ova promjena vidljiva je i golim okom — premda nemam nikakve relevantne statističke podatke, čini mi se kako Dario početkom svake sezone ima kratku ruku, kako pogađa prednji obruč i promašuje, kao da je iscrpljen od reprezentativnih obaveza ili od ljeta u Šibeniku, samo da bi se s vremenom zahuktao. Ostaje da vidimo radi li se samo o koincidenciji koja je plod manjeg statističkog uzorka, ili je Dario uistinu dizelaš koji postaje sve bolji svake godine u drugoj polovici sezone.

Sunsi su se kladili da nije. Kladili su se da su dobili kvalitetnog igrača u rotaciji koji može biti šesti ili sedmi čovjek playoff ekipe, zbog čega su ga nagradili trogodišnjim ugovorom teškim 27 milijuna dolara. Neloše za čovjeka koji je prošle Nove godine mislio da je na izlaznim vratima iz kluba. Dolazak Chrisa Paula na mjesto pleja trebalo bi dodatno podići Šarićevu vrijednost, i kao spot-up šutera i kao pick’n’roll igrača (u jako limitiranoj ulozi doduše), a pomoći će mu i u zatvaranju suparničkog 1-4 ili 1-5 pick and rolla, pošto je Paul i dalje kvalitetan defenzivac koji se uspijeva tu i tamo probiti kroz blokove.

Vidjet ćemo koliko će minuta izgubiti dolaskom Jaylena Smitha, kojeg su Sunsi birali 10. pickom drafta i koji je lani u Marylandu zabijao 37 posto trice, te Jaea Crowdera koji će bar neke minute odigrati na poziciji četvorke, ali odlasci Oubrea (37 posto lanjskih minuta na četvorci) i Baynesa te odbijanje opcija Franku Kaminskom i Cheicku Diallu značit će solidnu minutažu i lijepu priliku za Šarića da se nametne kao dio ekipe koja bi ove godine mogla i morala završiti od šestog do devetog mjesta na Zapadu, što bi joj u najgorem slučaju garantiralo mjesto u play-in turniru.

Franšiza je uložila puno u ovu sezonu, pojačala se na nekoliko pozicija, ima se pravo nadati i unutarnjem rastu, a Šarićeve dobre igre bit će iznimno važne za plasman. Nakon perioda nesigurnosti Sunsi su mu podarili 27 milijuna razloga za samopouzdanje, 27 milijuna zaloga za budućnost. Nadamo se da je Dario konačno našao svoje mjesto pod NBA suncem.