NBA se vraća. Kroz sljedećih nekoliko tjedana glavešine lige završit će natjecateljsku konstrukciju nastavka sezone, pa ćemo dobiti konačni raspored zbivanja u Orlandu; no, kako sada stvari stoje, izvjesno je da će aktualna sezona završiti u listopadu te da nova neće krenuti prije prosinca.
S obzirom na godinu virusa i prosvjeda koja je zadesila SAD, najgoru godinu od 2008. i velike financijske krize, prekrajanje NBA sezone je minorni problem. Doigravanje na zatvorenoj lokaciji pred praznim tribinama bit će samo podsjetnik koliko je ova godina bila suluda, kao da nam podsjetnika treba. S druge strane, paradoksa li, predstavljat će i određeni povratak u normalu za sve nas koji organiziramo život oko sporta. Kad je čitava godina suluda, zašto ne bi bio i basket.
U Orlandu će se naći 22 ekipe, njih devet s Istoka i 13 sa Zapada. Odigrat će osam utakmica regularne sezone prije mogućeg play-in turnira i tako odrediti sudionike doigravanja koje kreće 18. kolovoza. Lako je moguće da se u tih osam utakmica prekroji čitava Zapadna koferencija, s obzirom na to da treću i sedmu ekipu lige dijele svega tri pobjede, baš kao i 12. i osmu. Laganih utakmica neće biti, pošto su kante za napucavanje eliminirane iz daljnjeg natjecanja, a raspored će biti tim važniji. Ekipa koja postane vruća u pravi trenutak moći će u par tjedana nadoknaditi sve minuse regularne sezone — što se možda ne čini pravednim, ali je istovremeno uzbudljivo.
Poprilično sam siguran da to neće biti San Antonio Spurs. Ekipa koja je u 22 uzastopne sezone ušla u doigravanje i tako izjednačila rekord 76ersa zaostaje četiri utakmice za Memphisom koji drži osmu poziciju na Zapadu te bi trebala pregaziti konkurenciju da bi produljila svoj niz. No, Spursi čitave sezone nisu imali pobjednički niz dulji od četiri utakmice, bili su atipično nekonzistentni.
Lako je moguće da ga Spursi pošalju u neku ekipu koja će imati šanse napasti naslov ili da kroz dvije sezone potpiše ispod cijene za kvalitetnu momčad. On to zaslužuje
Da stvar bude gora, njihov drugi najbolji igrač LaMarcus Aldridge, završio je sezonu.
Odlazak iskusnog veterana na artroskopsku operaciju ramena jasno ocrtava ambicije Spursa u nastavku sezone. Franšiza je svjesna da je kroz dvije sezone čeka potpuni rebuilding, a ulazak u lutriju ove sezone nije najgora stvar, pogotovo zato što je draft toliko mršav i nepredvidiv pa se lako moće dogoditi da pronađete fantastičnog igrača na 12. picku, baš kao i da prvim pickom draftate čovjeka koji će kroz pet sezona izletjeti iz lige.
Unatoč tome, prava je šteta što Spursi neće u playoff ove godine. Djelomično zato što donose određeni začin modernom NBA-u svojom gotovo pa starinskom košarkom punom 3-2 setova i šutova s poludistance. DeMar DeRozan je brzinski zaboravio sav rad s Nickom Nurseom koji ga je, dok je bio pomoćnik u Raptorsima, uspio pretvoriti u solidnog tricaša te se vratio starim navikama. Rudy Gay je ispalio gotovo petinu svojih šutova s mid-rangea uz gotovo pa elitnu efikasnost, što se ne bi moglo reći za DeJountea Murraya koji je potiho postao ogromni potrošač mid-range lopti, čak i izraženiji od starog Gaya. Na kraju, tu je Aldridge, koji je čitavu karijeru izgradio na igri s high posta i krila.
Spursi su naizgled ostali u igri za playoff zahvaljujući solidnom postotku egzekucije koji obično zaobilazi mid-range momčadi, ali preciznije bi bilo reći kako su ostali u igri za playoff jer je konkurencija na Zapadu toliko tvrda da su momčadi kroz čitavu sezonu otkidale jedne drugima pobjede i nitko se nije uspio ozbiljno odlijepiti od ostatka pratitelja. Gregg Popovich i osrednjost nisu baš često ulazili u istu rečenicu, ali ovo je luda godina. Spursi su po mnogočemu bili mediokritetska momčad. No, to ne znači da nisu bili zanimljivi. Kažem vam, sezona paradoksa.
Jedan od glavnih razloga zašto sam volio gledati Spurse bio je čovjek koji neće biti u ekipi jednom kada se natjecanje nastavi. Aldridge je ušao u svoju 14. sezonu u ligi, 14. sezonu konzistentne i konstantne produkcije. Premda je njegova igra zastarjela, i dalje mi je gušt gledati njegova primanja lopte na lijevoj strani napada, rad nogu, horoke nakon protrčavanja kroz reket i svilene šutove s poludistance iz okreta. Aldridge nema raskošan repertoar poteza, ali ono što radi, radi jako dobro. On je poput restorana iz putopisno-kulinarskih serija pokojnog Anthonyja Bourdaina, restorana u kojima sjedokosi čiča 40 godina u ponudi ima tri jela i sva tri jela je doveo do savršenstva.
Istini za volju, Aldridge je ove sezone mrvicu promijenio svoju igru, pucao je tri trice po utakmici uz odličan učinak od 39 posto, što je ogromni napredak u odnosu na ranije sezone u kojima mu je plafon bio 1,2 trice uz skroman postotak šuta, ali njegova igra je i dalje bila high post — poentiranje pod obručem na asist ili nakon skoka — pick ’n’ roll.
Doduše, ovo potonje je malčice potonulo otkako je Tony Parker otišao iz momčadi. Aldridgeov najbolji partner u p’n’r-u postao je DeRozan, čije odbijanje da šutira tricu (0,5 pokušaja po utakmici) čini obranu fokusiranijom i zgusnutijom, pa je samim tim i Aldridgeov učinak kao rim-runnera blago pao, ali je ta dvojaka opasnost šuta s poludistance otvorila prostor za izgradnju drugačije vrste napada. Od nje su profitirali šuteri poput Lonnieja Walkera, Treya Lylesa i Bryna Forbesa te Jakoba Poeltla, čiji spot upovi dolaze unutar linije trice, ali su svejedno iznimno efikasni. Spursi su momčad neuobičajene geometrije, a Aldridge je jedan od najzaslužnijih za takvu igru.
Nekoć je njegov stil košarke bio ortodoksan.
Aldridge je došao u NBA nakon razočaravajućeg ispadanja u Sweet Sixteenu od LSU Tigersa. Njegovi Texas Longhorns, jebačka ekipa u kojoj su igrali Boobie Gibson i PJ Tucker, izgubili su 10 razlike uvelike zahvaljujući njegovoj očajnoj predstavi; u toj utakmici je postigao četiri poena, šutirajući 2/14 iz polja. Unatoč tome LaMarcus je izabran drugim pickom drafta, ali momčad koja ga je izabrala nije ga zadržala.
Moji divni, priglupi Bullsi trejdali su ga te večeri u Portland za besmrtnog Viktora Hrjapu i četvrti pick, kojim su izabrali čovjeka koji je igrao za LSU u spomenutoj utakmici i koji je našamarao Aldridgea u direktnom obračunu sa 22 postignuta poena. Tyrus Thomas bio je, pričali su Chicagovi skauti, atletski najnadareniji igrač kojeg su ikad vidjeli, nadareniji od Michaela Jordana. No, premda nitko ne može zanijekati da je TT imao federe u nogama te je zakucao preko hrpetine igrača u ligi, mora se priznati da, za razliku od LaMarcusa, baš i nije imao puno u glavi.
Navijači Bullsa, gledano unatrag, nisu pretjerano ljutiti što je franšiza napravila ovaj glupi trejd. Naime, on je nekoliko sezona kasnije urodio pickom Derricka Rosea kojeg zasigurno ne bi bilo da je LaMarcus igrao u Chicagu, jer je bio dovoljno dobar da tu ekipu odvuče u playoff na Istoku, ali nema sumnje kako su Bullsi propustili izabrati budućeg Hall of Famera.
Da, LaMarcus će, kada mu karijera završi, biti u Kući slavnih. Pogledajte samo brojke.
Igrač broj 2 je Aldridge. Igrač broj 1 je Chris Bosh, čiji je ulazak u Kuću slavnih gotovo pa zapečaćen. Brojke su gotovo identične. Bosh je, doduše, imao 11 All-Star nastupa naspram sedam Aldridgeovih, ali to se može objasniti razlikom u kvaliteti između Istoka i Zapada, na kojemu je Aldridgeu konkurencija bila zajebana sa Dirkom Nowitzkim, Timom Duncanom, Kevinom Loveom, Blakeom Griffinom, Amar’eom Stoudemireom, Pauom Gasolom i Zachom Randolphom.
No, Bosh je samo jednom upao u All-NBA momčad kada je 2007. bio u drugoj najboljoj petorci, dok je Aldridge to napravio čak pet puta — dvaput u drugoj, triput u trećoj. Istina, Bosh je puno žrtvovao kada je došao u Miami i vjerojatno bi imao puno više individualnih nagrada da je ostao u Torontu, ali zato je zaradio dva prstena igrajući s LeBronom Jamesom i Dwyaneom Wadeom, dok su Aldridgeovi najbolji suigrači u karijeri bili ozlijeđeni Greg Oden (šrmc), nikad prežaljeni Brandon Roy (stostruki šmrc), nezreli Dame Lillard, ostarjeli Parker i još uvijek ne do kraja formirani Kawhi Leonard.
Unatoč nesreći koja ga je zadesila sa suigračima, pri čemu su ozljede u Blazersima i tajming u Spursima pokopali njegove šanse da dođe u situaciju boriti se za naslov, Aldridge je igrao na sličnoj razini u playoffu kao i u regularnoj sezoni, potvrđujući svoju konzistentnost.
Zlobnici će reći kako za HoF igrača nije imao pamtljiv playoff trenutak, ali to je daleko od istine. Spursi su 2017. igrali tvrdu seriju protiv Houstona kada su pred šestu utakmicu ostali bez Kawhija, koji je ozlijedio gležanj. Kladionice su prognozirale glatku pobjedu Rocketsa, ali Spursi su ih napenalili s 39 razlike, prvenstveno zahvaljujući Aldridgeu koji je utakmicu završio sa 34 poena, 12 skokova uz 62 posto šuta iz igre. Ubijao ih je čitavo vrijeme na istu foru. Primanje leđima, okret, poen.
Aldridge je na svom vrhuncu u Portlandu, a kasnije u Spursima u nešto slabijem izdanju, bio krajnje zahvalan igrač jer ste oko njega mogli konstruirati sistem. Nije to bio sistem koji vam je mogao donijeti naslov ako ga niste oplemenili kvalitetnim bekom kakav je mogao biti Roy da se nije ozlijedio, ali je bio sistem koji vam je na brutalno jakom Zapadu garantirao nastup u doigravanju. A to je nešto što, ako se mene pita, mora biti nagrađeno.
Nažalost, Aldridgea ove sezone više nećemo gledati. Pitanje je koliko dugo još možemo računati na njega. Premda nije pokazao nekakve znakove velikog usporavanja, kroz mjesec dana će navršiti 35, a ova operacija ramena sigurno mu neće pomoći da očuva mladost. Njegov ugovor, baš kao i DeRozanov, ističe kroz dvije sezone i lako je moguće da ga već sljedeće Spursi pošalju u neku ekipu koja će imati šanse napasti naslov ili da kroz dvije sezone potpiše ispod cijene za kvalitetnu momčad. Stari, pouzdani LaMarcus to zaslužuje.
Bilo kako bilo, uživat ću u njegovoj zastarjeloj, jednoličnoj, a opet izvrsnoj igri kroz ovih preostalih nekoliko godina zajedničkog druženja pod obručima.
