Vjerujem da upravo u tim počecima, u samoj biti klubova, leži i razlika u percepciji sporta. Možda se varam, ali čini mi se da navijači u Europi, čak i oni koji ne žive na stadionima, proživljavaju utakmice kao pitanja života i smrti, dok Ameri na dvoboje prvenstveno gledaju kao na vrhunski teatar. Ne treba zbog toga otpisivati njihov način praćenja sporta; teatar je itekako sposoban proizvoditi emocije u ljudima, ali ta se percepcija odražava u načinu na koji se pamte određene utakmice i potezi. The Shot Heard Around the World, The Block, The Fog Game, The Flu Game, The Drive, The Fumble, Red Right 88, The Catch, The Monday Night Miracle – Ameri su svoje najvažnije trenutke i utakmice imenovali kao… pa kao da su kazališne predstave. Ako su utakmice dobile ime, znali ste da su važne.

Utakmica Luke Dončića u kojoj je tricom u produžetku srušio Los Angeles Clipperse zaslužuje svoje ime.

Bio je to trenutak u kojem su neki od najboljih igrača današnjice začepili usta i poklonili se talentu koji dolazi i koji će jednog dana, uskoro, stajati na vrhu lige

Bila je to punokrvna predstava u pet činova u kojoj je mladi Slovenac zasjenio zvijezde na drugoj strani terena. Igrajući na nezaliječenom gležnju, bez podrške svog pobočnika Kristapsa Porziņģisa, Luka je upisao jedan od najimpresivnijih triple-doubleova u povijesti košarke, trpajući 43 poena uz 17 skokova i 13 asista protiv pete najbolje obrane lige, potvrđujući kako titula Mavericksa kao najboljeg napada svih vremena nije samo produkt vremena, produkt ekstremne pace-and-space ere, već je on makar donekle opravdan.

Utakmica je bila kruna briljantne sezone koja još nije gotova — Mavsi su mimo svih očekivanja odvukli Clipperse do 2-2, unatoč ozljedama i Dončića i Porziņģisa, te ranijem otpadanju Dwighta Powella koji je igrao pristojne starterske minute tijekom sezone. Clippersi se mogu žaliti na to što su za utakmicu ostali bez svog pitbulla Patricka Beverlyja, što Montrezl Harrel i Lou Williams nisu u formi jer su se kasno priključili momčadi, ali kad se crta podvuče, Mavsi su ušli u seriju deficitarniji i opet su uspjeli nadoknaditi minuse, zahvaljujući prije svega Dončiću koji je u nedjelju, baš kao i čitave sezone, činio svoju ekipu boljom.

No, zbog čega je Luka tako dobar, što ga čini tako ubojitim timskim igračem?

Po meni čovjek ima četiri vještine na elitnoj razini. Prva vještina, koja je ujedno i baza za preostale tri, je kontrola lopte. Ne samo čisti dribling, nego baš kontrola, sposobnost da manipulira loptom i prostorom. Trenutno u ligi samo dva čovjeka imaju bolji dribling — James Harden i Kyrie Irving — s tim da je Luka u kontroli generalno bolji od obojice jer osim brzih ruku i efektnih poteza ima i čistu fizičku snagu koja mu omogućuje da ostane u posjedu čak i u sendviču između suparnika.

Dapače, jedan od patentiranih Dončićevih poteza je prolaz primarnog obrambenog igrača ili kroz dribling ili nakon switcha u pick igri, nakon čega napada visokog u reketu dok namjerno koči i na leđa si natovaruje čovjeka kojeg je upravo predriblao kako bi iznudio prekršaj, ili ga samo spriječio da ga sustigne. U nedjelju je to napravio Ivici Zupcu, koji je ove sezone bio izvrstan rim protector, i Kawhiju Leonardu koji je… Koji je jebeni Kawhi Leonard! Ej!

No, sva ta kontrola ne bi imala nekog velikog učinka da nema Dončićeve nevjerojatne sposobnosti usporavanja. Ne ubrzavanja, usporavanja.

Od svoje 15. godine mladi je All-Star posjećivao kompleks P3 Applied Sports Science u Santa Barbari (shout-out obitelji Capwell i Cruzu Castillu) koji je pred NBA draft objavio zanimljiv video u kojem je njegov direktor biomehanike Eric Leidersdorf objasnio kako Dončić ima sposobnost usporavanja sa 60 milja na sat do nule na vrhunskoj razini, baš kao i sposobnost lateralnog kretanja. Dončićeve mogućnosti u tom segmentu bile su malo ispod razine Jamesa Hardena, ali golim okom bi se dalo zaključiti kako su ove godine dosegle bradonju iz Rocketsa, iako nemamo brojke da to potvrdimo.

No, nije ni bitno. Ono što je bitno je to da Dončić konstantnim promjenama ritma može izbaciti iz ravnoteže najbolje defenzivce lige, što Kawhi Leonard, Pat Beverly, pa i Paul George (iako ovo nije ni sjena Paula Georgea) definitivno jesu. To je najbolje objasnio Spencer Dinwiddie kada je rekao: If the rhythm/cadence is constantly changing what are you supposed to dance to? Brzim igračima možeš donekle kontrirati tako da im oduzmeš omiljenu stranu ili da pratiš njihov ritam, ali što napraviti kada ritma nema, kada se on stalno mijenja?

Možeš pokušati mijenjati obrane. Clippersi su to pokušali. Branili su tijekom utakmice pick ’n’ roll na četiri različita načina, mijenjali su primarnog defanzivca, počinjali bi obranu sa sekundarnim obrambenim da bi se primarni kasnije switchao na Luku nakon picka, pokušali su ga blitzati u par navrata, jurili su ga do linije trice, ništa im nije pomoglo. Zato jer je Luka, uz LeBrona, istinski košarkaški savant, jedan od onih ljudi koji jednom vide postavke suparničke obrane i iz njih mogu zaključiti što suparnici igraju. Onaj koji se sjeća svake akcije otprije dvije godine, koji perfektno pamti suparničke tendencije. Poput Peytona Manninga, on čita obrane i rješava probleme u letu.

Na tu sposobnost vezuje se i briljantan pregled igre i sposobnost dodavanja. Luka je jedan od onih dodavača koji uvijek znaju kako pronaći dotad neviđen kut za prosljeđivanje lopte, jedan od onih koji znaju tendencije suigrača, gdje i kako vole dobiti loptu, koji nakon driblinga mogu pronaći suigrača u kutu. Tim Hardaway je poboljšao svoj postotak šuta iz catch and shoot situacija za pet posto u odnosu na dane u Knicksima te ove sezone gađa preko 42 posto; Seth Curry je na 48 posto, iako je i prije bio elita (57 posto u playoffu), kvragu, Trey Burke kojeg su našli na cesti gađa 71 posto (lani 33 posto). Jasno, ne treba sve zasluge za njihovo poboljšanje pripisati Luki, ali činjenica je da gradi suigračima bolesnu količinu otvorenih šutova.

U utakmici s Clippersima sve četiri njegove vještine došle su do izražaja na zavidno visokoj razini. Peglao je momčad iz Los Angelesa, koja nikako da uđe u ritam, u kojoj George kriminalno igra, u kojoj Trez i Lou nisu na razini, ali koja je još uvijek ekipa s najvišim plafonom u ligi. No, Luka u toj utakmici nije samo bio fantastičan u onome u čemu je inače fantastičan, već je bio sjajan i u drugim segmentima svoje igre koji su inače ili jako dobri ili ispodprosječni.

Tu mislim na zatvaranje defenzivnog skoka koje bi jednog dana, kada razvije dovoljno snage za čitavu utakmicu, mogao odvući na elitnu razinu, te na defenzivu koja je tijekom godine često patila. Luka je odigrao briljantnu partiju i u obrani u kojoj je ukrao dvije lopte i lansirao kontre, u kojoj je odmah na startu utakmice otrgnuo loptu Zupcu iz ruke, u kojoj se kvalitetno pozicionirao i pravovremeno rotirao, spuštajući, košarkaškim rječnikom, muda u prašinu, nešto što nije baš uvijek radio. Pokazao je time svo blještavilo svog talenta, sve ono u što bi se mogao razviti.

Mediji su ga lani uspoređivali s Hardenom i Paulom Pierceom zbog te metodičnosti u driblanju, zbog prodornosti bez brzine, zbog niza finti tijelom i glavom kojima je hvatao protivnike u zamku, no nakon ove sezone usporedbe ih prerasle i sada se spominju LeBron James, Larry Bird, Magic Johnson. Ne bez razloga. Na kraju priče, nitko od njih nije bio ovako dobar sa 21 godinom u dupetu.

Lukina trica za pobjedu ostat će jedan od najboljih, najljepših trenutaka sezone, bez obzira na to kako serija protiv Clippersa završila. Bio je to trenutak u kojem su neki od najboljih igrača današnjice začepili usta i poklonili se talentu koji dolazi i koji će jednog dana, uskoro, stajati na vrhu lige sa svojim zaraznim osmijehom, sa svojim velikim leđima, sa svojom sposobnosti usporavanja, sa svojom nevjerojatnom inteligencijom.

Igrač kojeg možete analizirati, ali koji na kraju dana nadilazi analizu.

Igrač koji je stvoren za teatar.