“Ne gledam ti ja NBA, meni je to glupo, pa tamo nitko ne može tricu pogoditi” — ovako je pričao jedan od mojih cimera na Savi prije skoro 15 godina. Nismo ostali u kontaktu; ne zato što se nismo slagali oko košarke, već zato što je bio nesnosan lik koji je u jednom trenutku mortus pijan skoro zapalio sobu koristeći neispravno kuhalo, ali živo me zanima što bi rekao na smjer kojim je liga krenila u zadnjih šest godina. “Ne gledam ti ja NBA, meni je to glupo, tamo samo pucaju trice”, rekao bi vjerojatno, jedući jogurt iz menze prstom kojim je trenutak ranije kopao nos.
Nema sumnje u to da se volumen ispaljenih trica drastično povećao tijekom proteklih šest sezona. Ove je dosegao svoj rekord — momčadi trenutno ispaljuju 34,9 trica po utakmici, odnosno 10,8 više nego u sezoni 2015./16. To je ogromni rast koji je u potpunosti promijenio lice košarke, a on postaje još očitiji kada ga stavimo u relativan kontekst. Trice danas čine 39 posto svih šutova na utakmici. Prije šest godina činile su 24 posto. Prije 10 godina činile su 22, prije 20 svega 17 posto svih šutova na utakmici.
Struktura NBA napada, pa čak i struktura čitavih utakmica promijenila se zbog ovog novog trenda.
Napadi su postali istovremeno sofisticiraniji i predvidljiviji, dok su završnice utakmica postale znatno nepredvidljivije. Kad kažem da su napadi sofisticiraniji, mislim prvenstveno na činjenicu da imaju poprilično rigidnu strukturu, da su skriptirani više nego ikad prije, da ne dopuštaju puno soliranja jer je zadržavanje pravilnog spacinga ključno za funkcioniranje momčadi, te da im je cilj u većini slučajeva izraditi ili otvorenu tricu ili poene na obruču. No, dok je ishod napadačkih akcija predvidiv, one same nisu — treneri su toliko taktički napredovali da su spremni iz istih ili sličnih setova vrtjeti drastično različite koncepte.
Košarka je najbolja kada je u ravnoteži. Pod ‘najbolja’ mislim da ju je najveći gušt gledati. Trenutno basket nije u ravnoteži
Košarka se tako od nogometa, koji se i dalje prvenstveno oslanja na filozofiju igre i određene ustaljene mehanizme, više približila NFL-u u kojem su akcije rigidno nacrtane i za čiju je učinkovitost iznimno važno da svi akteri znaju kako i gdje se trebaju kretati. Ona i dalje funkcionira na prostoru između tih dvaju sportova, ali jasno je u kojem se smjeru njen razvoj kreće. A za to je uveliko zaslužna trica pošto, je za stvaranje otvorenog šuta potreban rad čitave momčadi (osim ako se na radi o šutu u tranziciji).
S druge strane, završnice su postale krajnje nepredvidljive. Prije par godina bili ste prilično sigurni u pobjedu kada bi vaša ekipa ušla u zadnje tri-četiri minute s dvoznamenkastom razlikom. Danas se takva prednost otopi u minutu i pol zahvaljujući baražu trica. Zato što su, mimo svih očekivanja, NBA igrači ostali na istoj razini učinkovitosti iza linije unatoč povećanju volumena. Pogledate li postotak šuta za tri od sredine 1990-ih naovamo, on je manje više ostajao isti. Oscilirao je od sezone do sezone od 35-36 posto na razini lige, bez obzira na to ispaljivale momčadi 13 ili 30 trica po utakmici. Postoje samo dva izuzetka u kojima su ekipe gađale 37 posto u sezoni. Prva je sezona 1995./96., jedna od tri sezone u kojima je liga skratila tricu. U njoj je Michael Jordan — koji je bio puno toga ali ne i sjajan tricaš — gađao 42 posto iza linije.
Druga je ova.
No, ova sezona nije posebna po tome što se postotak na razini lige podigao za jedan posto od prosjeka. Ova sezona je posebna po tome što u godini u kojoj ekipe rokaju više trica nego ikad prije imamo čak 49 — ČETRDESET I DEVET! — igrača koji šutiraju 40 i više posto iza linije za tri. Lani smo imali 28 takvih igrača, preklani 31, godinu prije 26, godinu prije te 20. Čak i one tri sezone kada je trica bila skraćena i kada je volumen bio drastično manji i kada su igrači poput Stevea Kerra, Tima Leglera i Detlefa Schrempfa gađali preko 50 posto, nismo ih imali ni blizu toliko — i tada ih je bilo 20-ak po sezoni.
Eliminiramo li s tog popisa igrače koji ispaljuju manje od tri trice po tekmi, ostajemo na popisu od 47 igrača od kojih čak 24 ispaljuju više od pet trica po susretu. Ali suhe brojke ne mogu dočarati koliko je ova godina zapravo suluda i koliko su NBA tricaši suludi. Ovakve stvari ne bi trebale biti moguće.
Ne bi trebalo biti moguće da Steph Curry i CJ McCollum, koji se konačno vraća nakon ozljede, gađaju preko 41 posto na 11 pokušaja po utakmici. Ne bi trebalo biti moguće da ljudi iz kornera gađaju skoro 60 posto. Ne bi trebalo biti moguće da Zach LaVine i Kevin Durant ispaljuju stepback za stepbackom i skoro svaka druga ulazi. Ono što likovi rade iza linije je gotovo pa nadljudski.
Super-precizni tricaši, pogotovo oni s pristojnim volumenom tako postaju jedan od novih NBA arhetipova. Dok ste prije mogli izgraditi karijeru samim time što ste dobro gradili defenzivni skok ili igrali kvalitetnu obranu na perimetru, danas možete odraditi 10 do 12 godina ako uspijevate trpati trice iz catch & shoot situacija, a hrpu love možete zaraditi ako uspijevate trpati nakon protrčavanja kroz blokove. Tzv. 3 & D igrači postali su popularni tamo negdje oko 2008., ali danas čak i ne trebate imati ovo D u imenu. Samo trica je dovoljna da budete cijenjeni. Ne samo zbog poena koje možete zabiti, nego zbog taktičke fleksibilnosti koje nudite trenerima. Jednom kada imate čovjeka na perimetru koji zabija 40 posto trice, morate igrati potpuno drugačiju obranu na primarnom kreatoru, jer ne možete koristiti njegovog čovjeka za help obranu, ili se morate superprecizno rotirati.
Pogledajte samo što je Seth Curry napravio za napad 76ersa. Istina, nije on glavni faktor u prekretnici koju su Sixersi napravili ove sezone — Doc Rivers je stavio Tobiasa Harrisa u pravu ulogu, donekle ispravio odnos Embiid-Simmons, a sam Joel Embiid je digao svoju igru na razinu više — ali Sethov dolazak otvorio je reket i omogućio Sixersima da lakše eksploatiraju prostor. Phila je od 20. napada lige prošle sezone postala četvrti ove godine. S druge strane su Mavericksi, koji su Setha zamijenili slasherom Joshom Richardsonom i od trećeg ligaškog napada postali 21. Neozbiljno bi bilo takve oscilacije pripisivati samo jednom igraču, ali pogledate li napade i Mavsa i Sixersa, postaje jasno koliko znači imati takvog snajperista koji može širiti teren bez korištenja lopte.
Kvragu, Brooklyn Nets imaju najbolji napad svih vremena ne samo zato što su u njemu tri nevjerojatne napadačke klase, trojica igrača koji mogu sami riješiti svaku utakmicu, nego usto imaju i Joea Harrisa koji trpa skoro 50 posto trica, s tim da ih uzima skoro sedam po utakmici. Harris je zapravo jedina konstanta u tom povijesno sjajnom napadu — Kyrie Irving je odigrao 29, Kevin Durant 19, James Harden 26 utakmica za Netse, dok je Harris otpeglao 40. Način na koji se geometrija suparničkih obrana mijenja kada je on na terenu je zadivljujuća te olakšava posao i Hardenu i Kyrieu. To je kao da imate šifre za ionako laganu igru na plejki. Nepošteno je.
Nema sumnje da je zadivljujuće gledati ove velemajstore kako trpaju. A opet…
Košarka je najbolja kada je u ravnoteži. Pod ‘najbolja’ mislim da ju je najveći gušt gledati. Kada utakmice možete dobiti na sve moguće načine, obranom i napadom, kontrolom skoka, tricama, mid-range igrom, svime. Trenutno basket nije u ravnoteži. Prije pet godina kada je započela pace & space era, ravnoteža je održavana iako je bilo jasno da se igra mijenja iz grube, defenzivne, iso-heavy, read & react košarke u nešto rasplesaniju, a opet jasnije strukturiranu košarku s jakim trenerskim pečatom, bržim protokom lopte, kvalitetnijom tranzicijom i tricom kao sve važnijim oružjem. Danas je taj transfer u potpunosti završen.
Problem je što smo s jedne strane klackalice završili na drugoj. Brojni navijači, i ne samo oni površni, sve više negoduju zbog izgleda moderne igre. Djelomično zato jer je ona drastično drugačija nego što je bila u vremenu kada su se oni u nju zaljubili, djelomično zato što je postala monolitna. Ono što je nekoć bio post-up, ili roll nakon picka, ili izolacija na krilu, danas je trica.
Meni je basket i dalje sjajan i zabavan za gledati i zapanjen sam svake večeri kada vidim kako likovi trpaju, ali ja sam u manjini. Krene li stil igre krene osjetno utjecati na broj gledatelja, pogotovo onih površnih, liga će morati razmisliti kako anulirati prednost koju trica donosi ekipama. NBA je kroz povijest često znala intervenirati u pravila — bilo uvođenjem novih, bilo brisanjem starih — i čini mi se da ćemo kroz pet do 10 sezona vidjeti neke nove regule vezane uz tricu, radilo se o pomicanju linije, olakšanju pravila za closeout defendere koji se sada jako boje premekanih faulova ili o nečemu trećem.
Treneri zasad nisu pronašli pravi način za branjenje trice i čini mi se da ni neće. Korištenjem rječnika iz video igara: morat će je umjetno nerfati. Dok to ne naprave, ja ću uživati u načinu na koji je pravi majstori danas koriste. Četrdeset devet preko 40 posto. Jebote!
