Nekad vam trebaju samo minute kako biste prepoznali veličinu. Neki je igrači jednostavno imaju. Ona se vidi u njihovu kretanju, u načinu na koji kontroliraju igru, u inteligenciji kojom manipuliraju suparnicima, u eleganciji kojom rješavaju zadatke koje igra pred njih postavlja, u sirovoj snazi kojom nadjačavaju suparnike. Ta njihova veličina nije nadljudska — ona je pokrajjljudska, taman na granici da se zapitate kako je moguće da se ljudsko tijelo ovako tečno kreće ili da ovako brzo misao pretvara u kinetičku energiju.
Luka Dončić već dugo igra košarku pokraj ljudskosti.
Otkako je izašao na parket Palače sportova u Madridu sa svega 16 godina, pa sve do dana današnjeg, mladi Slovenac isijava veličinu. Stavite li snimku njegove utakmice na TV pred nekoga tko nema pojma o basketu i date toj osobi da identificira najboljeg igrača, velika je vjerojatnost kako će u kratkom roku prstom pokazati na Dončića, vjerojatno još i brže nego da ga gleda u dvorani. Takav je bio praktički od trenutka kad je ušao u ligu. Već u drugoj godini uspeo se na plato na kojem obitavaju samo elitni igrači i od tada ne ispada iz 10 najboljih u ligi. A ove je sezone razinu igre podigao za još nekoliko stupnjeva.
Najbolje se to vidjelo u nedavnom gaženju Atlanta Hawksa kojima je stavio 73 poena — najviše što je neki igrač zabio u utakmici od Kobea Bryanta, koji je 22. siječnja 2006. godine jadnim Toronto Raptorsima* uvalio 81 poen. Iako Mavericksi nisu igrali ništa komplicirano u napadu, pogotovo u prve tri četvrtine — niz zoom akcija u kojima je prijetnja loba za Dereka Livelyja bacala Hawkse u očaj, par Gortat screenova, pokoji pindown — Dončić je radio s Hawksima što je želio. Svaki igrač kojeg su Hawksi bacili na njega — što iz potrebe, što iz očaja — dobio je porciju. Luka ih je razgrađivao kao što hrđa razgrađuje željezo na zaboravljenim ogradama napuštenih grada. Polako i nemilosrdno.
Mavericksi su Dončiću, nažalost, i dalje uteg, a ne balon
*Premda su Hawksi bolja ekipa od tih Raptorsa koji su sezonu završili sa 22 pobjede, obje su momčadi bile na dnu lige po obrani. Raptorsi su bili 29. po defenzivnom rejtingu, dok su Hawksi 28. Što ne umanjuje Dončićevu i Bryantovu scorersku večer, da se ne bismo krivo shvatili, samo je stavlja u kontekst.
Dončić ne igra košarku. On boksa. Njegova igra jedan-na-jedan oslanja se na promjeni ritma koji ne generira toliko spektakularnim baratanjem loptom koliko sposobnošću da ode od 0 do 60 i natrag do nule u rasponu od par desetinki. Njegov rad nogu je maestralan. Gotovo svaki korak ima svoj smisao. Jedan sitan, drugi sitan, treći od 10 metara, četvrti sitan, peti prolazi pokraj vas. Direkt, direkt, direkt, lijevi kroše, doviđenja. Kad takvom razumijevanju kreiranja neravnoteže kod suparnika dodate masu koja mu omogućuje da ili stavi ljude na leđa i tako iz zagradi, ili da ih izgura iz pozicije, pogotovo u zraku, počinjete razumijeti zašto je toliko dominantan.
Dončić je Terence Crawford košarke. Tehnika, snaga i inteligencija, sve u jednom. Pazite se, sposoban je nokautirati bilo koga.
Prijetnja nokautom rezultira prilagodbama suparnika koje ne završe uvijek najbolje. Vidjeli su to i Hawksi. Dončić nije samo goli scorer u napadu; on je sjajan primarni play koji će vas kazniti posvetite li previše resursa zaustavljanju njegovih pokušaja. Hawksi su ga u četvrtoj četvrtini pokušali izbaciti iz ravnoteže, počeli su ga blitzati, udvajati, utrajati, ali Dončić je samo nastavio donositi dobru odluku za dobrom odlukom. Rješavao se lopte, pronalazio otvorene suigrače i, da je Tim Hardaway Jr. bio nešto precizniji, vjerojatno bi završio s triple-doubleom kao dan kasnije protiv Kingsa, kad je podijelio čak 17 asista.
Bila je to apsurdno efikasna košarka koja nije rezultirala velikim brojem poena zbog jurenja rezultata*, već zbog toga što je jedan od najboljih igrača današnjice, igrajući i dalje unutar okvira momčadi, tražeći pobjedu, bio vruć do usijanja. Mislim, 73 poena su 73 poena, ali 73 poena na 75 posto šuta protiv obrane koja radi sve kako bi te zaustavila posebno je impresivno.
*Zanima li vas kako je došlo do ovakve inflacije scoringa u NBA-u, nemojte nasjedati na onaj najlakši odgovor: “U regularnoj sezoni se ne igraju obrane.” Pisali smo o tome još prošle godine. Neke bi podatke trebalo prilagoditi aktualnoj sezoni, dodati još par caka, ali srž teksta i dalje stoji.
Kako je onda moguće da Mavsi, kad na rosteru već imaju igrača čija se igra nalazi pokraj ljudskosti, kaskaju za konkurencijom Luka je ove sezone na prosjecima od 34 poena, devet skokova i devet asista, što bi, čak i kad uključimo inflaciju generiranu povećanim brojem posjeda i brojem ispaljenih trica, nekoć bilo dovoljno za mirno uvođenje ekipe u playoff vode. Kvragu, LeBron James je sa sličnim (prilagođenim) brojkama i sličnim tipom igre godinama uvodio Cleveland u playoff. To više nije dovoljno. Konkurencija je prejaka.
Zahvaljujući proširenju bazena talenta i sve ranijem dovođenju igrača iz Europe u NBA i iz Afrike na koledž* te proliferaciji analitike koja omogućuje bolje skautiranje igrača i njihov razvoj unatoč drastičnom padu u kvaliteti košarkaške edukacije u SAD-u među mlađim uzrastima, danas je liga bogatija talentom nego što je ikad bila, što ne govorim olako. Prošle su godine u top 10 po MVP glasovima završila četvorica Amera, jedan Kanađanin, četvrica Europljana i jedan Kamerunac. Godinu prije bila su šestrorica Amera, godinu prije njih pet. Upliv stranaca samo je ojačao konkurenciju, dok je novi kolektivni ugovor teškim penalima doveo do neviđenog pariteta u prošle dvije godine.
*Što za 10-15 godina vjerojatno neće ni biti potrebno, s obzirom na to koliko novca NBA ulaže u košarkašku infrastrukturu u nekim afričkim zemljama — prvenstveno u Senegalu, ali i u Egiptu, Nigeriji, Angoli, Maroku, Tunisu i Ruandi. Trećina afričkih zemalja bilježi gospodarski rast od šest posto godišnje, određene države su u fazi političke stabilnosti, populacija na kontinentu u zadnjih je osam godina narasla za 200 milijuna i samo je pitanje vremena kada će NBA imati svoje programe u još većem broju zemalja, uz nadu da će oni početi funkcionirati na visokoj razini čak i neovisno o NBA ligi.
Više nemamo top-heavy ligu, play-in je usmrtio tankiranje i sad je muka doći do playoffa. Zapad na kojem se Luka i društvo bore za plasman u playoff ima Oklahomu sa Shaijem Gilgeous-Alexanderom i 10 ozbiljnih mladih igrača, Wolvese koji igraju brutalnu obranu, Clipperse koji izgledaju kao najbolja momčad kad su zdravi, Denver s Nikolom Jokićem i možda najboljom startnom petorkom lige, Kingse s duom De’Aron Fox-Domantas Sabonis i kratkom, ali ubojitom rotacijom, Pelicanse koji igraju jako dobro iako imaju štofa za još više, Sunse koji bi mogli izgledati kao najbolja momčad da su kojim slučajem zdravi, Lakerse koji ne mogu ni do osme pozicije unatoč LeBronu i Anthonyju Davisu, Warriorse koji ne mogu do 50 posto pobjeda unatoč tome što je Steph Curry i dalje Steph Curry.
Konkurencija bi vjerojatno bila i brutalnija kad bi Jazz odlučio da će u ovu sezonu ići punom snagom i da se Ja Morant i Desmond Bane nisu ozlijedili te tako izbacili Grizzliese iz igre. Bolesno je koliko dobrih igrača i dobrih momčadi imamo.
A Dallas Mavericks nisu dobra momčad.
Jasno, bolji su nego lani. Izbor Livelyja na draftu bio je pun pogodak, dovođenje Granta Williamsa i Derricka Jonesa Jr.-a bilo je svrsishodno, a Kyrie Irving bio je dosta dobar partner Dončiću kad je bio zdrav. No, ovo je momčad koja se još uvijek oporavlja od tradea za Kristapsa Porziņģisa u kojem je izgubila puno talenta za slabu prođu i koja nije uspijela zadržati Jalena Brunsona.
Taj deficit u talentu vjerojatno ne bi došao do izražaja da Mavsi nisu osakaćeni ozljedama najboljih igrača. Luka je propustio sedam utakmica, što je, ajde, prihvatljivo. No, Kyrie je već imao dvije bizarne ozljede te ga nije bilo u 19 utakmica dosad, dok je Lively propustio 11. Da su Mavsi malo bogatija momčad, to bi bio problem — ali pošto nisu, to je problemčina. Njih trojica, a mislim da ne pretjerujem kada Livelyja već sad stavljam među trojicu najboljih Dallasovih igrača, odigrali su samo 18 utakmica zajedno. Luka i Kyrie odigrali su samo 22, odnosno 506 od mogućih 2.208 minuta. Kad imaš ekipu u kojoj ti samo dvojica igrača mogu vrtjeti sistem, to je problem.
Pokazuju to i brojke. Kad su ili Luka, ili Irving, ili njih obojica na parketu, ofenzivni rejting momčadi kreće se između 120 i 123. Što je jako dobro. Prosječni ortg lige je 115,8, Pacersi kao najbolja momčad imaju ortg 120,6. Dakle, kad su Luka i/ili Kyrie na parketu, Mavsi spadaju u napadačku elitu. No, kada su Mavsi prisiljeni igrati minute bez obojice, njihov ofenzivni rating pada na 106, što je apsolutna katastrofa. Nevjerojatno je da ovisite o dvojici igrača u napadu; ako njih nema, priča je gotova. Ista stvar i u obrani. Kad su na parketu Lively i Derrick Jones Jr. njihov defenzivni rating je 111 — dakle, na razini Timberwolvesa. Kad igraju bez njih, rating drastično pada, a kad igraju sa small ball postavama — što u Dallasovu slučaju znači bez Livelyja, Maxija Klebera i Dwighta Powella — njihov defenzivni rating raste na užasnih 126.
Oni jednostavno nemaju dubinu, nemaju nikakvu taktičku polivalentnost, nemaju ništa. U napadu se moraš oslanjati na Tima Hardawaya Jr.-a koji je nekonzistentan do bola i Josha Greena koji tek malo kaska za njim. Ulazi li trica, Mavsi imaju šansu pobijediti; gađaju li je ispod 37 posto, oni su na omjeru 4-8. Ispod 37 posto! Što ih čini iznimno ovisnim o vanjskom šutu. To je uvelike i krivica Jasona Kidda, koji je nekidan hladno izjavio kako je Luka Dončić njihov sistem. Što, okej, razumijem, tu ste gdje jeste, ali brajko, plaćen si da osmisliš nešto malo kompleksnije od bjesomučnog šutiranja preko ruke. A opet, ne mogu ga ni toliko kriviti.
Otkako je Kyrie došao u ekipu, u svega šest navrata je odigrao više od pet spojenih utakmica. Najviše što je odigrao u nizu je 10. Nije da nešto krivim Kyriea — dapače, mrzim kad se igračima zamjera što su ozljeđeni, a Irving je izostanke s terenea radi svojih budalaština limitirao na nulu — ali to je objektivni problem za ovako tanku ekipu. Kad ga nema, svi su prisiljeni igrati ulogu u kojoj se ne snalaze.
THJ je krasan šesti igrač i to je pokazao prije dvije sezone kad su Dončić i Brunson kontrolirali igru, a on rasterećen poentirao, ali kad ti je on gurnut u ulogu de facto druge violine, ti si u problemu. Pitanje je koliko je Kyrie dugoročno rješenje uz Dončića, ali na to ni ne možemo dati odgovor kad ih ne vidimo na terenu. Mavsi u rotaciji imaju bar trojicu igrača koji bi trebali grijati klupu, imaju nula fleksibilnosti, imaju kriminalnu rotaciju na visokim pozicijama, što ih čini mekanim i u zatvaranju reketa i u defenzivnom skoku i na dane se čini da ne mogu dobiti ni utakmice u kojima Dončić uđe u Super Saiyan mod.
U nekom drugom vremenu, u nekom drugom svijetu, Lukina igra i Lukine brojke bile bi dovoljne za MVP nagradu. No, njegova jedina šansa ne za MVP, nego za ulazak u top 5 u MVP glasanju je da Joel Embiid propusti previše utakmica i eliminira se iz utrke. Bez toga će i Kamerunac, i Jokić, i Giannis, i Shai, i Jayson Tatum završiti ispred njega. Unatoč tome što zabija 34 poena uz devet asista i devet skokova. Unatoč tome što igra pokrajljudski.
Košarka je i dalje momčadska igra. Nekad vas momčad uzdigne. Nekad vas spusti. Mavsi su, nažalost, i dalje uteg, a ne balon.
