Početkom sezone je u NBA kuloarima kružila priča o tome kako je Rick Carlisle odlučio pokopati Maverickse. Napravio je to preporučivši Jasona Kidda za mjesto trenera nakon što je on napustio momčad. Priča je vjerojatno apokrifna i proizlazi iz ljudske potrebe da se svugdje vidi sitničavost — trener koji je de facto istisnut iz momčadi osvećuje se tako što na fin način preporuča osobu za koju zna da je užasna – ali u jednom je trenutku imala noge.
Mavericksi su izgledali užasno i otužno pod Kiddovim vodstvom. Bez ikakve kemije, bez plana i programa u napadu, s nejasnim temeljima obrane koja nije išla na ruku igračima na rosteru Mavsi su izgledali bezdušno, sivo, poput jednog od onih dana kada odete na posao po mraku, radite do iznemoglosti, dođete kući po mraku i premoreni samo gluvarite po kauču, gledajući serije koje vas zapravo ne zanimaju sve dok se ne spremite za spavanje. U periodu od sredine studenog pa sve tamo do Božića upisali su 13 poraza i svega šest pobjeda (postotak pobjeda koji bi im trenutno garantirao 13. mjesto na Zapadu) igrajući dosadnu, neinspiriranu košarku.
Tri mjeseca su prošla od tog negativnog niza i Mavericksi su i dalje užasno dosadni. Njihova inspiracija i dalje ovisi uglavnom o jednom čovjeku. Ali ne možemo više govoriti o bezdušnoj ekipi niti o igri koja nema temelje.
Kidd je — zajedno sa Igorom Kokoškovom, Darellom Amstrongom te legendama Jaredom Dudleyem i Godom Shammgodom koji čine njegov stručni tim — pronašao modus unutar kojeg ova čudno sastavljena momčad uvelike inferiornih dijelova može efikasno funkcionirati. Zahvaljujući srastanju momčadi s trenerskim idejama i promjenama koje su napravili tijekom prijelaznog roka, Mavsi trenutno igraju možda i najbolji basket kojeg su igrali otkako je Luka Dončić došao u ekipu, iako bi momčad iz 2019./20. imala što za reći po tom pitanju. Od početka veljače do danas Dallas je upisao 15 pobjeda i samo šest poraza (postotak pobjeda koji bi mu trenutno garantirao drugo mjesto na Zapadu), što ne možemo pripisati lakšem rasporedu budući da su u tom periodu skinuli Sixerse, novooživljene Netse, dvaput Warriorse, Heat, Jazz, Kelte i vruće Wolvese.
Dončićev problem i problem Mavsa generalno je taj što su, unatoč svom napretku, i dalje tanka ekipa
Kako se dogodilo da su Mavsi od ekipe koja je izgledala kao razočaranje sezone dogurali do ozbiljnog pretendenta na top 4 poziciju u konferenciji? Ključ leži upravo u njihovoj beskrajnoj dosadi.
Za razliku od onoga prije dvije sezone, kada su bili prva momčad lige po ofenzivnom rejtingu dok je obrana bila poprilično osrednja, ove su sezone momci iz Dallasa jedna od boljih obrambenih ekipa lige, dok je napad samo okej. Uspjeli su to kombiniranjem glacijalnog ritma čiji je cilj limitirati suparniku opcije u tranziciji i izmoriti ga igranjem na duge napade te hibridnom obranom koju je najlakše opisati kao matchup zonu u kojoj bekovi primarno igraju čovjek-na-čovjeka, dok ostatak pomaže zatvarati ulaske u reket kroz zonske koncepte. Unatoč tome što su ostali bez svog jedinog rim protectora u Kristapsu Porziņģisu, oni sada brane reket bolje nego prije, uvelike zbog ove promjene.
Dwight Powell i Maxi Kleber možda nisu igrači na Porzingisovoj razini, ali su mobilniji, što odgovara ovim principima, kao i drop coverageu pick ’n’ rolla i kasnom switchanju koje preferiraju. Kidd će povremeno odigrati i pokoji agresivni blitz na p’n’r-u čisto da se ne zaboravi ono što je dosad obilježilo njegovu trenersku karijeru, ali nije ni blizu toliko ovisan o tako riskantnoj obrani kao što je bio u Bucksima.
Jasno je zašto su mnogi vidjeli zlobu u Carlisleovoj preporuci Kidda. Legendarni play je tijekom svoje ranije trenerske karijere u Netsima i Bucksima pokazao veliku dozu tvrdoglavosti, neprilagodljivosti i incidentnog ponašanja. No, čini se da je Kidd ipak napredovao ne samo sa taktičke, nego i sa osobne strane dok je radio kao dio stručnog tima Franka Vogela u Lakersima, kada je momčad osvojila naslov inzistirajući na sličnim postulatima, više kroz filozofiju igre nego kroz čiste taktičke koncepte.
Napad je također živnuo. Riješeni obaveze da izmisle koncept unutar kojeg optimalno mogu funkcionirati i Dončić i Porziņģis, Mavsi su počeli pronalaziti nešto kreativnija riješenja, i što se tiče rotacija i što se tiče samih akcija. Dallas sad u bilo kojem trenutku u igri može imati dvojicu igrača koji su jaki na lopti, budući da su i Dončić i Spencer Dinwiddie i Jalen Brunson iznadprosječni kreatori i to na više načina, a Kidd se svojski trudi da staggera minute Dinwiddieja i Dončića kako bi na parketu uvijek imao bar jednog čistog strijelca. Dinwiddie izgleda preporođeno otkako je napustio Washington; vratila mu se slash and kick igra, produktivan je u p’n’r-u, a tijekom ovih 14 utakmica je krcao tricu bolje nego ikad u karijeri, hraneći se otvorenim spot up šutovima.
Brunsonov razvoj još je impresivniji od Dinwiddijeva uskrsnuća. I prošle je sezone mladi bek pokazao da se na njega ozbiljno može računati, ali ove je digao igru na još viši nivo. Ne samo da se radi o jednom od najboljih sekundarnih playeva lige koji bez problema može prelaziti iz uloge jedinice u ulogu dvojke, nego se radi i o beku koji je po selekciji šutova među najboljima u NBA-u. Tip u svakom trenutku zna što mora igrati, taktički gotovo nikada ne griješi i možete se u svakom pogledu pouzdati u njega.
Osim ove dvojice, pohvale zaslužuje i Dorian Finney-Smith kao moderni glue guy, tip koji ni u čemu nije izvrstan, ali je u svemu dobar i na njega uvijek možete računati. Treba vam netko da odigra dobru help obranu? Tu je. Treba staviti tricu iz kuta? Tu je. Treba vam pomoć u zatvaranju skoka? Tu je. Njegova igra u zadnje dvije sezone ogromni je dobitak za Dallas koji je generalno gubio talent, i to na poprilično priglup način (SETH CURRY AAAAARGH!!!!!).
Naravno, svog tog uspjeha ne bi bilo da nema alfe, a bome i omege momčadi.
Luka Dončić igra košarku na MVP razini.
Čovjek koji ima prosjeke 28-9-9 i koji ima ulogu kakvu ima u ekipi poput Dallasa bio bi favorit za tu nagradu u većini sezona. Bez obzira na to što je neće osvojiti, ne može se umanjiti njegova uloga u napadu Mavsa, u kojem je Luka korišten poput švicarskog nožića. Nema dijela terena ni situaciji u kojoj nije opasan. Izolacije na krilu, pick ’n’ roll, post-up situacije čiji je volumen ove sezoneznatno povećan, dribble drive… Čovjek ima sve. Jedini aspekt koji i dalje guši njegovu igru je neshvatljiva ovisnost o step-back tricama koje gađa poprilično slabo, ali obzirom na sve ono što radi, kao i na činjenicu da je neke utakmice riješio upravo na taj način, to mu se može oprostiti.
Dončićev problem i problem Mavsa generalno je taj što su, unatoč svom napretku, i dalje tanka ekipa. Dinwidddie, Brunson i Finney-Smith su redom korisni igrači, ali nijedan od njih nije pravo riješenje za igrača broj 2 u ozbiljnoj momčadi. Takav ne mora nužno postojati da bi pobjeđivali u regularnoj sezoni, ali bez njega se obrane puno lakše fokusiraju na primarnog igrača, što može zagušiti njegovu efikasnost i otežati igru u playoffu. Pogotovo kada je ostatak momčadi najmanje na stepenici niže.
Reggie Bullock, Kleber i Powell zaslužuju svoje mjesto u rotaciji, ali to su likovi čija bi uloga u ozbiljnim ekipama bila znatno manja. Josh Green ima finu perspektivu i sviđa mi se energija koju donosi s klupe, ali on je dvije godine udaljen od ozbiljnog igrača i vjerojatno će prilike u playoffu dobijati na kapaljku. Dāvis Bertāns je u potpunosti propao; dok ne vrati šut, nema što raditi na parketu. Sterling Brown je još gori. Frank Ntilikina ne zaslužuje ni rečenicu obzirom na ono što je odigrao.
No, najgori igrač za ovu momčad je bez ikakve sumnje Tim Hardaway Jr., koji predstavlja takav spoj nezalaganja u obrani i chuckerskog stila života u napadu da mi se njegova igra gadi na najdubljoj mogućoj razini.
Još kada ga ide trica, kao što ga je išla lani, može ga se i istrpjeti, ali kada igra kako je igrao ove sezone, on je apsolutni minus, što njegove on/off brojke i pokazuju. Možda zvuči jako ružno, ali ne čudi me što je Dallas proigrao taman kada se Hardaway ozlijedio. Postoji šansa da se oporavi od operacije stopala i vrati taman pred playoff, ali nisam siguran koliko bi to bilo dobro za kemiju ekipe. Hardaway je tip igrača koji će pet utakmica odigrati prosječno do užasno, pa onda jednu zabljesnuti i svima zamazati oči, ali za mene sumnje nema: Mavsi su bolji dok je on na klupi.
No, kakvu god rotaciju imali za playoff, teško je očekivati da će doći dalje od drugog kruga. I dalje im fali talenta. I dalje je upitno može li ta njihova obrana preživjeti u seriji na sedam utakmica koja omogućuje prilagodbe, pogotovo protiv momčadi koja ih može rastrančirati kroz kvalitetnu play igru, poput Nuggetsa ili Sunsa. Ali to su problemi koje će rješavati kada na njih naiđu. Probleme koje su imali ranije u sezoni sad su otklonili i navijači konačno mogu uživati u rezultatima. Kad već ne mogu u igri.
Ali koga briga za to što su dosadni dok se nižu pobjede.
