LeBron James najbolji je igrač izabran na draftu u novom mileniju. Premda je teško govoriti o toj kategoriji jer izbor najboljeg nikad ne može biti objektivan s obzirom na to da nemamo jasan, precizan kriterij po kojem bi se on odvijao — a ja bih rekao da ne može biti ni nepristran, budući da je polje interpretacije kvalitete toliko široko — oko LeBrona postoji javni konsenzus. Čak ni njegovi najveći mrzitelji ne mogu pronaći argumente, osim osobne antipatije, kojima bi ga svrgnuli s trona. Pokušaju li, ispast će smiješni. Možda za 10 godina priča bude drugačija, ali trenutno rasprave nema.
No, otvori li se pitanje drugog najboljeg igrača koji je izabran na draftu u novom mileniju, tu priča postaje zanimljivija. Giannisa Antetokounmpa i Nikolu Jokića moramo odmah otpisati zbog njihove mladosti, premda među sobom imaju četiri MVP titule. Kriteriji u ovakvim izborima nisu jasno definirani, ali peak i dugovječnost se uvijek valoriziraju u nekim omjerima, a europski dvojac ima premalo košarke za sobom. Jokić osim toga nema ni naslov, što je kriterij koji bi Jamesa Hardena izbacio iz utrke. Dwyane Wade ih ima tri, ali nema ni jednu MVP nagradu te je samo dvaput bio u prvoj petorci lige, što je križ igranja u istoj eri kao Allen Iverson, Kobe Bryant, Steve Nash, Kobe Bryant i Chris Paul — ovaj posljednji je također eliminiran iz utrke na račun prstenja.
Što nam, po mojoj računici, ostavlja samo dva imena koja se bore za mjesto drugog.
Stephen Curry ima dva naslova i jednu MVP titulu više, Kevin Durant jednu titulu MVP-ja finala, dva izbora u prvu petorku lige, dva naslova prvog strijelca, četiri All-Star nastupa i (za našu priču nebitno) jedno olimpijsko zlato više. Nećete pogriješiti stavite li bilo jednog, bilo drugog za LeBronova prvog pratitelja. Radi se o subjektivnom izboru koji možete opravdati vrednovanjem različitih kriterija koji sami po sebi nemaju jasnu intrizičnu vrijednost, što otvara puno prostora za slobodno kompariranje. Za mene Curry upada na drugo mjesto.
Kevin Durant još ima vremena pojačati svoju ionako impresivnu ostavštinu. No, misli li to početi raditi u ovoj seriji, neke će se stvari morati promijeniti
LeBron James najbolji je igrač izabran na draftu u novom mileniju, ali Steph Curry je najutjecajniji. Njegovi su Warriorsi, zajedno s Rocketsima Darryla Moreya, uveli NBA u pace and space eru koju Curry u svojoj igri savršeno utjelovljuje. No, čak i impresivniji od toga je način na koji je Steph orkestrirao igru svoje momčadi tijekom najplodnosnijeg razdoblja u povijesti franšize, kreirajući šarolik i jedinstven napadački stil koji su drugi pokušavali iskopirati, ali nikad nisu uspijevali zato jer nisu imali Curryja. S druge strane Durant je bio sila za sebe, jedan od najkreativnijih i najboljih strijelaca svih vremena, ali koji je nekako uvijek igrao odvojeno od momčadi, odnosno bi oigrač čiji stil nije permeirao njegove ekipe. Curry je bio motor i šasija tenka, Durant je bio glavni top.
Premda su obojica imali fantastične karijere koje će jednog dana biti okrunjene izborom u Kuću slavnih, dojam ostaje — s pet do šest godina do vjerojatnog kraja njihovih karijera unutar kojih se stvari i dalje mogu promijeniti — da je Curry u potpunosti oplemenio svoj talent, dok Durant nije. Nebulozno je to reći ovako na prvu kada uzmemo u obzir to koliko je KD zapravo bio sjajan igrač, ali samo jedna MVP titula, dva naslova koja je uzeo kao član ekipe koja je osvajala naslove i prije njegova dolaska te rezultatska i stilska razočaranja koja su predstavljali i Thunder i Netsi* s njim kao prvim igračem odaju dojam da Durant zapravo nije ispunio svoj puni potencijal. Što je ujedno i razočaravajuće i zastrašujuće.
*Ta je priča, doduše, toliko kompleksna da može postati predmetom akademskog proučavanja.
Nakon kulminacije neugodne situacije u Brooklynu koja je rasla i rasla samo da bi se rasprsla poput gnojnog prišta, KD je stigao u Arizonu. Premda se u regularnoj sezoni zbog ozljeda nije naigrao, u utakmicama u kojima jest igrao preuzeo je svoju staru ulogu tenkovskog topa. U osam utakmica s njim na parketu Phoenix je uzeo osam pobjeda, a mnoge su ga kladionice proglasile prvim favoritom Zapada. Taj se osjećaj dodatno produbio kad su Sunsi u pet utakmica izbacili Clipperse, iako Kawhi Leonard nije igrao u tri od pet, dok je Paul George propustio čitavu seriju. No, nakon dvije utakmice s Nuggetsima stvari su se ekspresno promijenile.
Sunsi su izgubili obje. U prvoj su rastočeni S 18 razlike zahvaljujući ogromnom deficitu u ofenzivnim skokovima i kriminalnoj obrani trice, dok su se u drugoj raspali u posljednjoj četvrtini nakon Paulove ozljede, postigavši samo 14 poena u zadnjih 12 minuta i tako zaokružili ništavnu napadačku utakmicu u kojoj su gađali 19 posto trice na 31 pokušaj. Auč.
Sunsi su izgubili obje utakmice zbog različitih faktora — zbog loše rotacije u obrani, posebno kod preuzimanja pick ’n’ rolla, zbog loše obrane low posta, zbog sjajne partije Jamala Murrayja i Aarona Gordona u prvoj i briljantne Nikole Jokića u drugoj, zbog lutanja u izmjenama, što je rezultiralo rotacijom od čak 11 igrača naspram Denverovih samo osam, zbog CP3-jeve ozljede, zbog potpune bezidejnosti napada tijekom dugačkih perioda.
Za to je djelomično kriv Kevin Durant.
Generalno gledano KD nikada nije bio dio nekakvog kompleksnog, ispoliranog napadačkog sistema. Thunder je tijekom njegovog predsjedavanja igrao dozlaboga ružnu košarku koja se svodila na tranziciju i seriju izolacija. U Warriorsima je na trenutke znao biti uključen u sam sustav igre, ali jako je brzo je prestao cuttati i postavljati screenove — nije bilo razloga za to. Bila je to besmislena potrošnja energije. Umjesto toga, Warriorsi su ili igrali četiri-na-četiri ili su gradili situacije jedan-na-jedan za njega. To je krajnje pojednostavljena verzija istine, ali dobro opisuje suštinu igre Dubsa s KD-jem, pogotovo kod njegova drugog naslova. U Netsima je bilo mrvicu bolje, ali stvari su se opet, zbog stalnih pretumbavanja rostera i Nashove nemogućnosti da nametne svoj autoritet, često svodile na Durantovu solo igru, posebno protiv defenzivno ispoliranijih suparnika.
Nevjerojatno je kako jedan tako jedinstven i potentan igrač nikad nije pronašao svoju ulogu unutar sofisticiranog sistema u eri u kojoj smo iz iso heavy košarke prošli u igru baziranu na kompleksnim halfcourt akcijama. Vidjelo se to u obje utakmice protiv Denvera.
Lako za to što je KD gađao 37 posto iz polja i 17 posto za tricu na 12 pokušaja u drugoj; svakome se dogodi loša utakmica, ali problem je u tome što njegovo igranje izvan sistema Denveru olakšava prilagodbe, pogotovo u obrani pick ’n’ rolla koji se činio tako opasnim oružjem u seriji protiv Clippersa. Sunsi su poprilično tanka momčad na klupi — premda Durant svakako može nadoknaditi odlazak Mikala Bridgesa i Cama Johnsona, on je i dalje samo jedan čovjek, a ne dvojica, što znači da Sunsi imaju jednog kvalitetnog igrača manje u rotaciji.
Zasad taj deficit nisu uspjeli nadoknaditi. Svi igrači koji ulaze s klupe imaju ogromne rupe u svojoj igri, ili u napadu ili u obrani, i Monty Williams zasad nije pronašao način da ih sakrije. Dok je CP3 bio u igri stvari su nekako klapale, ali bez njega Sunsi za pokretača čitavog svog sistema imaju Duranta koji je strašan egzekutor, ali neće nužno igrače oko sebe činiti boljima kroz aktivnu igru. On će svojom gravitacijom navući suparnike na sebe i to može drugima olakšati posao, ali uključivanje suigrača u aktivnu igru za njega je često sekundarna ili tercijarna djelatnost. U drugoj utakmici protiv Nuggetsa i Devin Booker je krenuo njegovim stopama i igra Sunsa se raspala. Kada imate dva tenkovska topa, a nemate motor koji će tenk pokretati, postanete poprilično laka meta.
Sunsi i dalje mogu okrenuti seriju u svoju korist, ali to nije bogznakako vjerojatno.
Pitanje je koliko će dugo CP3 izbivati s terena — u trenutku pisanja ovog teksta, nakon obavljenih pregleda, prognoze kažu da ga neće biti u najmanje tri utakmice, uspiju li Sunsi izvući petu — a znamo koliko su bezglavo izgledali prije nego što je on došao u momčad. Cam Payne će teško sam odraditi ulogu primarnog playmakera, pošto je on više combo bek koji ne bi smio provoditi više od 20-25 minuta na parketu kako ga suparnici ne bi eksploatirali u obrani. Ostatali igrači su ili defenzivni specijalisti ili šuteri ili cutteri i netko treba raditi za njih. KD nije taj, Booker nije taj. Možda postanu, ali nekako sam skeptičan.
Ispadnu li Sunsi u polufinalu, to će dodatno zacementirati Duranta na trećem mjestu moje, i ne samo moje liste. Njegovi mu kritičari zamjeraju mnoge stvari — neke opravdano, neke neopravdano — ali sve one utječu na njegovu ostavštinu. Tu je odlazak iz Oklahome u najjaču ekipu lige, dva osvojena naslova koje mnogi pripisuju Curryju i društvu, odlazak u Netse u kojima nije uspio ukrotiti Kyrieja Irvinga, u kojima je ušao u sukob s Nashom kojeg je pokušao smijeniti, s kojima je dvaput ispao u prvoj i jednom u drugoj rundi doigravanja, a onda se opet udružio s čovjekom koji je lani bio u prvoj petorci lige u ekipi u kojoj igraju i jedan od 10 najboljih playmakera u povijesti i nekadašnji prvi pick na draftu.
Te su stvari su možda bitne samo nama, košarkaškim geekovima koji se neprestano bave jalovim valoriziranjem karijera ljudi beskonačno talentiranijih od nas samih po proizvoljnim kriterijima. Ali bez takvih rasprava, koje su osnova pop kulture otkako je svijeta i vijeka, košarka gubi važnu društvenu funkciju.
Kevin Durant još ima vremena pojačati svoju ionako impresivnu ostavštinu. No, misli li to početi raditi u ovoj seriji, neke će se stvari morati promijeniti, a Sunsi će morati postati više od puke sume svojih dijelova.
