Kad su Denver Nuggets prošle sezone gospodski, u pet utakmica, ispratili Miami Heat kroz dveri poraženih u finalu NBA lige, nitko im nije mogao osporiti zasluge za osvojeni naslov.
Premda su većinu utakmica protiv Timberwolvesa i Lakersa dobili na knap, to je bilo više za pohvalu nego za kritiku — i protiv jedne i protiv druge momčadi imali su određenih problema u matchupu koje su kroz timsku i pametnu igru, te povremene individualne bljeskove, na kraju uspijeli riješiti. Izgubili su samo četiri utakmice tijekom čitavog doigravanja; možda ne dominantni kao Lakers 2001. ili Warriors 2017., ali svejedno komotni. Samo je 12 prvaka prije njih imalo bolji omjer u doigravanju, a svi su osim spomenutih dviju ekipa ostvarili te rezultate prije novog milenija. Nuggetsi su demonstrirali i silu i inteligenciju i sa pomno složenom momčadi, koja je za divno čudo ostala zdrava, na kraju došli do konačnog trijumfa, prvog u svojoj povijesti.
Demonstracija sile i inteligencije nastavila se i u sljedećoj sezoni. U prvih devet utakmica tamburali su sve redom. Tukli su i Thunder i Lakerse i Pelicanse i Warriorse. Samo ih je Minnesota porazila. Uz omjer 8-1 izgledali su kao istinski šampioni, kao ekipa koja je, po riječima njihova generalnog menadžera Calvina Bootha, predodređena na tri ili četiri naslova.
Booth je bio iznimno pažljiv sa izgradnjom momčadi. Pustio je Brucea Browna i Jeffa Greena, de facto šestog i osmog čovjeka u jako uskoj playoff rotaciji, kako bi zadržao fleksibilnost u budućnosti. Momčadi s malih tržišta boje se novog kolektivnog ugovora i penala koje sa sobom nosi prelazak druge porezne ‘pregače’, pa je razumljivo to što Booth u ovoj godini nije želio staviti sve svoje žetone na sredinu stola. “Naši momci su umorni. Bit će teško obraniti naslov”, bio je sasvim iskren ovog ljeta, naglašavajući da je ovo dugoročni projekt. Booth je odlučio nadoknaditi Brownovu i Greenovu produkciju kroz draft i interni razvoj, dajući prostora momčadi za rast i rekuperaciju. No, nakon furioznog početka, činilo se da je umor brzo ispario. Ljeta u Somboru očito su ljekovita.
Kad su na parketu starteri, Nuggetsi su svemirski razarač; kad su na njemu igrači s klupe, oni su oronuli, izbužani kajić iz kojeg neprestano treba išekavati more
Ili nisu. Od 12. studenog naovamo, Nuggetsi su na omjeru 10-9, odnosno na 52 posto pobjeda, što bi trenutno bilo dovoljno za 11. mjesto na Zapadu. Skor je to koji je uvelike koincidirao s ozljedom i postupnom rehabilitacijom Jamala Murrayja, koji je zaliječio probleme s kvadricepsom, ali ga i dalje muče gležnjevi i zbog toga Nuggetsi i dalje paze njegovu minutažu. Otkako se Murray vratio, Nuggetsi nesumnjivo izgledaju bolje te su u zadnjih pet utakmica upisali četiri pobjede — doduše, protiv slabašne konkurencije koja im je olakšala posao.
Postavlja se pitanje koje je pravo lice Nuggetsa: ono koje je demoliralo ligu početkom sezone ili ovo koje je upalo u mini-krizu? Odgovor je jednostavan: oba su prava. Ne znam ima li ijedna ekipa u ligi koja toliko ovisi o svojoj startnoj rotaciji kao Nuggetsi. Možda Bucksi, ali to je veliko možda. Klupa, osiromašena odlaskom dvojice veterana, izgledala je kriminalno tijekom čitave godine, pogotovo kad su rezervni igrači zbog Murrayjeve ozljede morali igrati ozbiljne minute.
Boothova filozofija izgradnje ekipe počiva na četiri temelja: prvi je košarkaška inteligencija, drugi je karakter, treći je visina za poziciju, dok je četvrti posjedovanje tradicionalnih vještina koje pozicija zahtjeva (dribling za bekove, građenje skokova za visoke itd.). Svi igrači na rosteru moraju imati bar tri spomenute karakteristike. Ta četiri kamena temeljca položena su na filozofiju koja prožima franšizu otkako je Booth preuzeo ekipu. Nema preklapanja vještina i slabosti. “Preklapanje je tihi ubojica”, izjavio je Booth ovog ljeta u članku za The Ringer, kao ekletantni primjer spominjući Lob City Clipperse u kojima su i De’Andre Jordan i Blake Griffin imali previše preklapajućih vrlina i previše preklapajućih mana, zbog čega ekipa nikad nije stigla do svog zenita.
Kad gledate način na koji Nuggetsi funkcioniraju, možete vidjeti tu filozofiju na djelu.
Preklapanja su sitna, a i tada uglavnom postoje u rezultatu, ne i u metodi. I Murray i Nikola Jokić su, na primjer, sposobni razigravati svoje suigrače, ali to rade na različite načine. Ta varijabilnost vještina omogućuje Nuggetsima implementaciju različitih taktika koje mogu prilagoditi suparnicima, što je Mike Malone primijenio tijekom pohoda na naslov kako bi ublažio spomenute probleme s matchupom.
S druge strane, taj pristup izgradnji momčadi ima jedan veliki preduvjet na koji ne možete računati: zdravlje. Kad imate preklapanje u vještinama i manama, igrača koji otpadne komotno možete zamijeniti slabijim. Produkcija vjerojatno neće biti ista, ali intencija momčadi hoće. Jasno, imati duplirane igrače pod novim je kolektivnim ugovorom luksuz kakav si baš i ne možete priuštiti, ali onda sa svakom ozljedom riskirate raspad sistema, što smo kod Nuggetsa vidjeli kad je Murray završio na rehabilitaciji. Izgubili su zube, izgubili su zagriz, izgubili su sposobnost napadanja momčadi dribble drive i drive and kick igrom i odjednom su postali prosječni, unatoč tome što je Jokić i dalje igrao na MVP razini — pa, usudio bih se reći, i na razini višoj od onih u prethodnim godinama.
Stvar se svodi na jednostavnu jednadžbu. Kad su na parketu starteri, Nuggetsi su svemirski razarač; kad su na njemu igrači s klupe, oni su oronuli, izbužani kajić iz kojeg neprestano treba išekavati more.
Želite li on/off brojke? Ekipa je na + 20,6 poena na 100 posjeda kad je Jokić na parketu u odnosu na minute kada nije. S Murrayjem su na +4,3, s Kentaviousom Caldwell-Popeom na +17,9, s Aaronom Gordonom na +4,8, s Michaelom Porterom na +7,8. Dakle, u najgorem slučaju (Murray zbog ozljede) su u 70 posto najboljih u ligi. S druge strane, s Reggiejem Jacksonom su na -3,5, s Christianom Braunom na -12, s Collinom Gillespiejem na -9,4, s Peytonom Watsonom na -8,3, s Julianom Strawtherom na -15,7, a sa Zekeom Nnajijem na frapantnih -30 u čak 203 odigrane minute. Big oof, što bi rekli mladi. Jedini klupaš s pozitivnim on/off brojkama je novopridošli Justin Holiday, koji je na +11,5. Svi ostali su u debelom minusu.
Znamo što početna petorka može.
Jokić je najbolji igrač lige, košarkaški savant koji je neka vrsta basketarskog univerzalnog ključa koji rješava svaku bravu. Pisao sam i pisat ću u budućnosti panegirike Jokiću zato što ih on itekako zaslužuje. Čak i u ovom trenutku, kad je uzeo dvije MVP titule i jednom bio MVP finala, kad je košarkaška javnost na njegovoj strani, kad ga hvale i slave, rekao bih da je još uvijek potcijenjen. Toliko je dobar.
Murray je strašan partner Jokiću, ne samo direktno u pick ’n’ rollu i cut akcijama, nego zato jer na sebe preuzima dio tereta koji Jokića žulja, prvenstveno u tranziciji i u drive-and-kick igri. Nisu bez razloga osvojili naslov u sezoni u kojoj je Murray konačno zaliječio koljeno. Nevjerojatno je da Kanađanin još uvijek nije igrao na All-Staru s obzirom na svoje kvalitete i status koji uživa u ligi, ali i za to su uglavnom krive ozljede.
Porter je od limitiranog šutera izrastao u all-around krilo koje može pomoći u obrani, ako išta, zatvaranjem skoka, te tu i tamo može preuzeti ulogu primarnog scorera. Gordon je ključni igrač za prljave poslove, čovjek koji radi sve pomalo, drži obranu, cutta u napadu, postavlja blokove mimo lopte, završava na obruču, popunjava linije u tranziciji… Trica mu je malo pala u odnosu na lani, ali to je ionako nebitan dio njegove igre koji će, vjerujem, doći na nekakav prosjek lige do playoffa. Caldwell-Pope je i dalje jedan od najboljih obrambenih bekova u pressu, čovjek koji može blitzati igrača s loptom, switchati se na pozicije 1 do 4, ulijetati u linije dodavanja, stavljati trice.
Njihova kvaliteta je neupitna. Sve znamo o njima. Jebeni su.
No, što ako se netko ozljedi?
Vidjeli smo Jacksona u Murrayevoj ulozi i koliko mu taj teret primarnog playa teško pada, koliko pliva u obrani, koliko pogubljeno djeluje, pogotovo u odnosu na svoje iskustvo. Braun nije napravio iskorak koji je nagovjestio u playoffu te i dalje prečesto igra kao da nosi pelene, kao da se boji uzeti bilo kakav šut, čak i onda kad je širom otvoren. Watson je siroviji od krumpira koji ste greškom pekli na 120 umjesto na 220, dok Strawther uzima šut svaki put kad primi loptu, jer zna da će se pogubiti ako je zadrži na dulje od pet sekundi. Nnaji je loš. De’Andre Jordan nije igrač za današnji NBA.
Ako bilo tko od spomenutih mora igrati više od 15-20 minuta po utakmici, Nuggetsi su gotovi. Ne znam što je gore, neodlučnost, loša selekcija šuta ili nesposobnost branjenja bilo koga bez faula, ali ono što znam je to da su Denverove petorke koje ne sadrže bar trojicu startera bile u teškoj banani. Početna petorka ima net rating od 11,8 poena, rezervne su blizu ili ispod nule. To je bolno limitirajuće za svakog trenera, pogotovo za onog koji bi startere želio zaštiti od dodatnog raubanja nakon dugačke šampionske sezone.
Nije nemoguće da će Boothov plan upaliti. Watson, Strawther i Braun su mladi igrači koji imaju štofa i moguće je da već sredinom sezone naprave iskorak. Holiday i Jackson su solidni veterani koji mogu blistati u pravim ulogama. No, kad je ekipa jednu ozljedu svog trećeg ili četvrtog igrača udaljena od golog prosjeka, bojite se za njenu održivost. Nuggetsi će u budućnosti ili morati izvrsno draftati krajem prve runde, ili trejdati Portera ili Gordona za nekakvu dubinu, ili se nadati iskoraku spomenute trojice.
Mogu li ove sezone osvojiti naslov?
Ostanu li zdravi, bit će među prvim favoritima, to nije sporno. No to je, isto tako, veliko pitanje, pogotovo kad uzmemo u obzir Murrayjevu i Porterovu povijest bolesti. Nadam se da ćemo ih vidjeti u punom sjaju, jer rijetko koja ekipa može igrati tako lijepu košarku kao Nuggetsi kad su na vrhuncu. No, zabrinut sam za njih. Jedna nesretna kolizija, jedan nesretni pad, jedan nesretni lom i stvari postaju puno, puno teže za Jokića i društvo. Što recentna serija i potvrđuje.
