Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Egzekutor

Bojan Bogdanović najprecizniji je tricaš NBA lige. Ali to nije sve

Prije četiri godine se budućnost hrvatske košarke činila puno blještavijom nego danas. Istini za volju, strukturni problemi stvoreni godinima nemara, korupcijom i lošim radom i dalje su bili prisutni, okomljeni poput gladnih pasa na odavno oglodanu kost, ali usprkos svim problemima — kako saveza, tako i države — na ovim je prostorima stasala jedna talentirana generacija. Bojan Bogdanović nametnuo se kao prvo ime tog novog vala hrvatskih košarkaša i svoju je vrijednost dokazao igrajući na Euru 2013. u Sloveniji na kojem je reprezentacija osvojila četvrto mjesto, ali on je trebao biti tek najava sjajnim igračima koji su za njim dolazili. Dario Šarić. Mario Hezonja. Dragan Bender. Ivica Zubac. Ante Žižić. Trebali su to biti momci koji će vratiti hrvatsku košarku na stare, neki će reći i prastare staze slave.

Četiri godine kasnije, budućnost hrvatske košarke izgleda sumorno. Plasman na Svjetsko prvenstvo u košarci mahnuo nam je pa-pa, a reprezentacija je još jednom dokazala kako se godine lošeg rada, ako ga se tako mogu nazvati, ne mogu sanirati preko noći. Nedostatak kvalitetnog izbornika, nedostatak širine igračkog kadra, nedostatak svega i svačega još je jednom progutao rezultat. No, jednako velik problem, ako ne i veći, jest taj što je ona generacija puna obećanja zaostala u razvoju.

Loše vođenje razvojnog procesa, korupcija i nepotizam samo su neki od problema koje su uništavali mlade košarkaše u Hrvatskoj. No, u NBA-u takvih problema ne bi trebalo biti, zar ne? NBA je meritokracija — ako vrijediš, igraš; ako ne vrijediš, ne igraš. Jasno, ima i tamo povremenih odstupanja od te mantre — igrači koji imaju istog agenta kao, ne znam, LeBron James, dobit će par milja više na svom ugovoru, trenerov sin (mislim na tebe, Austine Riversu!) dobit će više minuta kod svog tate nego što bi trebao, ali takvi su primjeri rijetki. Dapače, jedini slučaj čistog nepotizma u ligi je kao glavne aktere imao Balkance — GM Kingsa Vlade Divac dao je NBA ugovor Duji Dukanu koji po igri prikazanoj za Wisconsin nije imao što raditi ni u G-League, što je i pokazala njegova daljnja karijera.

Ipak, unatoč tome što su se makli od problema hrvatske košarke, naši su košarkaši ostali nerazvijeni. Jesmo li ih krivo procijenili? Je li NBA zajednica, koja ih je mahom birala visoko na draftu, krivo procijenila njihov talent? Priča svakoga od njih je osobna, s različitim faktorom i jednakim rezultatom.

Bender je dobio sijaset prilika u Phoenixu, ali je u trećoj sezoni degradiran u grijača klupe koji još nije izgradio svoj identitet i koji je, s šutom od 38 posto iz igre u karijeri, jedan od najvećih draft bustova u zadnjih 10 godina. Zubac je čak i znao nekog vraga pokazati kada bi dobio šansu na rosteru Lakersa, ali Zublocka prilike dobija na kapaljku i teško da će se ikada razviti u igrača rotacije. Žižić se također ne uspijeva izboriti za mjesto na osiromašenom rosteru Cavaliersa te se čini da ga čeka slična sudbina kao i Zupca. Hezonja frustrira najviše, jer tu i tamo pokaže koliko je raskošan njegov talent da bi sljedećih pet utakmica odigrao u vrtlogu kurcobolje, ishitrenosti i gluposti kojih nikako da se otarasi.

Na kraju, od generacije koja je trebala doći i spasiti hrvatsku košarku, NBA igrači postali su samo oni koji su te 2013. godine uzeli četvrto mjesto na Euru. Jedan je Šarić, koji je itekako koristan igrač rotacije u Minnesoti i koji je lani u Sixersima odigrao drugu polovicu sezone na All-Star razini. Drugi je Bogdanović, čovjek koji je samo trebao biti prethodnik onoga što će doći. No, umjesto prethodnika on je (p)ostao predvodnik.

Ove su sezone Pacersi odlučili transformirati Bogdanovića iz čistog catch-and-shoot strijelca u puno polivalentnije oružje

To što je Bogdanović četiri godine kasnije i dalje hrvatski košarkaš broj 1, ili u najmanju ruku 1A uz Šarića, nije nimalo osuda njegovih igračkih vrijednosti, već neuspjeha ostatka hrvatskog košarkaškog kontigenta da razvije svoj potencijal. Hercegovac iz Mostara pokazao je tijekom svoje karijere da pripada u košarkašku elitu te da ima svoju ulogu na bilo kojem rosteru u ligi.

Nakon što ga je Boža Maljković dovukao u Real Madrid kad mu je bilo samo 16, Bogdanović nije uspio pronaći mjesto do prve momčadi; djelomično i zato što je Maljković dobio otkaz, a Ettore Messina nije imao strpljenja razvijati mlade igrače. Spas je pronašao u Ciboni, pa u Fenerbahçeu, zbog čega je u NBA došao relativno kasno, s 25 godina, kao dobrano izgrađen igrač. Gradio je karijeru u kršu i drači Brooklyna, šugavog kluba koji na parket često nije mogao poslati petoricu ozbiljnih igrača, što je išlo na ruku Bogdanoviću pošto mu je olakšalo dolaženje do minutaže. Nakon što se u Netsima isprofilirao u vrlo dobrog igrača uloge, Bogdanović je svoju prvu pravu priliku propustio iskoristiti. Prešavši u Washington Wizardse kolosalno je kiksao u doigravanju i činilo se kao da smo konačno dobili odgovor može li Bogdanović biti igrač na kojeg se može osloniti ozbiljna momčad, ili je samo korektor statistike u bilmezastoj ekipi poput Netsa.

Godinu dana kasnije, nakon što je završio u Indiani pošto su Wizardsi odbili produžiti njegov ugovor, Bogdanović se donekle iskupio jednom sjajnom playoff utakmicom protiv Cavaliersa u kojoj je utrpao 30 koševa i više nego solidno čuvao LeBrona (uz obilnu pomoć suigrača), ali tijekom ostatka serije nije baš briljirao te je postalo jasno da su problemi ostali i da ima teško ljeto pred sobom.

Nakon što je bio jedini spomena vrijedni igrač reprezentacije u kvalifikacijama za Svjetsko, Bogdanović se vratio u Pacerse i počeo igrati najbolju košarku karijere. U 30. godini života. Za klub koji je među četiri najbolja na Istoku i upravo je upisao sedam pobjeda zaredom.

Bilo bi nepošteno reći kako je Bogdanović drastično promijenio svoju igru ili kako je njoj dodao neke nove elemente koji su ga učinili više nego solidnim starterom u ligi, čovjekom koji nakon 30 utakmica predvodi sve strijelce po postotku ubačaja za tri poena. Ono što je lansiralo Bogdanovića na mjesto drugog strijelca Pacersa je dodatno brušenje ranije stečenih vještina i uklapanje u sustav koji je sposoban naglasiti njegov skillset.

Bogdanovića je oduvijek bio glas velikog radnika — to je u njemu primjetio Maljković kada ga je kao tinejdžera doveo u Španjolsku; to je u njemu primjetio i Dino Rađa, kao igrač jedan od najvećih košarkaških radnika, kada ga je prvi put vidio u reprezentaciji. Radne navike ključna su odlika svakog šutera jer repetativnost donosi mišićnu memoriju, a mišićna memorija donosi trice. Unatoč tome što je Bogdanović nesumnjivo radio na usavršavanju svog šuta, ostali elementi njegove igre nisu se pretjerano mijenjali. Što nije nikakva kritika — s 29 godina vi ste manje-više gotov igrač i nije baš da ćete razviti pregled igre ili brutalni dribling ako već ranije niste imali bazu za takav napredak. Shvatiti u čemu ste jaki i inzistirati na poliranju te snage odlika je korisnih igrača.

Osim od svog rada, Bogdanović je profitirao i od ekipe u kojoj se našao. U Netsima je zabijao uvelike zato što je bio visoko u potrošačkoj hijerarhiji, u Wizardsima jer je često bivao zaboravljen dok su suparnici pokrivali Johna Walla i Bradleya Beala. U Pacersima je korišten kao cijenjeno oružje koje povremeno treba ispaliti. Bogdanović nije skakač, nije kreator, nije defenzivni maestro. On je egzekutor. I u tome je postao prokleto dobar.

Stvar je u tome što ga Indiana ove sezone koristi na drugačiji način nego ranije. Bogdanović je izgradio svoje ime primarno kao catch-and-shoot igrač; kao lik koji stoji u kutu, primi loptu, digne se i stavi je kroz obruč. Njegova uloga u reprezentaciji je drugačija, pošto je razina talenta protiv koje repka igra znatno niža, pa Bogdanović češće može ispoljiti svoj solidni dribling, ali zbog sporijeg prvog koraka ta je vještina dosad bila neiskorištena u NBA-u.

Ove su sezone Pacersi odlučili transformirati Bogdanovića iz čistog catch-and-shoot strijelca u puno polivalentnije oružje. Nakon što je čitavu karijeru zabijao između 43 i 46 posto svojih šuteva iz catch-and-shoota, ove sezone ta brojka je pala na svega 33 posto. S druge strane, Bogdanović je od čovjeka koji je lani zabio 19 stepback trica U 80 UTAKMICA, ove sezone postao igrač koji ih je zabio 12. Kroz 30 utakmica.

Pacersi su odlučili koristiti Bogdanovića i kao igrača koji može kreirati sam za sebe kada se nađe u matchupu sa sporijim, teretnijim igračima koji ga ne mogu zaustaviti tako lako jedan-na-jedan ili s neiskusnijim igračima koje može dobiti na fintu i lukavost. Ovo nije uloga koju ima u svakoj utakmici, što znači kako se Bojan mora brzinski prilagođavati na nove uloge iz dvoboja u dvoboj — ali ako je nešto pokazao tijekom svoje karijere, to je da je izuzetno prilagodljiv na nove situacije. Njegova uloga u momčadi to jasno pokazuje. Unatoč tome što je drugi najbolji strijelac ekipe, njegov usage rate je relativno nizak — zna proći i po nekoliko napada da uopće ne dobije loptu, osobito kada nema spomenuti mismatch. Činjenica da takva igra ne narušava njegov učinak i da može biti koristan čak i nakon što provede par napada na hlađenju samo ga čini korisnijim igračem.

Kada Pacersi žele aktivno uključiti Bogdanovića u funkcioniranje napada usprkos nedostatku mismatcha, najčešće to rade kreiranjem wide pindown screenova pomoću Thada Younga, Domantasa Sabonisa i, najčešće, Mylesa Turnera. Bogdanović se zavlači u kut ili na krilo najčešće na lijevoj strani napada i nakon screena izlazi na asistenciju nakon koje ima ili otvorenu tricu ili ulaz u reket koji nije pokriven kako treba, zato jer se suparnici boje da će Young, Sabonis ili Turner doći do lakih poena nakon rolanja. Bogdanović je tijekom sezone odlično eksploatirao ovu akciju (primjer 1, primjer 2, primjer 3) i tako dolazio do jeftinih trica ili otvorenih mid-range šutova.

Prelazak s uloge ispušnog catch-and-shoot ventila u aktivni dio napadačkog sistema pozitivno je utjecalo na znatno poboljšanje konzistentnosti u Bojanovoj igri. Čovjek koji je proteklih godina bio tipični X-Factor — čovjek koji može sam riješiti utakmicu, ali koji se na njoj može i ne pojaviti — ove je godine bio znatno pouzdaniji.

Prošle je sezone imao gamescore* ispod 10 u 42 od 80 utakmica, odnosno 53 posto, a čak pet puta gamescore mu je odlazio u minus. Ove sezone gamescore mu je bio ispod 10 u 10 od 30 utakmica, odnosno 33 posto, što je znatno poboljšanje. Samo jednom mu je gamescore otišao u minus. Ili, da se još jasnije izrazimo pošto je Bojanov zadatak prvenstveno zabijanje koševa — lani je odigrao 43 utakmice u kojima je zabio manje od 15 poena. Ove sezone zabio je manje od 15 u 10 susreta. Lani je zabio manje od 15 poena u 54 posto utakmica u kojima je igrao, dok ove sezone nije prešao 15 u svega 33 posto dvoboja. Poboljšanje konzistentnosti je očito.

*Za one koji nisu upoznati s naprednom statistikom, game score je još jedna statistička  izmišljotina Johna Hollingera, ipak dosta bolja od njegova često kritiziranog PER-a. Kada imate ocjenu 10, to znači da ste odigrali utakmicu kao prosječan igrač NBA lige.

Napredak u učinkovitosti i uklapanje u sistem odrazile su se pozitivno i na drugom kraju terena. Bogdanović je kroz prve četiri godine bio minus u defenzivi. Tijekom karijere polako je prolazio put od kriminalnog, preko lošeg, do upotrebljivog defenzivca. Naučio je kako koristiti rad nogu da bi anulirao svoje sporo lateralno kretanje, počeo je češće podizati ruke da bi otežao šut suparnika te se naučio pravilno pozicionirati unutar defenzivnog sistema.

I dalje ne može čuvati brže igrače te mu često treba pomoć protiv određenog tipa igrača, ali kada zna da mu leđa čuvaju defenzivne mrcine poput Younga, Turnera i Sabonisa te da primarne kreatore na sebe preuzima Victor Oladipo ostavljajući Bogdanoviću lošije opcije, kao da igra rasterećenije i bolje. Njegov defenzivni rejting ove sezone iznosi 108, što je najbolje u njegovoj karijeri, iako je i dalje među slabijim defenzivcima među Pacersima, koji se ove sezone diče najboljom obranom u ligi.

Pitanje je samo koliko će dugo ova razina igre potrajati. Iluzorno je očekivati da će Bojan nastaviti šutirati trice ovakvim postotkom — ali spusti li se šut na upotrebljivih 40 do 42 posto, Indiana će na rosteru imati korisnog igrača koji može pomoći u jurišu na jedno od prva četiri mjesta na Istoku. Bogdanović je lani sjajno krenuo u sezonu da bi se raspao početkom prosinca i potpuno kolabrirao u siječnju, ali zasad ne viđamo trend nekog velikog pada.

Pravi test njegove kvalitete ionako će stići u playoffu. Podbacio je s Wizardsima. Lani je odigrao jednu sjajnu, jednu solidnu i pet loših utakmica. Ove sezone nešto slično si ne smije dopustiti. Njegov vrhunski učinak mogao bi, ukoliko ostatak ekipe Pacersa odradi svoje, prelomiti dvoboje u doigravanju. Bogdanović nije najbolji Indianin igrač, ali on je ona dodana vrijednost o kojoj ovise serije. Vrijeme je da dokaže kako je novopronađenu konstantnost moguće transplantirati u najvažnije dvoboje sezone. Baš kao što to radi u reprezentaciji.