Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Frank Gore protiv vremena

Nesalomljivi running back Buffalo Billsa ide dalje

Frank Gore primio je loptu u ruke na dva jarda od end zone. Utakmica između njegovih Buffalo Billsa i domaćih New York Giantsa polako se bližila kraju te je bilo sve očitije da će gosti s granice slaviti tog prekrasnog sunčanog poslijepodneva u američkoj metropoli. Pola sekunde kasnije Gore je potvrdio taj predosjećaj — Buffalov running back uletio je svom snagom u nesretnog rookieja Ryana Connelyja, koji je ostao sam na crti nakon urušavanja defenzivne linije te ga je jednostavno odnio u end zonu za touchdown. Billsi su startali u sezonu s dvije povezane pobjede prvi put od 2014.

Nije to ni po čemu bio pamtljiv touchdown. Nije se radilo ni o kakvom spektakularnom izrazu ljudskog atleticizma ili produktu dosad neviđene taktike. Čak ni rezultatski nije bio posebno važan i pamtljiv — njegov ekvivalent bio bi pogodak za 3:1 u 85. minuti utakmice između, ne znam, Bournemoutha i Watforda u trećem kolu Premier lige. Naizgled ništa posebno.

Samo što je svaki TD koji Frank Gore postigne zapravo poseban.

Probijač Billsa nalazi se u teritoriju u kojem se tijekom povijesti našlo jako malo running backova. Većina njih uspijeva održati razinu igre tamo negdje do svoje 30. godine života, nakon čega stiže iznimno brzo i iznimno bolno propadanje. Poneki će igrati do svoje 32. ili 33., šlepajući se kao probijač broj 2 ili 3, kao situacijsko rješenje u određenim formacijama, ali većina ne moće umaknuti vremenu. Pozicija probijača je takva da gotovo svaka akcija završava primanjem udaraca. Po vama padaju grdosije od 150 kila, udaraju vas safetyji koji ulijeću iz pozadine punim sprintom, tuku vas za dvije glave viši linebackeri. Tijelo nije sazdano od čelika i kad-tad mora popustiti.

Franku Goreu je 36 godina i njegovo tijelo mu još uvijek nije reklo “ne”.

Moćni running back izgledao je istovremeno i kao dječak i kao stripovski junak, ali prije svega kao umjetnik do kraja posvećen svom umijeću

Nije teško locirati otkud dolazi njegova nesalomljivost. Momak koji je odrastao u kvartu Miamija nazvanom Coconut Groveu i pohađao srednju školu Coral Gables imao je puno mračniji život nego što to sugeriraju spužvabobasti toponimi u kojima je stasao u sjajnog igrača. Rođen u familiji koja je brojala petero djece i samohranu majk, Gore je morao brzo odrasti. Siromaštvo je prisililo obitelj da živi u skromnim uvjetima, a stvari su postale još gore kada se njegova majka Lizzie navukla na kokain.

“Ustao sam usred noći da odem na WC i tada sam prvi put vidio kako koristi drogu. Bio sam u drugom razredu srednje. Sjeo sam s njom i pitao je zašto to radi”, prisjetio se Gore, kojeg su treneri u srednjoj nazivali najzrelijim 16-godišnjakom kojeg su ikada upoznali. Lizzie je nedugo nakon tog razgovora okrenula novu stranicu, prošla rehabilitaciju i popravila svoj život, ali droga je ostavila traga na njenim bubrezima zbog kojih je morala redovno ići na dijalizu. Gore se odjednom našao u situaciji u kojoj se morao brinuti za bolesnu majku, a njegov san da igra college football bio je sve dalji. Ne samo zbog problema kod kuće, već i zbog problema u školi.

Gorea su učitelji nazivali problematičnim, sporim, čak i glupim. Nije mogao čitati ni pisati na razini svojih vršnjaka. Njegovo ponašanje nije bilo upitno, ali njegove performanse na testovima jesu, a ocjene su jasno indicirale da nikada neće prijeći prag potreban da bi igrao football na fakultetu. Gore je polako prihvaćao svoju sudbinu, i sve što je želio bila je šansa za bolji život, nekakav život, šansu da se makne iz siromaštva zbog kojeg je u jednom trenutku živio u dvosobnom stanu s devet ostalih članova svoje obitelji.

Stvari su krenule na bolje kada mu je dijagnosticiran težak oblik disleksije. Gore nije bio limitiran, nije bio glup, njegov mozak je jednostavno funkcionirao drugačije. Trener srednjoškolske momčadi Joe Montoya pomogao je prebaciti ga sa specijalnog programa u regularni program, mobilizirao je druge profesore da mu pomognu, angažirali su tutora, a Gore je na njihov trud uzvratio još većim trudom i zalaganjem. Grijanje stolice se isplatilo i running back koji je rušio školske rekorde uskoro je imao solidne ocjene. Dobio je ponudu Sveučilišta Mississipi koje mu je obećavalo kako će biti starter u svojoj prvoj godini, ali Gore je ipak izabrao Sveučilište Miami kako bi bio blizu majci čiji su bubrezi iz dana u dan slabjeli.

Gore je stigao na faks kao de facto četvrti running back. Hurricanesi su te godine na rosteru imali trojicu igrača koja su izabrana u NFL — Najeh Davenport završio je u Packersima pickom četvrte runde, Willis McGahee odigrao je nekoliko strašnih sezona u Billsima i Ravensima koje su urodile s dva Pro Bowl nastupa, dok je Clinton Portis nakon sezone u Broncosima završio u Redskinsima, s kojima je također upisao dva pojavljivanja u Pro Bowlu. Konkurencija je bila brutalna.

Gore je usprkos tome zahtijevao da igra. Trener running backova Don Soldinger dao mu je playbook i rekao kako mora naučiti štititi QB-a te kako se u knjizi s akcijama nalazi 19 različitih pass protectiona koje mora naučiti ako želi viditi travnjak. Gore je istog tog dana nazvao Soldingera u 2:30 ujutro ponosno javljajući kako zna sve protectione i želi da ga se ispita. U rookie godini, unatoč brutalnoj konkurenciji, probijao je za 562 jarda na putu prema naslovu. Izgledalo je kao da će ostvariti sjajnu koledž karijeru.

Njegove nevolje tek su počele.

U svojoj drugoj godini otišli su mu križni ligamenti koljena. Propustio je čitavu sezonu polako rehabilitirajući svoju ozljedu. Godinu kasnije bio je spreman pokoriti svijet. Konkurencija je otišla sa sveučilišta i Gore je trebao biti prvi probijač momčadi. Odradio je sjajan uvod u sezonu, ali u utakmici protiv West Virginije suparnik mu je pao na nogu. Opet koljeno, opet križni, opet operacija. Došao je do točke pucanja. Majka je bila bolesna, novca i dalje nije bilo na vidiku, a rehabilitacija ga je čekala sa svim svojim naporima.

Tek 16 godina kasnije Gore će prvi primjetiti kako su svi ti problemi stvorili čovjeka. Da nije bilo rehabilitacije možda nikada ne bi stekao radne navike koje su ga učinile jednim od najproduktivnijih i najdugovječnijih running backova u povijesti lige.

Gore nikada nije bio velika zvijezda. U gotovo svakoj sezoni mogli ste nabrojati bar petoricu boljih probijača — prvenstveno LaDaniana Tomlinsona te Adriana Petersona — koji je lani odigrao nevjerojatnu sezonu za 34-godišnjaka, i to nakon par godina teških ozljeda — čiji se peak podudarao s Goreovim najboljim igrama, ali tu ste uvijek mogli pronaći i igrače poput Raya Ricea, Briana Westbrooka, Chrisa Johnsona, Ariana Fostera, Maurice Jones-Drewa, LeSeana McCoya, Marshawna Lyncha ili Jamaala Charlesa, igrače koji su po mnogim kriterijima bili bolji od njega. No, dok su oni ulazili i izlazili iz nekakvog imaginarnog top 10 među probijačima, momak iz Coconut Grovea je u njemu ostajao, i ostajao, i ostajao.

Što cijenite više – peak ili dugovječnost?

Vrhunce će ljudi pamtiti snažnije, baš zato što su po svojoj prirodi upečatljiviji — četiri Ronaldinhove sezone izazvat će među navijačima puno više emocija i stvoriti puno više uspomena nego čitave karijere igrača poput Paula Scholesa, ali to ne znači kako je dugovječnost bezvrijedna i kako je ne treba valorizirati. Gore možda nikada nije imao briljantnu sezonu — najbliže tome došla je njegova druga sezona u kojoj je imao više od 1.600 jardi probijanja i više od 2.100 jardi sveukupno — ali je zato bio igrač na kojeg ste se mogli osloniti. U 14 godina karijere propustio je točno 14 utakmica, a u periodu od svoje 28. do 34. godine života nije propustio niti jednu jedinu.

Gore bi možda imao i više priznanja od 5 Pro Bowl nastupa i jednog izbora u drugu najbolju ekipu lige da nije glavninu karijere proveo u San Francisco 49ersima, i to u eri u kojoj se nekadašnji velikani nikako nisu uspijevali iskobeljati iz podruma lige. Pet je godina proveo u nesposobnoj ekipi pod Mikeom Nolanom i Mikeom Singletaryjem, okružen ofenzivnim linijašima koji mu nisu uspijevali otvoriti koridore za probijanja. Stvari su se promijenile dolaskom Jima Harbaugha i stvaranjem impresivne ofenzivne linije koja je omogućila 49ersima da u tri godine tri puta igraju u doigravanju i završe u Super Bowlu, ali tada se fokus momčadi ionako preselio s probijanja na bacanje.

Harbaughovim odlaskom 2014. nakon razočaravajuće 8–8 sezone, 49ersi su se odlučili za novi rebuilding. Carlos Hyde dobio je ulogu startera, što je razljutilo Gorea nakon što je 10 godina požrtvovno igrao za franšizu, uvijek prvi na svakom treningu, sastanku, pregledavanju snimke. Nisu mu dali ni šansu da se natječe za ulogu prvog čovjeka. Hyde je u međuvremenu završio u Houstonu nakon dviju slabašnih i dviju solidnih godina u San Franu, dok je Gore odradio tri jako dobre sezone u Coltsima i jednu prosječnu u Miamiju prije nego što je stigao u Billse. Njegova karijera nesumnjivo dolazi do kraju, ali poput Jože Manolića, Keitha Richardsa ili Betty White čovjek i dalje nadživljava sve one koji su ga trebali zamijeniti.

Iza njega će ostati neosporni plodovi rada. Na svom vrhuncu Gore je bio možda i najkompletniji igrač lige. Mogao je trčati oko tackleova zahvaljujući solidnom lateralnom kretanju, bio je izuzetno dobar u probijanju kroz A i B gapove koristeći strpljenje, lucidnost i iznimnu inteligenciju da dođe do druge razine obrane i napravi nered među linebackerima, a mekane ruke učinile su ga sjajnim oružjem za checkdown dodavanja i pasove u flat, kojih je u eri Alexa Smitha u 49ersima bilo puno. Jako, jako puno.

Naravno, bilo je u ligi probijača koji su imali iste sposobnosti čak i na višem nivou — Tomlinson prije svega, ali i Westbrook ili Matt Forte, ali nitko od njih nije bio tako dobar bloker kao Gore. Još u srednjoj školi znao je ostajati s trenerom i gledati snimke suparnika, prepoznavati formacije i čitati obrane. Na koledžu i u NFL-u je toliko ispolirao svoje umijeće da je na sastancima često ispravljao quarterbackove, a svoje znanje iskoristio je za zaustavljanje suparničkih pass rushera koje je često znao zakucati u pod svojim 175 centimetara visokim, ali 95 kila teškim tijelom.

Tijekom ovih 15 godina karijere razveseljavao me svojim sjajnim potezima, ali i svojim karakterom i čvrstinom. NFL sam ozbiljno počeo pratiti tamo negdje 2007. i već u drugom tjednu sezone Gore me kupio do kraja. Nakon dugačke bolesti, majka mu je preminula svega nekoliko dana prije utakmice sa Ramsima koji su tada još bili u St. Louisu. Gore je otišao na pogreb na Floridu, vratio se u St. Louis i odigrao utakmicu praktički u suzama. Otrčao je za 81 jard i dva touchdowna, sav emocionalan i uplakan, posvećujući trijumf preminuloj majci. Bilo je nečeg neobično otvorenog, ranjivog, ali hrabrog u tom nastupu u kojem je moćni running back izgledao istovremeno i kao dječak i kao stripovski junak, ali prije svega kao umjetnik do kraja posvećen svom umijeću.

To potvrđuje i njegov brutalni trenažni režim. Dok je igrao za 49erse, postojala je skupina sastavljena uglavnom od ofenzivnih linijaša koji su u šest ujutro dolazili u klupsku teretanu dizati utege te su sebe nazivali The Breakfast Club. No, kada bi momčad ulazila u teretanu, ondje ju je čekao Gore, koji je polako završavao svoj trening. Počeo je vježbati boks u 29. godini kako bi poboljšao fizičku spremu. Ostale sate u životu posvećuje gledanju snimki i spavanju. Frank Gore radi apsolutno sve kako bi pobijedio vrijeme.

Takva predanost rezultirala je karijerom u kojoj je potiho postao četvrti running back u povijesti lige po osvojenim jardima. Nedostaju mu samo tri jarda da dođe do 6.000 jardi nakon svoje 30. godine života, u čemu je prvi u povijesti, ispred igrača poput Emmita Smitha, Johna Rigginsa i Waltera Peytona.

Pitanje je hoće li to biti dovoljno za ulazak u Hall of Fame.

Svi probijači koji su prešli preko 10.000 jardi ušli su u HOF, osim Edgerrina Jamesa koji je treću godinu za redom bio finalist u glasovanju i vjerojatno će ući kroz godinu ili dvije. Jedino što se Goreu može prišiti je nedostatak fantastičnih sezona i činjenica da nikad nije bio top igrač lige na svojoj poziciji. No, dugovječnost i nesalomljivost moraju se nagraditi. Momak iz Coconut Grovea prošao je previše u svom životu da bi na kraju ostao zakinut za tu počast. Nadam se da će ove godine dodatno podebljati svoj ionako impresivni rezime, a tko zna, možda pri tom pomogne Billsima da uđu u playoff.