Tri minute prije kraja četvrte — i, pokazat će se, odlučujuće — utakmice finala Zapadne konferencije, Nikola Jokić je odigrao pick ’n’ roll s Jamalom Murrayjem. Bio je to vjerojatno tisućiti Jokić-Murray p’n’r ove sezone, neizbježan poput smrti i poreza. Unatoč njegovoj učestalosti ekipe ga i dalje nisu znale zaustaviti, uvelike zahvaljujući izvrsnosti i razumijevanju igre obojice igrača. Jokić je nakon picka ostao na trici, Lakersi su promijenili primarne čuvare, pa je Dennis Schröder, po gabaritima normalno ljudsko biće, ostao čuvati diva iz Sombora.
Jokić je ušao na high post, ali dok mu je Murray vratio loptu, sveprisutni se Anthony Davis — po tko zna koji put izvrstan u obrani i loš u napadu — uspio vratiti na Jokića, 4,4 sekunde prije isteka napada. Jokić je krenuo u lijevo, okrenuo se oko svoje osi brže nego što bi igrač njegovih gabarita to smio raditi, nagnuo se unatrag, iskoračio unatrag, pa kao katapultom lansirao loptu prema obruču.
Davis je mogao biti ponosan na obranu koju je odradio; ostao je priključen, pravovremeno je digao ruke pravovremeno, nije nasjeo na finte, ali rezultat Jokićeva šuta je, poput smrti i poreza, bio neizbježan. Lopta je prošla kroz obruč bez kostiju, Nuggetsi su otišli na 110-104 i, premda su do kraja ostale još dvije minute i 54 sekundi, bilo je jasno da je gotovo.
Nikola Jokić odlučio je odvući Denver u finale.
Sve te brojke ne mogu ilustrirati koliko je bio dobar. Jer je igrao za momčad
Pola sata kasnije, Jokić je primao nagradu koja nosi ime Earvinga Magica Johnsona za najboljeg igrača finala Zapada. U periodu radikalne individualizacije momčadskih sportova srpski je reprezentativac naglasio kako do nagrade ne bi došlo bez njegovih suigrača, kako je ona trofej čitavog kolektiva, te tako i riječima napravio ono što radi na parketu: stavio onus na cjelokupnu organizaciju. Jokićev trijumf, trijumf Denver Nuggetsa, trijumf je košarkaške filozofije po kojoj je primarni zadatak pojedinaca staviti svoje individualne sposobnosti u službu kolektiva kako bi svi zajedno prosperirali.
Nuggetsi nisu jedina ekipa koja funkcionira na takav način. Dapače, u doba u kojem je freelanceanje na terenu zamijenjeno velikom količinom kompleksnih, skriptiranih akcija, mogli bismo reći da gotovo sve momčadi u ovoj ili onoj mjeri posuđuju postulate takve filozofije, ali Nuggetsi su definitivno jedna od ekipa koja to radi izraženije, radikalnije od ostalih. Uvelike zato što je njihov najbolji igrač toliko fokusiran na igranje unutar okvira momčadi.
Jokić je jedan od onih rijetkih igrača koji praktički bez postignutog koša mogu biti najbolji na parketu. On je čovjek koji tjera suparničku obranu na razmišljanje i prilagodbe svojim čistim kretanjem. Ako se nalazi na trici, morate razmišljati o šutu, o back cutu, o handoffu, o ulasku na nail kroz dribling, o brzim bacanjima lopte u kutove; ako se nalazi na high postu, morate misliti o picku i flareu, ili o picku i rollu, ili o post-upu i distribuciji nakon udvajanja, ili o Sombor Shuffleu; a ako se nalazi na niskom postu, morate se paziti horoka i ulaza koje finišira krumpirima i brzim pasovima na tricu i brzim pasovima kroz sredinu reketa i brzim pasovima na obruč.
Većinu igrača u NBA-u možete usporiti žrtvovanjem velikog broja igrača, ali Jokićev je arsenal takav da mu čak ni uz ekstremne prilagodbe ne možete oduzeti sve. Uvelike zato što čovjek na parketu ne ispoljava svoj ego i nema potrebu ići glavom kroz zid. Uzmi ono što ti se nudi i pobijedi.
Tako je bilo i u seriji s Lakersima.
Nuggetsi su dobili prvu i drugu utakmicu serije, iako Jokić u četvrtoj četvrtini nije zabio niti poen iz igre. U prvoj zato jer su se Lakersi prilagodili i poslali na njega Ruija Hachimuru te ostavili Davisa da vreba pod obručem; u drugoj zato jer ga nije išlo dok je Murray trpao koš za košem, pa se Nikola fokusirao na druge stvari. Oba puta su slavili. Pomeli su LeBrona Jamesa i Anthonyja Davisa, pomeli su Lakerse koji u sastavu imaju dvojicu rubnih top 10 igrača lige. Iščupali su tri tijesne završnice, dvaput čuvajući rano vodstvo, jednom nadoknađujući deficit.
Jokić je izgledao kao košarkaški bog, čovjek koji može sve, čovjek koji zaslužuje sve. Ubacivao je šutove svojim katapultom — njime me uvijek podsjeti na Kevina Garnetta, koji je tijekom karijere razvio sličan šut kako bi spriječio blokade — dominirao je u skoku osobito u prve dvije, dijelio je lopte kako to inače radi. Srušio je rekord Wilta Chamberlaina koji je stajao 2.658 godina, postojan kao zapadna civilizacija. Završio je seriju triple-double prosjekom, drugu u ovom playoffu.
Nijedan igrač nije bio ovako dominantan u doigravanju još od kanadske epizode Kawhija Leonarda, a opet dojam površnih gledatelja ostaje da Jokić nije tako dominantan, da nije takva sila, čisto zato jer njegova dominacija dolazi kroz momčadsku igru. Fascinantno je gledati kako se preko njega vrti sistem Mikea Malonea, kako odgovara na gotovo svaku prilagodbu, kako je uvijek pola koraka ispred svih.
Gledati način kako on vrti pick ’n’ roll, kako nakon bloka uvijek pronalazi dobar kut kojim otvara daljnju igru ekipe bio je u snažnom kontrastu s načinom na koji Davis vrti screen igru, uvijek odlazeći iza leđa suparničkog visokog očekujući lob, ne stvarajući dodatne kutove za dodavanja. Davis je odigrao sjajnu defenzivnu seriju, sjajan defenzivni playoff, ali u napadu jednostavno nema onakvo razumijevanje geometrije kakvo pokazuje Jokić.
Njegov rad nogu u postu, njegova sposobnost pronalska čudnih kutova za izbačaj, njegova kontrola tijela u naginjanju i iskoracima, njegov pregled igre, njegov izuzetno kompaktan dribling neke su od stvari o kojima sam pisao i sam, o kojima su pisali mnogi, slaveći jedinstveni paket koji Jokić donosi sa sobom, ali ono što je bilo vidljivo i tijekom sezone, a posebno u playoffu, jest to koliko je napredovao u obrani.
Naravno, on i dalje nije centar oko kojeg ćete graditi kvalitetan defenzivni sustav, ali je od nepokretnog čunja koji je suparnike pratio pogledom postao aktivan defenzivac koji je pristojan u dropu, koji koristi svoje tijelo i širok raspon ruku kako bi spriječio dodavanja kroz reket, koji se ne boji ući u duel i koji solidno pomaže zahvaljujući čitanju suparničkih akcija i već spomenutom razumijevanju geometrije igre.
Bilo je okrepljujuće gledati Jokićeve predstave nakon sezone u kojoj se njegova igra često dovodila u pitanje — kako od strane medijskih klauna čiji je zadatak bio gurati u javnosti određeni narativ, tako i od strane polupismenih analitičara koji su danima gradili strawman argumente. Unatoč tome što je ovo, po mnogim mjerilima, bila najbolja Jokićeva sezona u karijeri, iz nekog ju je razloga bilo je potrebno obezvrijediti, kao da sezona Joela Embiida sama po sebi nije bila dovoljno impresivna da urodi izborom za MVP-ja. I premda je slavlje Kamerunca bilo ne samo očekivano, nego i zasluženo (Jokić je bio moj MVP, ali ni Giannis Antetokounmpo ni Embiid, kao što sam pisao, nisu bili bez zasluga), ne razumijem zašto je ono zahtijevalo na trenutke komično pokapanje Jokića u javnom prostoru.
Kako god bilo, svi njegovi kritičari morali su pojesti svoje riječi. Čovjek je odvukao Denver u prvo finale u povijesti franšize. Nije to napravio ni Dan Issell, ni Alex English, ni David Thompson, a ni Carmelo Anthony, koji i službeno odlazi u mirovinu i nek mu je vječna hvala i slava. Napravio je to momak iz Sombora koji bi karijeru mogao završiti kao najbolji Europljanin u povijesti NBA lige.
“Ničim me nije iznenadio”, rekao je LeBron nakon poraza. “Znam koliko je Joker sjajan. Postoje određeni igrači u ovoj ligi koji igraju na određeni način na koji i sam volim igrati i on je jedan od njih. Protiv njega si uvijek izvan ravnoteže kad ga čuvaš zbog njegove sposobnosti da zabije, skoči, šutira. On vidi akcije prije nego što se dogode. Ne postoji puno ljudi u našoj ligi koji su takvi. Znaš da igraš protiv zvijeri čim serija krene. Svi su uzbuđeni oko njegovih brojiki, ali mislim da nema puno ljudi koji pričaju o tom aspektu njegove igre. Možda ne pričaju o njemu jer ga mnogi ne razumiju. No, ja razumijem. On je poseban”, lijepo je sumirao sve ono što je Jokić demonstrirao tijekom doigravanja.
No, na taj je govor dodao još jednu rečenicu: “Oni su vjerojatno najbolja momčad protiv koje smo igrali u četiri godine otkako smo se okupili.”
Što je nekako suština razumijevanja genija Nikole Jokića. Čovjek je završio seriju s 28 poena, 15 skokova i 12 asista po utakmici i sve te velike i divne brojke ne mogu ilustrirati koliko je bio dobar. Jer je igrao za momčad, za svoje Denver Nuggetse, koji na njegovim krupnim plećima prvi put ulaze u veliko finale.
