Da nisam sjebao u obrani, dobili bismo utakmicu, rečenica je koju Rudy Gobert nije izrekao previše puta u svojoj NBA karijeri. Francuz je kroz posljednjih pet godina postao paragon obrane, jedan od rijetkih defenzivnih centara koji su preživjeli veliki pomor visokih igrača. Gobert je po mnogočemu anakroničan igrač, 216 cenata visoka grdosija bez vanjskog šuta i bez izrađene igre na niskom bloku, čovjek koji s loptom u rukama može malo i ništa i čiji je pregled igre na razini konja kojem su stavljeni naočnjaci. Unatoč tome, završio je dvaput u trećoj najboljoj petorci lige, dvaput je bio All-Star te je osvojio dvije nagrade za defenzivca godine. Ove sezone istaknuo je jasnu kandidaturu za treću.
Utakmica protiv Wolvesa u tome mu neće pomoći. Gobert je u tom okršaju, po već spomenutom priznanju, sjebao. Napravio je kolosalnu grešku i DeAngelo Russell je ostao sam na polaganju te su jadni Wolvesi došli do pobjede 105:104, druge nad Jazzom u par dana razmaka.
“Ja sam kriv. Conley je bio na njemu, switchali smo i trebao sam to prepoznati”, priznao je. “On je napravio što je trebao, ja nisam, kriv sam 200 posto… To je jedna od onih akcija nakon kojih se, pogotovo kad ih vidite na usporenoj snimci, osjećate glupo. Ne događa se često, ali ja sam 100 posto kriv.”
Koliko god ta pogreška bila velika i potencijalno izuzetno skupa — Sunsi i Clippersi sada zaostaju svega jednu pobjedu za Jazzom na Zapadu — Gobertova reakcija na pogrešku trebala bi razveseliti kako navijače, tako i njegove simpatizere među koje spadam i ja. Rudy je tijekom prijašnjih godina imao poprilično nezrele reakcije, od frustracija zbog neigranja u All-Star utakmici do lanjskog fijaska s dodirivanjem mikrofona samo par dana prije nego što se saznalo da ima koronu, zbog čega je obustavljena igra u ligi. Njegovo prihvaćanje odgovornosti za fijasko protiv Minnesote pokazuje određeno sazrijevanje 28-godišnjeg igrača koje reflektira njegov status u momčadi, ali i njegov status u ligi koji se najbolje očituje u već spomenutim nagradama i u 205 milijuna dolara teškom ugovoru.
Pomiren s ulogom u ekipi i zadovoljen milijunima, tip ne njurga i ne kuka i ne traži ništa. Kuca odbijance, završava akcije oko obruča i straši suparnike kao babaroga
Zrelost je to koju je već pokazao svojom igrom na parketu.
Gobertov napredak možda nije tako očit kao napredak igrača koji poprave svoj vanjski šut ili preuzmu kormilo momčadi, ali unatoč tome postoji. On je suptilan, baš kao što je njegova igra, bar u određenim segmentima, suptilna. Gobert je tijekom proteklih sezona bio beskoristan igrač u određenim matchupima, prvenstveno protiv nižih postava poput onih Warriorsa i Rocketsa, ali prelaženje u ulogu libera/free safetyja protiv takvih postava i agresivnijim korištenjem off-ball screenova za šutere kojih su se u Jazzu nakesali zadnjih godina, anuliralo je veći dio njegovih problema. Gobert je i dalje igrač sustava, čovjek oko kojeg morate izgraditi specifičnu ekipu da bi bio najkorisniji, ali isplati je se graditi. Jer unutar takve ekipe on je zvijer.
I ove sezone prvi je kandidat za defenzivca godine. Način na koji zapovijeda reketom nadilazi okvire košarke. Gobert igra na razini Franca Baresija ili Paola Maldinija, kombinirajući postavljanje čitave obrane svojim komandama i lateralnim kretanjem te pokrivanje najkritičnijeg prostora u momčadi.
Samo Myles Turner ove sezone ima veći broj obranjenih šutova oko obruča od Goberta, dok su obojica izjednačeni po učinkovitosti te dopuštaju svega 48,7 posto realizacije u manje od šest stopa od koša. Te bi brojke sugerirale kako je Myles bolji u toj vještini pošto ima veći volumen obrana, ali u to treba uračunati činjenicu da je Gobertov volumen manji zato jer se ekipe boje ući u reket dok on u njemu obitava. Naime, suparnici uzimaju 6,54 posto manje šutova oko obruča kada je Gobert na parketu nego kada nije i pogađaju 6,87 posto više šutova kada je on na klupi. Samo Turner, Jakob Poeltl i Isaiah Stewart mogu stati u istu rečenicu s Gobertom (s tim da Stewart zbog minutaže koja jako ovisi o matchupu brani puno manje šutova te prirode).
Utah je ove sezone četvrta najbolja defenzivna momčad lige po dopuštenim poenima i treća po defenzivnom rejtingu, ali još više impresionira to što se u top 10 petorki koje prisiljavaju suparnike na najlošiji šut (a igraju više od par minuta zajedno u više od šačice utakmica) Gobert nalazi triput — na prvom, trećem i četvrtom mjestu. On je jedini Jazzov igrač koji se nalazi u sve tri spomenute petorke. Takav defenzivni učinak koji se vidi i golim okom i koji se može iskazati tradicionalnim i naprednim brojkama zaslužuje slavljenje, a ne pokude koje je Gobert dobio od određenog segmenta košarkaške javnosti — da, mislim na onu prevaru od ‘analitičara’ Shaqa O’Neala, koji je zlurado dočekao njegovu kolosalnu grešku protiv Wolvesa.
Pitanje je vrijedi li Gobert svog masnog ugovora u vakuumu, ali u okviru momčadi kakva je Utah on je apsolutno opravdan. Jazz je poput ansambl filmova u kojima možda nema najveće zvijezde — filmova kao što su Pulp Fiction, Short Cuts ili bilo koji film Wesa Andersona — ali u kojem su uloge savršeno podijeljene i u kojem je glumačka međuigra ono što zapanjuje. Jasno, kada u jednom takvom filmu, odnosno u jednoj takvoj ekipi otpadne jedan od aktera — kao što se dogodilo Jazzu nakon ozljede Donovana Mitchella — čitava kemija se ruši i međuigra pati; ali kada su svi na parketu, pojedinci izgledaju bolje nego što bi izgledali u bilo kojem drugom klubu, čak i sa jačim suigračima.
Gobert je takav i u napadu, i u obrani. Vraćanjem Mikea Conleyja u šutersku formu, etabliranjem Jordana Clarksona u volume scorera koji stvara pritisak na obranu i dodatnim napretkom Joea Inglesa u plejmejkerskoj ulozi, Gobertove sposobnosti dodatno su dobile na važnosti. Čitav napad počiva na njegovim tvrdim screenovima (prvi po screen asistima u ligi) i na lopti i mimo nje, te na gravitaciji koju ima na rollu. Gobert je godinama brutalan kad napada obruč i premalo se priča o njegovim sposobnostima da finišira iz pick’n’rolla, ali ove sezone je tu vještinu još malo podigao. Njegov šut kao roll čovjeka? 71,7 posto.
Ej!
I to nakon što je povećao volumen akcija u odnosu na lanjske dvije godine. I dalje se ne radi o puno njih, tek tri po utakmici, ali dovoljno je opasan da na sebe navlači bar dvojicu kada krene rolati, što obično znači da ili Mitchell ili Clarkson imaju otvoreniji ulaz u reket, ili da je netko od vanjskih igrača slobodan. Jazz bi ga mogao i malo više koristiti u ulozi finišera, ali to nije potrebno s obzirom na sav skorerski talent u ekipi. Ni Gobertu nije potrebno. Pomiren sa svojom ulogom u ekipi i zadovoljen milijunima, tip ne njurga i ne kuka i ne traži ništa. Kuca odbijance, završava akcije oko obruča i straši suparnike kao babaroga.
Znate što je Rudy Gobert zapravo? Čovjek je malo manje blještava najbolja verzija Dwighta Howarda. Jer upravo ovo što on igra trebao je igrati Dwight — brutala obrana, tvrdi screenovi, ofenzivni skokovi, nula post-upova, i trpanje iz pick’n’rolla. Jasno, druga su bila vremena i takva igra je svakako imala veći učinak na pobjede 2008. nego što ima danas, ali svejedno, kad gledam Goberta kako u krivoj eri uspijeva biti All-Star igrač anakronom igrom, još više sam ljut na Howarda. Jer Dwight bi bio triput bolji jer je jednostavno talentiraniji — toliko talentiraniji da bi takvom igrom ušao u top 60- 70 igrača ikad, ali na kraju od toga nije bilo ništa. Dijelom zbog leđa, dijelom zbog toga što nije sazrio.
Gobert, čini se, jest. Bar ako je suditi po preuzimanju odgovornosti.
Hoće li to biti dovoljno da povuče Jazz u finale lige, nešto što je Howard napravio s Orlandom? Neće. Em je konkurencija jača, em su vremena drugačija, em je Howard bio talentiraniji. Jazzeri i dalje imaju previše pitanja i puno međuovisnosti. No, to ne znači da ih ne trebamo slaviti. Ansambl postava je i dalje na vrhu lige, što prije početka prvenstva baš nitko nije očekivao. Rudy Gobert, unatoč zajebu protiv Wolvesa, zaslužuje samo ovacije.
