Za većinu nas koji volimo sport dođe vrijeme kad shvatimo da nismo dovoljno dobri. Za neke, poput mene, to vrijeme dođe jako brzo; već u vrtiću kada shvatite da ste sporiji i trapaviji od druge djece, predmet poruge vršnjaka okrutnih kako to samo djeca mogu biti. Neki to shvate u pionirima i kadetima kad završe na klupi umjesto na terenu, drugi se s time pomire u juniorima kad ih pubertet učini nespretnijima ili kad im razina natjecanja pokaže koliko su drugi bolji. Za neke ta spoznaja dođe tek kad se profesionalno krenu baviti sportom. Ne znam što je bolnije.
Realnost vas, doduše, ne može spriječiti da maštate. Možda nikad nećete pucati penal za pobjedu u zadnjoj minuti finala Svjetskog prvenstva, ali to vas ne može spriječiti da taj scenarij vrtite naglas dok igrate nogomet pred kućom. Niti ćete ikad biti i Kobe Bryant, što vas ne može spriječiti da vičete Kobeeeee! dok bacate zgužvani list papira u kantu za smeće (propisno odvojenu za recikliranje). Ili da udarate home run u sedmoj utakmici World Seriesa maštajući u krevetu pred odlazak na spavanje, istrčavate svjetski rekord na Olimpijskim igrama dok se zapravo utrkujete s prijateljima ili što god vam već pada na pamet. Određena doza eskapizma je zdrava, a sport ih nudi u izobilju. Zato što ima tendenciju stvarati heroje i zato što vas veže uz djetinjstvo u kojem su heroji važniji nego u odrasloj dobi.
U, po meni, podcijenjenoj ekranizaciji Fever Pitcha, baš zato što je toliko drugačija od knjige Nicka Hornbyja, postoji scena u kojoj Mark Strong i Colin Firth pričaju o Strongovu bratu koji je odbio ugovor s četvrtoligašem Leyton Orientom jer nije želio riskirati svoj kompjuterski biznis koji mu donosi 50.000 funti godišnje (140.000 današnjih eura kada u obzir uzmemo inflaciju), obojica zaključujući kako je Strongov brat glup i kako bi odmah zamijenili 50.000 funti godišnje za ugovor s Orientom, iako ni jedan ni drugi baš i ne vole klub iz istočnog Londona. U nastavku ugovora Strong zaključuje kako još uvijek nije kasno za nogometnu karijeru, iako je prešao tridesetu:
– Stanley Matthews je igrao u prvoj ligi do svoje pedesete.
– Kladim se u šta god oš da nećeš igrati u prvoj ligi s pedeset.
– To je zato šta pušim.
– Nije to radi pušenja, Steve. To je zato šta igraš zakurac.
Purdyjev san opet je zaživio. U idealnoj momčadi za mladog quarterbacka
Steveova je deluzija smiješna, ali poznata. Teško je prema njoj ne osjećati simpatiju. San kako ćete jednog dana biti heroj ne umire, iako ste svjesni da se na javi nikad neće ostvariti. Vjerojatno.
Brock Purdy je ovih dana raspirio maštu mnogih sportskih sanjara.
Činilo se kako će quarterback San Francisco 49ersa biti jedan od onih čiji san o herojstvu umire među profesionalcima. Purdy je bio srednjoškolska zvijezda u Gilbertu u Arizoni sa sezonom u kojoj je probio 5.000 kombiniranih jardi, što mu je donijelo titulu Igrača godine. Na Iowa Stateu postao je starter već u freshman godini te je do kraja karijere dva puta bio najbolji QB u konferenciji Big-12. Srušio je 32 rekorda škole i vodio je do četiri nastupa u Bowl utakmicama, najviše uzastopnih nastupa u povijesti Cyclonesa, što je kulminiralo osvajanjem Fiesta Bowla 2021.
Znamo kako se Amerika odnosi prema quarterbackovima, pogotovo na jugu. Slavljeni i prije nego što smo ušli u period radikalne individualizacije momčadskih sportova, quarterbackovi su odmalena odgajani da budu zvijezde. Baštinici socijalnog kapitala, oni su gospodari srednjih škola i sveučilišnih kampusa, popularni i među svojim vršnjacima i među njihovim roditeljima, često noseći na svojim leđima teret zajednice. Izaći iz takvog okruženja i preko noći postati nebitan zasigurno nije lako. Upravo to se dogodilo Purdyju.
Od obožavane zvijezde postao je Mr. Irrelevant, posljednji pick na draftu, tek 262. igrač izabran među profesionalcima pred početak ove sezone. Dobro znam kako je to biti izabran posljednji na školskom igralištu, ali pretpostavljam da takav izbor na draftu peče 100.000 puta više.
Bilo je igrača koji su izabrani kasno u draftu, pa čak i onih koji su ostali nedraftirani, i koji su svejedno uspjeli izgraditi velike karijere i postati heroji. Julian Edelman, Marquese Colston, Jay Ratliff, Tom Nalen, Shannon Sharpe i Donald Driver bili su izabrani u sedmoj rundi, a Kurt Warner, Dick Night Train Lane, Lou Groza, Wes Welker i Antonio Gates uopće nisu birani na draftu, ali oni su iznimka, statistička anomalija. Većina igrača izabranih u sedmoj rundi okonča svoju karijeru nakon sezone ili dvije u ligi. Dok će pick prve runde dobiti bar tri-četiri prilike da pokaže što može, dobivajući nove ugovore unatoč očajnoj produkciji, oni kasno birani morat će pišati krv kako bi dobili šansu zaigrati jednu sekundu na travnjaku. Moraju impresionirati u iznimno limitiranim ulogama.
Ili imati sreće. Kao Brock Purdy.
Glavni razlog zbog kojeg je dobio šansu startati kao freshman na koledžu bila je ozljeda prvog quarterbacka Kylea Kempta. Njegov je posao dobio Zeb Noland, ali je igrao toliko loše da je trener Matt Campbell gurnuo u vatru mladog Purdyja, koji je kasnije ispisao povijest faksa. Slična se stvar ponovila ove sezone u Ninersima. Prvo se ozlijedio Trey Lance. Nakon toga nastradao je Jimmy Garopollo. Purdyjev san opet je zaživio. U idealnoj momčadi za mladog quarterbacka.
Vjerujem da u čitavoj ligi ne postoji ekipa bolje dizajnirana da prikrije mane svojih bacača. Ninersi su i prije ove godine imali ubitačan hvatački korpus koji je u sezoni nakon što su dogurali do Super Bowla dobio naziv YAC Brothers zbog iznimne sposobnosti da osvajaju jarde nakon hvatanja. George Kittle, Brandon Ayiuk i Deebo Samuel igrači su koji ne samo da mogu dobiti većinu dvoboja jedan-na-jedan — na trčanje ruta, čistu brzinu i finte koje im omogućuju separaciju — nego se usto sjajno nadopunjuju te omogućuju Kyleu Shanahanu i Bobbyu Slowiku da održavaju ofenzivni sistem koji vas istovremeno može razvući i po horizontali i po vertikali, s igračima dovoljno inteligentnim da napadaju mekane prostore u zoni i dovoljno fizički moćnim da kreiraju separaciju čak i kada su duplirani.
I Lance i Garoppolo su limitirani igrači, svaki na svoj način, ali Kittle, Ayiuk i Samuel pokazali su se dovoljno moćnima da iz utakmice u utakmicu iz govna rade pitu. S njima ne morate biti najprecizniji niti ih morate gađati u nemogućim situacijama; dajte im samo šansu da ulove loptu u trku, na nekakvom glupom slantu ili in ruti i momci će samoi odraditi veći dio posla.
Vrijednost im je dodatno porasla dolaskom Christiana McCaffreyja koji, kad je zdrav, spada među najbolje hvatačke running backove u povijesti lige. McCaffrey je bog izlaska u flat i trčanja wheel ruta i ne čudi to što je ove godine bio drugi u ligi u jardima nakon hvatanja, iza Austina Ekelera. Donio je novu dimenziju napadu Ninersa koji je, nakon ozljede koljena Elijaha Mitchella u prvom tjednu sezone, izgledao siromašno. Kad imate četvoricu igrača kao što su Ayiuk, Kittle, Samuel i McCaffrey i još ih podebljate solidnim igračima uloge poput Kylea Juszyka i Jauana Jenningsa, ne morate igrati na najvišoj razini da biste bili uspješni.
No, Purdy je svejedno igrao iznad očekivanja. Suigrači su mu pomogli da smireno započne svoju profi karijeru, korigirajući početničke pogreške i omogućujući mu da ima puno veće prozore za bacanja nego što imaju ostali neiskusni quarterbackovi, ali već negdje oko treće utakmice u ulozi startera Purdy je počeo izgledati jako dobro.
Ne mislim tu samo na pobjede koje je akumulirao, izjednačujući pritom rekorde Aarona Rodgersa i Kurta Warnera za QB rating među rookiejima, već na samu mehaniku igre. Njegova bacanja postala su agresivnija i smjelija, mehanički poprilično popeglana, s loptama koje u poprilično čvrstoj spirali pronalaze igrače na kratkim i srednjim rutama, bez obzira na gužvu. Purdy je pritom demonstrirao zavidnu sposobnost čitanja obrana — većina rookieja dosta panično kroči pocketom, očekujući pritisak koji stiže znatno brže i uz puno više sile nego na koledžu — ali on je pokazao da je sposoban ne samo manevrirati pocketom, nego i improvizirati kad se raspadne.
Možda i najimpresivnija Purdyjeva sposobnost je brzina donošenja odluka i progresija kroz svoje mete.
Velik broj quarterbackova, čak i onih biranih u prvoj rundi, na početku karijere ima problema s progresijom. Drže oči na primarnoj meti akcije, ne skidaju ih s nje i tako odaju svoju ruku suparnicima. Ako imaju vremena, eventualno pogledaju još jednu opciju i to je to. Ali Purdy je brz. Gledajte njegove oči i način na koji skače s jednog hvatača na drugog, odlučujući ne, ne, ne — da! Jasno, nekad će donijeti krivu odluku, neće vidjeti pomoć koja dolazi iz neobičnih kutova, ali sa smanjenom frekvencijom u odnosu na druge mlade quarterbackove kojima treneri često pomažu tako što ih rolaju iz pocketa kako bi ‘prepolovili’ teren i olakšali im čitanje obrana. Purdyju to ne treba.
Demonstrirao je tu sposobnost, kao i mnoge druge, tijekom playoff utakmice protiv Seahawksa, koja je vjerojatno najbolja koju je do sad odigrao čisto zbog pritiska, iako vas nitko neće okriviti ako nominirate onu protiv Arizone u zadnjem tjednu sezone, ili onu protiv Tampe u kojoj je postao prvi rookie QB ikad koji je pobijedio Toma Bradyja.
Imao je Purdy niz sjajnih bacanja tijekom te utakmice, oslanjajući se na sve već spomenute kvalitete svojih suigrača, ali nekoliko ih je bilo uistinu impresivno. Demonstrirao je mobilnost u pocketu i preciznost na srednjim rutama kad je početkom četvrte nakon lijevog rollouta spiralom od 25 jardi koja bi se mogla predavati u školi pronašao Jenningsa. Odmah nakon toga započeo je akciju fintom, gledajući na lijevo strani u Aiyuka koji je proklizao. Pritisak je stigao, ali Purdy je izbjegao sack okretom udesno, istovremeno napinjući ruku kako bi bacio TD za potpuno samog Mitchella.
Možda i najbolju akciju odradio je malo više od pet minuta prije kraja već riješene utakmice. Započeo ju je fintom uručivanja, nakon toga se rollao u lijevo, svi su bili pokriveni, pritisak je stigao, izbjegao ga je, gledajući još jednom prema hvatačima, što je omogućilo drugom igraču Seahawksa da ga stisne, ali Purdy je samo nastavio trčati udesno, prikočio je, otišao dva koraka natrag kako bi izbjegao i trećeg suparnika i kroz kontakt bacio superpreciznu loptu u kut end zone koju Ayiuk nije uhvatio. Nije bilo bitno. Ninersi su dobili 41-23. Velika pobjeda za de facto otpisanog igrača.
Ninersi mogu otići daleko. Njihova najveća prepreka oduvijek je bio quarterback. Pitanje je je li Purdy čovjek koji može izvući utakmicu protiv najboljih ekipa, ali sam gotovo siguran da je neće uništiti. Igrač njegova profila idealan je za duboku momčad kakva su Ninersi. To ne znači nužno da će Purdy zadržati svoj posao kada se Lance oporavi. Ipak je on Mr. Irrelevant, dok je Lance pick prve runde, ali ne bi me čudilo da nakon sezone u San Franciscu imamo situaciju kakvu smo imali u Philadelphiji s Nickom Folesom i Carsonom Wentzom, samo uz još talentiranije igrače.
U međuvremenu će Purdy nastaviti živjeti san svih nas koji smo se u nekom trenutku pomirili s činjenicom da nismo dovoljno dobri. Nadam se da će potrajati što dulje.
