Hard Knocks je serijal koji uvod u sezonu čini uzbudljivijim, koji gledateljima pruža uvid iza kulisa u funkcioniranje momčadi, koji osvjetljava dotad nepoznate aspekte nekih igrača i to sve pakira u šareni, visokokvalitetni celofan sačinjen od prekrasnih kadrova koje su de facto prekopirali od iskonskih majstora ovog posla, Eda i Stevea Sabola, koji su još početkom 1960-ih počeli snimati NFL utakmice u slow motionu, prezentirajući ih na granici opere i ratnog filma.

A to što radi, Hard Knocks radi savršeno. Ako ste NFL fanatik poput mene, početkom kolovoza ste već toliko siti čekanja da svoj fiks tražite na YouTubeu gledajući stare Super Bowlove, highlights vrhunskih igrača i klipove koji seciraju poteze u offsezoni, no ni jedan od tih flastera nije toliko pouzdan i toliko dobar kao ovaj serijal.

Hard Knocks je mali segment procesa u kojem se elitni sport u potpunosti udaljuje od svoje početne pozicije te postaje tek efemerni produkt industrije zabave

No, njegova vrijednost, bar za mene, nije samo u bandažiranju rane koju prestanak NFL sezone uvijek otvori, nego i u stvaranju nostalgičnog prisjećanja na vremena kada sam i sam provodio ljetne dane (jako loše) trenirajući nogomet, na mekanoj, tek pokošenoj travi igrališta u Postirama. Serijal savršeno prikazuje kako je to biti dio momčadi i dinamiku koja je, ako ne iste, a onda barem slične prirode, i kod nižih uzrasta malenoga kluba iz četvrte županijske i u vrhunskoj franšizi koja vrijedi nekoliko milijardi. Većina ljudi koja je ikad trenirala neki kolektivni sport prepoznat će taj osjećaj pripadanja i zajedništva na poseban način, pa makar bili, poput mene, paralizirajuće sramežljivi, nesigurni i nesposobni igrati makar i na najnižoj razini. Evociranje tog osjećaja, za mene osobno, je možda i najbolja stvar koju Hard Knocks radi.

Unatoč tome, bilo bi neprecizno nazvati Hard Knocks dokumentarnim serijalom. Jer on to nije, pogotovo u zadnjih sedam-osam godina. On je u svojoj suštini reality show poput Big Brothera s minornom razlikom da u realityjima producenti/scenaristi generiraju dramu osmišljavanjem izazova koji stvaraju konflikte i eksploatiraju psihološke profile natjecatelja, dok se te stvari u NFL trening kampu pojavljuju nešto prirodnijim putem. Bez obzira na to, nije teško napraviti poveznicu između reality TV-a i onoga što Knocks prikazuje.

Uzmimo kao primjer početne kadrove prve ovogodišnje epizode.

Prvo što vidimo noga je Daka Prescotta, često osporavanog Dallasova quarterbacka koji je lani bio na putu da sruši rekord lige za najviše bačenih jardi u sezoni dok mu se stopalo nije okrenulo pod kutem od 90 stupnjeva u jednoj od ružnijih ozljeda koje smo vidjeli na travnjacima u zadnjih par sezona. U fokusu kamere ožiljak je od operacije, točnije njih dvije — što Prescott prvi puta otkriva javnosti — a kojima je saniran njegov gležanj. Odmah na početku epizode mladi QB priča kako mu se brat ubio u travnju prošle godine, te kako je povratak na teren za njega značio bijeg od stvarnosti sve dok se nije ozlijedio, dok redatelj preko njegova tužnog govora ponavlja snimku gnjusne ozljede iz više kutova.

Ovakva ekspozicija nečije stvarne nesreće, kao i smrti člana obitelji i teške ozljede koja je bila praćena dugim, bolnim oporavkom, okosnica je reality TV-a u kojem se mučna prošlost sudionika često banalizira kako bi se postigao kratkotrajni efekt kod gledatelja. Hard Knocks to radi konstantno. Smrt bližnjih, teško odrastanje, siromaštvo i problemi s mentalnim zdravljem eksploatirani su do te mjere da postaju smiješni — na način na koji je politička scena u Hrvatskoj smiješna — te umjesto da humaniziraju igrače, od njih samo grade arhetipove oko kojih se gradi određen narativ. Njemu je sve podređeno. On ne proizlazi samo iz igrača i njihovih priča, već iz konflikta koji se može, po potrebi, i kreirati. Ne direktnim uplivom producenata u tkivo emisije, kao u standardnim realityima, nego pažljivom montažom i biranjem kadrova koji insinuiraju probleme.

U prvoj epizodi ovogodišnjeg izdanja serijala dogodila se situacija u kojoj je Prescott ozlijedio rame. Nije to bila nekakva brutalna ozljeda, već lagano istezanje mišića i ništa više, što je kasnije potvrdila i magnetska rezonanca. Prescott je izjavio kako ne može trenirati, što je liječnik prenio treneru Mikeu McCarthyju.

Nešto kasnije, a po načinu na koji je segment režiran zaključilo bi se barem sat vremena kasnije, McCarthy uviđa da je Prescott i dalje na terenu umjesto u svlačionici, gdje bi trebao započeti rehabilitaciju. Dolazi do liječnika i pita ga zašto je QB na terenu, ovaj odgovara da je želio ostati kako bi gledao momčad pošto je gladan igre i dokazivanja nakon dugog izbivanja sa terena, na što McCarthy izdaje ne baš naredbu, ali poprilično jasnu sugestiju da Dak krene u svlačionicu kako bi ga se detaljno pregledalo. Pritom susreće quartarbacka i daje mu do znanja kako poštuje to što je ostao s momčadi, ali kako bi za nju bilo najbolje da čim prije započne rehabilitaciju.

Radi se o poprilično uobičajenom trenutku u trening kampu. Komunikacija između strana nije najbolja, glavni trener je malčice nezadovoljan, ali nije se dogodilo ništa strašno. No, način na koji je čitava sekvenca montirana čitavo vrijeme insinuira kako tu postoji konflikt koji tinja i koji bi mogao eksplodirati, dodatno potenciran kadrovima u kojima je Prescott otprije nezadovoljan što ne dobija dovoljno repova (akcija odigranih na treningu) te onih u kojima se vlasnik franšize i de facto generalni menadžer Jerry Jones koji se raspituje naokolo može li Prescott trenirati s loptom, vidno razočaran kada saznaje da ne može. Producenti pritom nisu fabricirali nijedan trenutak čitave priče, ali su te trenutke definitivno uklopili u cjelinu kojoj je više cilj kreirati narativ nego opisati što se točno dogodilo.

Vjerojatno naj-reality trenutak serijala, doduše, tek slijedi.

Svake godine momčadi prolaze nekoliko cutova – dana u kojima se aktivni roster smanjuje sa 90 igrača na 53. To se ove sezone događa u tri navrata — prvi je bio jučer kada je ekipa srezana na 85, drugi je 24. kolovoza kada pada na 80 i treći je 30. kolovoza, kada pada na 53 igrača. Svake sezone producenti Hard Knocksa izaberu nekolicinu igrača koji se bore za mjesto u momčadi. Oni nisu zvijezde, daleko od toga, ali do kraja serijala to postanu, makar za jednu sezonu. Uglavnom su to igrači koji imaju neku od prethodno nabrojanih tragičnih priča, ili su to veterani koji pokušavaju opstati, ili mladi igrači koji traže treću ili četvrtu šansu da upadnu u lovu umjesto da se vrate svojim običnim životima i, jako često, zgodnim mladim zaručnicama/ženama koje producentima služe samo kako bi se još dodatno oblikovao narativ.

Proces selekcije podsjeća na sve one izlučne emisije u showovima poput Amerika traži zvijezdu i njima sličnih u kojima natjecatelji otpadaju jedan po jedan, dok publika proživljava ili tugu što su njihovi favoriti otpali, ili veselje jer su prošli.

Čitav ovaj proces nema veze sa sportom. Njega je u serijalu zapravo jako malo. Nema tu ni taktike, ni umjetnosti, ni sjajnih poteza, ni istinskog natjecanja. Odnosno, oni ili nisu prikazani, ili nisu u fokusu. Ovaj serijal samo je jedan mali segment procesa koji traje već godinama i u kojem se elitni sport u potpunosti udaljuje od svoje početne pozicije — momčadi kao elementa lokalnog identiteta i fokusa javnog života u zajednici — te postaje tek efemerni produkt industrije zabave.

Proces je to koji je omogućio slijevanje goleme količine love u blagajne klubova i franšiza, što je pak pokrenulo ogromni progres sportske znanosti, zbog čega su danas momčadi ako ne najbolje, pošto je najboljost nemjerljiva, a onda najefikasnije.* Istovremeno, to je i proces koji je mnogima ogadio vrhunski sport i koji bi vrlo lako mogao postati neodrživ u budućnosti, jednom kada/ako sport počne gubiti na kulturnoj važnosti. U tom trenutku bitno će biti imati korijene, a elitni svoje siječe samo kako bi krošnju učinio blistavijom.

* Jasno mi je da se s ovim mnogi neće složiti, ali to je rasprava za neku drugu kolumnu. U svakom slučaju, lova je omogućila elitnim klubovima i franšizama ulaganje u znanje kako bi eliminirali veliki dio neefikasnih modela — bez obzira na to radilo se o financijskim, trenažnim, razvojnim, taktičkim ili nekim drugim pogreškama. Doduše, drugima je omogućilo da te probleme anuliraju bacanjem golemih količina love na gotove proizvode drugih, što je neke od njih — Cowboyse, Yankeese, evo sad i Barçu — ugrizlo za guzicu.

Hard Knocks pri tom nije uzrok tog procesa, već samo simptom, tako da nemam problema gledati ga. A dok ga gledam, smiješan sam sam sebi. Nikad nisam volio reality emisije. Ne zato jer su mi glupe, ili zato što sam iznad njih, ili zato jer su isprazne do bola. U životu sam puno toga, ali snob sam prestao biti sa 17. Ne volim ih, jer su mi dosadne. Gledati hrpu lijenih, netalentiranih, dosadnih ljudi koji u prvi plan stavljaju svoje najniže strasti, ili hrpu ljudi stavljenih u poziciju da interpretiraju muziku u uvjetima koji su potpuno oprečni onome što ja percipiram kao uvjete za stvaranje umjetnosti koja mene zanima, i to na najuobičajeniji mogući način, beskrajno mi je dosadno.

No, stavite tim ljudima kacige na glave, dajte im glupu jajastu loptu u ruke i snimajte kako psuju dok treniraju — evo me. Ubrizgajte mi to sranje u vene. Treba mi nešto da me prenese do sezone, a Hard Knocks možda jest junk, ali najbolje moguće napravljen junk.