Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Homie je srce momčadi

Kako je Dario Šarić zaslužio naslov rookieja godine

Imena spasitelja hrvatske košarke prenose se zemljom pomoću narodne predaje. O njima se ispredaju mitovi prije nego što je itko vidio kako igraju. Dragan Bender. Mario Hezonja. Dario Šarić. Znali smo njihova imena, znali smo kako igraju i znali smo da će biti NBA zvijezde prije nego što smo znali kako izgledaju. Rekli su nam insajderi, ljudi od povjerenja, znalci. Željeli smo im vjerovati jer hrvatska košarka već dugo nije izrodila generaciju oko koje bi se stvorila bilo kakva legenda. Trebali su nam novi Toni Kukoč i Dino Rađa, pa makar ih izmislili.

Za Darija Šarića sam prvi puta čuo na ljeto 2008., ne sjećam se više od kojeg prijatelja. Priča je govorila o momku mitskih predispozicija i vještina, 14-godišnjem čudu od djeteta iz Šibenika koje je više podsjećalo na Kukoča nego na svog sugrađanina Dražena Petrovića. Visok, sjajan s loptom, sposoban brzo donositi odluke na terenu, s iznadprosječnim pregledom igre i visokom inteligencijom, Šarić me kupio prije nego što sam ga uspio vidjeti makar na minutu.

Poput Foxa Muldera, želio sam vjerovati. Kao i mnogi košarkaški fanatici kojima je bila puna kapa loših rezultata domaćih klubova i reprezentacije, muljanja u savezu koje je rezultiralo sporadičnim i slabim radom s mladima, kupio sam sve dionice Darija Šarića koje su se nudile na tržištu. Kada sam ga vidio, na nekoj opskurnoj snimci, vratio sam se natrag na burzu i kupio još toliko dionica. Šarić je već s 15 izgledao kao da će biti košarkaš.

Vjerujem da većina ljudi zna o putu kojeg je mladi igrač 76ersa prošao nakon što su o njemu počeli pisati mediji te ga je javnost ubrala. Astronomske ponude Tau Ceramice, ostanak u zemlji, kaos i optužbe i drame s KK Zagreb, MVP nagrade na juniorskim i kadetskim prvenstvima, medijski napisi o navodnim okršajima s ocem Predragom ŠiŠijem Šarićem – inače apsolutnom legendom šibenske košarke, koji je imao kontrolu nad Darijevom karijerom – prelazak iz Zagreba okolnim putem u Cibonu, briljantne igre u Cibosima i nagrada za MVP-a i Final Four MVP-a i u konačnici solidne igre u Efesu usprkos verbalnim okršajima oca s trenerom Dušanom Ivkovićem.

U međuvremenu je Orlando izabrao Šarića na NBA draftu, u međuvremenu razvlašteni Sam Hinkie ga je odmah doveo u 76erse u sklopu sad već legendarnog The Processa, koji je nalagao strpljene i pažljivu izgradnju momčadi. Neki su navijači već izgubili vjeru da će ga ikada vidjeti u dresu voljenog kluba. Šarić se pokazao kao čovjek od riječi. Ove je sezone prešao Atlantik i sada punim jedrima plovi ka tituli rookieja godine.

Njegova je sezona po mnogočemu sažela Hinkiejev proces u svega par mjeseci. Ključne riječi u propovijedima bivšeg GM-a 76-ersa, koji bi uskoro mogao postati novi arhitekt Sacramenta, bile su strpljenje i vjera. Šarić je tijekom svoje rookie sezone testirao oboje.

Šarić nije postao samo point-forward, igrač koji će pomoći primarnom playmakeru razigravanjem s krila, on je postao de facto plej momčadi

Šarića su mnogi navijači Sixersa – a bogme i neki domaći znalci, koji bi definitivno trebali znati bolje – vidjeli kao prototipičnu stretch četvorku iz Europe; momka koji je visok, ali ima igru licem prema košu i roka trice k’o Nacho Vidal tinejdžerice. Zajebali su se. Upravo su ta očekivanja drastično utjecala na početak Darijeve sezone, jer su odredila njegovu ulogu u momčadi. U odsustvu prvog picka drafta Bena Simmonsa, koji je po vokaciji trebao zauzeti upravo pozicije na kojima Šarić najčešće igra, mladi je Šibenčanin dobio šansu startati u momčadi od koje se očekivao određeni rezultatski pomak u odnosu na groznu lanjsku sezonu.

Šarić je možda igrao na poziciji koja mu najviše odgovara, ali zadaci koji su mu zadani nisu u potpunosti odgovarali njegovoj igri. Bljesnuo bi tu i tamo, kao u trećoj utakmici svoje NBA karijere u kojoj je ukrcao 21 poen, ali takvi su dijamanti bili ugniježđeni među ćumurom prosječnih utakmica u kojima je Dario nerijetko zabijao tri, četiri, pet poena i povremeno izgledao pogubljeno na terenu. Usprkos tome, nije bilo razloga gubiti strpljenje i vjeru.

Kada slušate igrače koji stižu u NBA iz Europe, uvijek napominju dvije stvari na koje se prvo morate priviknuti – brzina igre i kultura. Toni Kukoč je imao jako puno problema prilikom svoje adaptacije na NBA iz oba razloga – ali prvenstveno zbog drugog razloga, jer ga nitko u momčadi, do dolaska Dennisa Rodmana, nije prigrlio.

“U momčadi su se crnci družili s crncima, bijelci s bijelcima, a ja nisam bio nijedno. Ja sam bio euro“, objašnjavala je legenda Jugoplastike. Šarić bar taj problem nije imao. Brzo se sprijateljio sa T. J. McConnellom, rezervnim plejom i bivšom zvijezdom sveučilišta Arizona, a i ostatak momčadi – u kojoj nije bilo veličina kao u Kukočevim Bullsima, jer svi su igrači dobro okusili gorčinu neprekidnih poraza – brzo ga je prigrlio. U tome mu je pomoglo solidno znanje engleskog i opušten duh koji je demonstrirao i prije početka sezone (ako ne želite čuti kako Šarić, koji je valjda jedini čovjek na planeti koji ima manje sluha od mene, pjeva “Dalmatinac sam” preskočite link i pri tom se bacite pod prvi nadolazeći šleper, jer ne znate živjeti).

Brzina igre je ipak bila veliki problem.

“Sve je bilo korak prebrzo, ubrzano. Dođete na ljeto i pokušate vidjeti nešto, ali stvari su prebrze za oči. Puno je više kontakta u reketu. Sve je više oko obruča. Ne možete uhvatiti loptu jedan-na-jedan, morate izgurati protivnika leđima, izbaciti ga iz ravnoteže da biste uhvatili loptu. Trebalo mi je vremena da se prilagodim”, priznao je Šarić nedavno. Sixersi nisu željeli čekati. Doveli su prototipičnu stretch četvorku u Ersanu Ilyasovi. Dario je uskoro završio na klupi. Pala mu je minutaža. Pale su mu brojke. No, ono što je najgore, palo mu je samopouzdanje.

Šarić je završio na klupi nakon svega 10 odigranih utakmica, a u početnu petorku vratio se nakon što ih je 46 započeo u trenirci. Šut mu je oscilirao. Tražio se u igri bez lopte. Bio je potraćen u sistemu trenera Bretta Browna, koji je zasnovan na brzom kretanju lopte i igrača u punim setovima, i koji jednostavno nije funkcionirao bez playmakera koji bi orkestrirao sistemom. Napadi su se vrtjeli kroz fantastičnog Joela Embiida, ali ostatak momčadi nije blistao. Srećom pa je Embiid pokazao kako je uistinu klasa, čovjek na kojeg se može osloniti čitava momčad čak i u sirovom, praktički rookie izdanju. 76ersi su u jednom trenutku odradili mjesec s 15 pobjeda i samo 10 poraza, nečuveno za zadnjih nekoliko godina. Onda se Embiid ozljedio. Opet.

Amerikanci imaju izreku kako svaki oblak ima srebrnu potstavu. U svakom zlu nešto dobro, rekli bi naši. Embiidov odlazak značio je Šarićev povratak u prvu petorku, posebno nakon zamjene Ilyasove, koji je potpuno nepotrebno oduzimao Šariću minute. Ovaj put povratak u petorku nije značio samo veću minutažu, niti podizanje samopouzdanja. Šarić se vratio u momčad s potpuno drugom ulogom u napadu momčadi. Ulogom koju si je sam izborio.

Kada mu je bilo 15, njegov je otac Predrag pričao kako ga Dario najviše podsjeća na Kukoča – na visokog, okretnog univerzalca čiji talent mu omogućuje da igra na više pozicija. Pubertetlija Šarić je imao drugog idola – Magica Johnsona. Kada se vratio u startnu petorku, i očeva vizija i Darijevo razmišljanje došli su do izražaja.

Bilo bi glupo tvrditi da je Šarićeva igra sukus igre dvojice velikana. ‘Homie’ je prespor igrač i još uvijek preslab šuter da bi igrao kao Kukoč, i premalo nadnaravan da bismo ga uspoređivali s Magicom, ali određeni segmenti igre su tu. Sposobnost razigravanja s tri različite pozicije prva je koja upada u oči. Sjajan pregled igre u tranziciji također. Zajebancija i imaginacija u pas igri. Sve su to komponente zbog kojih Dario malo baca na spomenute igrače. No, u čitavu priču donosi masu svoga.

Šarić kao individualac ima izrazito efikasnu igru unutar linije za tri zbog sposobnosti da se uvijek pozicionira na najslabije branjeni dio terena. On nije pretjerano brz; dapače, ima problema jedan-na-jedan proći i pokraj najkorpulentnijih četvorki, ali zna kako iskoristiti prostor i izbaciti protivnika iz ravnoteže i onda pokraj njega finiširati. Pritom mu užasno pomaže činjenica da je sposoban završiti s obje ruke. Otkako je više počeo koristiti lijevi ulaz i finiš lijevom rukom, njegov postotak ubačaja iz igre, osobito pod košem, digao se na iznadprosječne razine za njegovu poziciju. Njegova aritmična igra, koja ponekad malo podsjeća na ulaze Paula Piercea – koji također nikada nije bio izrazito brz, ali je bio pametan i vješt – stvara užasne probleme za protivnike koji se ne mogu adaptirati na neočekivano.

Ako je repeticija zaslužna za stvaranje veza u mozgu koje omogućuju brže i sigurnije reakcije, naravno da ćete imati problema s igračem koji je tako atipičan da u potpunosti odudara od onih protiv kojih ste ponavljali defenzivne vježbe. Otkako je Embiid završio sezonu, samo je jedan visoki igrač imao više poena na ulazima od Šarića – LeBron James.

Upravo su mu te vještine omogućile da zauzme tu novu ulogu u momčadi – ulogu čovjeka kroz kojeg se vrti napadački sustav 76ersa. Šarić nije postao samo point-forward, igrač koji će pomoći primarnom playmakeru razigravanjem s krila, on je postao de facto plej momčadi, onaj s kojim većina akcija započinje, a bogme i veći broj njih završava.

U 17 utakmica nakon što se vratio u startnu petorku, čovjek zabija 19 poena uz osam skokova i četiri asista po utakmici, što su All-Star brojke. Efikasnost mu je i dalje blago ispod razine, čisto zbog slabijeg šuta za tri, ali ništa što previše zabrinjava. Ono što valja istaknuti je da mu se igra stabilizirala i da je postao konzistentan. To mu je omogućilo da istakne možda i najvažniju crtu svoje igre, onu koja se najteže da prikazati brojkama – borbenost.

Šarićeva igra kao da je skrojena za grad poput Philadelphije.

Čovjek kojem su izbijeni zubi na Svjetskom i koji je usprkos tome nastavio igrati savršeno se uklapa u kulturni sklop grada koji se uvijek dičio svojim, u nedostatku bolje i preciznije riječi, dišpetom. The Homie, kako su ga nazvali neki navijači Sixersa upravo zato što se sjajno uklapa u mentalnu vizuru grada, igrač je koji igra na nož, koji bodri suigrače, koji može animirati navijače, koji će, jednom kada se u potpunosti oslobodi, postati srce ove momčadi.

To je prava uloga Darija Šarića u Philadelphiji. Gdje će biti na terenu i kakvu će taktičku ulogu imati, ostaje da vidimo. Pokazao je da može. Postat će tek drugi Europljanin s naslovom rookieja godine, to nisu napravili ni Kukoč, ni Dražen, ni Peđa, ni Dirk, ni Parker, ni Sabonis – samo Šarić i Pau Gasol. Moraju ga uklopiti u momčad.

Vidjet ćemo hoće li to biti unutar terceta Simmons-Embiid-Šarić, kojemu će se tijekom ljeta pridružiti jedan visoki pick na draftu – vrlo vjerojatno playmaker, kojima je draft krcat i koji im je prijeko potreban – čime bi Sixersi mogli postati najperspektivnija momčad u NBA-u s obzirom da će im sve zvijezde biti na rookie ugovorima, ili će to biti s klupe kao svojevrsni glue guy koji će igrati 30+ minuta po tekmi i predvoditi drugu navalu.

Ono što jest jasno, i što je Šarić bez ikakvog pitanja dokazao tijekom perioda u kojem je preuzeo momčad, jest da on može i mora biti srce ove momčadi. Ne Embiid, koji je genijalan igrač, ali zajebant; ne Simmons, koji je vrhunski talent, ali nekad izgleda kao da ga nije briga, ne bilo tko koga dovedu iz koledža. Šarić. On je srce ove momčadi koje će joj, svojim neprekidnim kucanjem, dati identitet koji joj je svih ovih godina nedostajao.