Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Ima li finala bez Brogdona?

Giannis i sjajni Bucksi ostali su bez važnog igrača pred doigravanje

Povijest NBA lige nije uklesana čekićem i dlijetom, nije ispisana snažnim rukopisom, niti je otisnuta 10-metarskim neonskim slovima. Povijest NBA lige je izvezena tankim, jedva vidljivim nitima koje se isprepleću, uvijaju jedna oko druge, sve dok ne krenu tvoriti jedinstveni narativ. Gledajući pozorno takvu tapiseriju postaje jasno koliko je svaka od tih sitnih niti bitna i koliko bi povijest bila drugačija da je izvezena nekom drugom bojom ili u nekom drugom smjeru.

“Što bi bilo kad bi bilo?”, omiljena je igra ljudi koji promatraju cjelokupni narativ. Što bi bilo da su Chicago Bullsi 1979. zvali pismo, a ne glavu i dobili priliku izabrati Magica Johnsona na draftu? Bi li osvojili pet naslova, koliko je Magic uzeo u Lakersima? Tko bi onda izabrao Michaela Jordana, pošto Bullsi ne bi bili u poziciji da to naprave jer bi ih Magic sam ugurao u playoff?

Što bi bilo da Blazersi nisu izabrali Sama Bowieja, nego MJ-a? Što bi bilo da Len Bias nije probao kokain prvi puta u životu i da nije preminuo, nego se priključio Celticsima i podmladio ih? Što bi bilo da je Detroit izabrao Carmela Anthonya umjesto Darka Miličića i priključio ga jezgri koja je i bez njega osvojila naslov? Što bi bilo da Robert Horry nije zabio Stevea Nasha u reklame i tako prouzročio suspenzije Amarea Stoudemirea i Borisa Diawa? Kako bi izgledala NBA kultura da se nije dogodio Malice at the Palace? A Dražen? Ne, bolje ne o tome.

Da su te niti izvezene drugačije, mijenjale bi se ostale niti, one koje se na njih nastavljaju i koje se oko njih uvijaju, a tapiserija bi izgledala drastično drugačije.

Nigdje se to ne vidi bolje nego na ozljedama. Karijere velikih ili bar potencijalno velikih igrača uništene su ozljedama, što je utjecalo na sudbine njihovih franšiza. Portland Trail Blazersi najbolji su primjer s trolistom Sam Bowie, Greg Oden i Brandon Roy, ali takvih je primjera jako puno. Od koljena Derricka Rosea, preko nogu Yao Minga, svih ozljeda Granta Hilla do stopala Billa Waltona — ozljede su mijenjale tkanje povijesti lige jače nego bilo koji drugi faktor. Čak i kad nisu bile toliko grozomorne da unište karijere, bile su dovoljno nezgodne da promijene tijek sezone — jedna ozljeda bitnog igrača upravo prije ili tijekom playoffa često je odlučivala o prvaku.

Bi li Cavsi osvojili svoj jedini naslov 2016. da je Steph Curry tijekom tog doigravanja bio na 100 posto? Bi li Warriorsi osvojili naslov godinu ranije da se Kevin Love i Kyrie Irving nisu ozlijedili, a njihove minute otišle Timofeju Mozgovu i Matthewu Dellavedovi? Tko zna. Ozljede mijenjaju narative, a kako i na koji način možemo samo spekulirati.

Brogdon nije superstar, ali je jako važan za momčad. Ako netko od bekova ne napravi iskorak, Bucksi će ga teško nadomjestiti

Milwaukee Bucksi mogli bi postati žrtva jedne takve ozljede. Malcolm Brogdon zaradio je zloglasni plantarni fascitis, ozljedu stopala koja je prije par godina uništila karijeru Joakima Noaha, te će propustiti šest do osam tjedana, što uključuje i prvu rundu doigravanja. Ozljeda je to koja bi mogla imati dalekosežne posljedice za Buckse, koji imaju dobru šansu izboriti prvo mjesto Istoka s obzirom na to da do kraja sezone imaju osrednje težak raspored. No, bez Brogdona će im biti puno teže, osobito kada krene playoff u kojem ne možemo očekivati da će bek iz Atlante biti na 100 posto.

Mnogi će s pravom istaknuti kako Brogdon nije ni prvi, ni drugi, ni treći igrač Bucksa, i kako se radi o jednoj od najdubljih ekipa lige, ali role playeri često mogu odrediti tijek doigravanja ukoliko taktički i igrački donose važnu prednost svojoj ekipi. Možda najbolji dokaz ove tvrdnje leži u finalu 2010., kada je Kendrick Perkins ozlijedio koljeno što je uništilo rotaciju visokih Celticsa i omogućilo Lakersima da preko Paua, Artesta, Bynuma i Odoma iskontroliraju skok i uzmu dvije pobjede za redom i osvoje svoj zadnji naslov.

Milwaukee Bucksi su građeni na tempu, pametnoj obrani i geniju Giannisa Antetokounmpa, koji korištenjem svojih nevjerojatnih fizičkih darova tjera suparnike na prilagodbe koje stvaraju niz mismatcheva. Brogdon je igrač koji je ove sezone napravio još jedan iskorak te je bio izuzetno važan u sva tri aspekta — u stvaranju tempa kao sekundarni kreator, u obrani kao iznadprosječan on-ball defenzivac koji može pokrivati obje bekovske pozicije u često nebalansiranim petorkama Bucksa, i primarno kao mismatch egzekutor iza linije trice.

Brogdon je ove sezone dobio ulogu startera, ali i dalje je korišten kao rotacijski igrač (minutaža mu je pala u odnosu na lani kada je startao u manje od pola odigranih utakmica), kao ljepilo momčadi, kao čovjek koji ovisno o potrebi može kvalitetno odraditi više rola. Ovisno o mismatchu, Brogdon je tijekom sezone igrao i kao drugi strijelac koji uzima preko 15 šutova, bilo kao primarni asistent, bilo kao slasher koji napada obruč ili kao defenzivni specijalac koji pokriva najbolju suparničku opciju na perimetru (u slučajevima da se Eric Bledsoe zbog fizikalija nije mogao s njima nositi). Brogdon nije superstar, on ne može obavljati sve te funkcije istovremeno kao najbolji igrači lige, ali je uvijek bio sposoban makar jednu ili dvije odigrati na izrazito visokoj, a ostale na adekvatnoj razini.

Mike Budenholzer, prvi kandidat za trenera godine, sjajno ga je uklopio u svoj sustav. Brogdon je tijekom karijere igrao uglavnom u sistemima zasnovanim na punim napadima, sporijem tempu i korištenjem 24 ili 30 sekundi kako bi se pronašla rupa u obrani. Tony Bennet postavio ga je kao prvog čovjeka Virginijina mover-blocker motion napada*, koji je bio zasnovan na visokopostotnoj egzekuciji, dok je u napadu Jasona Kidda... Pa, recimo da nakon polovice prve sezone tamo baš i nije bilo nekakvih naznaka strukturiranog ofenzivnog sustava.

* Mover-blocker napad baziran je na međuigri dva screenera (odnosno blockera, kako ih je Bennet zvao) i tri igrača u pokretu. Blockeri su uglavnom bili pozicionirani svaki sa svoje strane reketa te su sudjelovali u napadu postavljajući off-ball, flare i pin-down screenove te ulazeći u post-up situacije nakon blokova, dok su moveri koristili svoje suigrače kako bi se oslobodili za otvoren šut. Uz zagušujuću obranu Cavaliersi su ovim napadom kontrolira tempo i polako davili protivnika. Virginia je ovim napadom otišla do omjera 28-1 i nastupa u Elite Eightu 2016.

Bud mu je konačno dao šansu da trči. Baš kao i ostalim igračima. Dao mu je slobodu da uzima šutove kad god se oni ponude, dao mu je slobodu da improvizira unutar određene filozofije i, s par nacrtanih akcija koje su ga oslobađale ili kao cuttera ili kao šutera nakon handoffa ili kao spot-up snajperista, Brogdon je procvjetao.

Ove je sezone postao tek osmi član takozvanog Kluba 50-40-90. U taj klub spadaju igrači koji su u sezoni gađali 50 posto iz igre, 40 posto s trice i 90 s linije slobodnih te predstavlja, po mom mišljenju, precizniji deskriptor nečije vještine od, recimo, Triple-double kluba (koji ima samo dva člana) ili Triple-crown kluba u baseballu.

Ulazak u 50-40-90 odličan je pokazatelj kvalitete nečije šuterske egzekucije, što postaje još jasnije kada uzmemo u obzir kojim se imenima Brogdon priključio — ondje su ga dočekali Larry Bird, Mark Price, Dirk Nowitzki, Reggie Miller, Steve Nash, Steph Curry i Kevin Durant. Svi oni su bili višestruki All-Star igrači, a samo Reggie nije bio član prve petorke lige (triput je bio u trećoj najboljoj). Istina, Brogdonov volumen šuteva nije bio dovoljno visok da uđe u istu rečenicu sa spomenutim zvijezdama, ali je svejedno prešao minimum potreban da se postane član kluba, što je prilično impresivno.

Ne čudi stoga da su Bucksi bili bolja ekipa kada je Brogdon na terenu. Njegov Net rating tijekom sezone bio je 10,5, po čemu zauzima sedmo mjesto među liderima lige, ali još važnije je istaknuti kako je Milwaukeejev —net rating s njim na terenu bio 10,5, dok je bez njega padao na 6,3. Takav učinak bit će teško nadoknaditi. Bucksi bi puno lakše anulirali izostanak igrača na rotaciji visokih nego na rotaciji bekova, ali jasno je kako se radi o jednoj od najdubljih ekipa lige koja ima dovoljno vremena da pronađe optimalna rješenja na svom rosteru do početka playoffa. U utakmici protiv Phile, prvoj koju su igrali bez ozlijeđenog Malcolma, ubacili su Nikolu Mirotića u rotaciju i igrali sa super-dugačkom, ali ne pretjerano mobilnom rotacijom.

Mirotić je jako dobro funkcionirao u limitiranim minutama prvenstveno zbog defenzivnog učinka — unatoč tome što Španjolac iz Podgorice nije baš neki savant u obrani, raspon ruku kojima petorka Lopez-Mirotić-Giannis-Middleton-Bledsoe može pokriti svaki kvadratni centimetar terena ubitačan je. Istina, Phila ih je na kraju dobila, ali bila je to knap utakmica u kojoj su na kraju odlučili detalji poput nekoliko sretno pogođenih trica Sixersa, neinspirirane šuterske večeri Bucksa i slabe zaštite defenzivnog skoka.

Pitanje je samo koliko će mismatcheva Bucksi nuditi suparnicima igrajući s visokom petorkom? Netko od bekova će u jednom trenutku morati preuzeti odgovornost, a najbolji čovjek za tu ulogu je Pat Connaughton, koji može igrati kao sekundarni kreator i ajd-okej defenzivac, ali mu je šut za tri svega 30 posto. Tony Snell je izgledao jako loše ove sezone kada je igrao sa starterima te je sklon velikim oscilacijama, a George Hill nije spreman i igra s limitiranim minutama. Donte DiVincenzo je odigrao nekoliko zanimljivih utakmica, baš kao i Sterling Brown, ali obojica trenutno vuku sitne ozljede zbog kojih se ne mogu nametnuti. Netko od ove petorice će morati napraviti iskorak, iako svi zajedno, kao dio nekakve košarkaške abominacije, ne mogu nadoknaditi učinak kojeg ima Brogdon.

Lako je moguće da će trener Bud jednostavno povećati minutažu visokim igračima poput Ersana İlyasove i konačno zdravog D.J. Wilsona, ali to otvara novi set problema. Čak i u ovako dubokoj ekipi Brogdon će nedostajati. Lako je moguće da će Budenholzer nastaviti sezonu s otvorenim mjestom u petorci, šaltajući startere (pri čemu ne mislim nužno na startere, nego na igrače sa starterskom minutažom) ovisno o mismatchu, što je svakako pametna opcija ali je ujedno i opcija koja ne nudi stabilnost, a stabilnost je ključna kada uđete u doigravanje zato što se suparnik, jel, ne mijenja svake večeri.

Pitanje je samo može li se Brogdon oporaviti do druge runde playoffa? Može li se vratiti bar na 80 ili 90 posto? Ako je odgovor niječan, ova bi sjajna sezona Bucksa mogla naletjeti na prerani završetak. Toronto, Phila, Boston, pa čak i Indiana koja ima svoj problem s The Ozljedom bit će tvrdi orasi koje bi Brogdonova kliješta mogla razbiti. Bez njega taj posao postaje znatno teži.

Hoće li ovo biti još jedna nit koja je pošla drugačijim smjerom ili će Bucksi nastaviti tkati pobjedničku tapiseriju saznat ćemo kroz par mjeseci. Kao i uvijek kad su ozljede u pitanju, igla može otići na bilo koju stranu.