Neću vas uvjeravati da je Super Bowl bio dobar; većini ljudi bio je beskrajno dosadan. Egzekucija je patila. Pogreške su se nizale. Bacanja su bila loša i neprecizna, probijanja mlaka, hvatači (uglavnom) ukopani u blatu. Najuzbudljiviji trenutak utakmice do druge polovice posljednje četvrtine bio je punt Johnnya Hekkera koji je srušio rekord za najdulji u povijesti Super Bowla. Najbolji trenutak utakmice do druge polovice posljednje četvrtine bio je trenutak u kojem su momci iz Maroon 5 prestali svirati.*

*Black Eyed Peas su jedini izvođač u zadnjih 15 godina koji je bio lošiji od Maroon 5, ali oni su bili toliko, toliko loši da ste im se bar mogli smijati. Nastup benda iz Los Angelesa bio je mlak i bezokusan kao bijela riža u umaku od kamilice. Osim kada su svirali Moves Like Jagger. Ta stvar spada u top pet iritantnih stvari snimljenih u ovom desetljeću. Čak je i Coldplay bio bolji, a to je stvarno teško zamisliti.

No, unatoč tome što je u samoj izvedbi nedostajalo uzbuđenja, što baš i nije bilo akcija koje bi vas digle na noge, što smo u eri izrazito napadačkog footballa gledali utakmicu s najmanje poena i najmanje touchdowna u povijesti Super Bowla, taktički je ovo bilo najuzbudljivije finale dekade.

Patriotsi su imali dvije zadaće koje su morali riješiti i na obje su doktorirali.

Ramsi su na kraju dobro i prošli. Patsi su ih taktički pregazili. Ubili su ih

Prvi zadatak bio je zaustaviti napad Ramsa. Napad koji je ove godine dominirao NFL-om. Napad koji je postavio nove standarde elegancije i jednostavnosti u ligi. Napad koji je, zajedno s Kansas City Chiefsima, drastično utjecao na evoluciju ofenzivne filozofije i dodatno ojačao dominantnu napadačku paradigmu lige. Sean McVay bio je toliko uspješan tijekom sezone da je ime najmlađeg trenera lige služilo kao preporuka njegovim pomoćnicima u pregovorima oko trenerskih pozicija s drugim klubovima. Bill Bellichick ga je ubio.

Prvi zadatak Patsa bio je zaustaviti probijanja oko tackleova i cutbackove na unutarnju stranu koji nastaju jednom kada se čitava obrana prebaci bočno kako bi zaustavila ta probijanja. Ramsi su tijekom godine živjeli od ove akcije, ona je za njih bila što su bili krumpiri za Irce za vrijeme velike gladi, ili riža u feudalnom Japanu. Todd Gurley je građen kao tenk, ali je zapravo izuzetno brz i mobilan te ga je McVay pametno koristio čitave sezone kako bi ovom akcijom stavio pritisak na obranu. Čim je u glavama defenzivaca oformljena misao da postoji velika vjerojatnost probijanja oko tackleova, njihova igra je promijenjena — obrambeni igrači su protiv Ramsa često igrali kao na iglama, spremni kretati se ne samo naprijed-nazad nego i u stranu, ali oprezno, pazeći na mogući cutback čija je prijetnja značajno otupila suparnički pass rush.

Ta je defenzivna nesigurnost omogućila McVayu da u ekipu implementira opasni play-action koji je često rezultirao otvorenim dugačkim rutama ili rupama u sredini terena, a to je drastično olakšalo posao Jaredu Goffu, koji je imao vremena pronaći svoje izutetne hvatače Roberta Woodsa, Brandina Cooksa i Coopera Kuppa (do ozljede) te Josha Reynoldsa (nakon Kuppove ozljede). Ramsi nisu pretjerano komplicirali, većinu svojih napada izvodili su 11 personnel formacije* i oslanjali se na Gurleyevu premoć, taktičku prednost koja je ona stvarala i preciznu egzekuciju.

* 11 personnel označava 1 rb-a, 1 te i 3 recievera. Patsi su s druge strane često koristili 12 personnel (2te, 1rb, 2 wr) i 21 personnel (2 rb, 1 te, 2 wr).

Patsi su u potpunosti zaustavili probijanja oko tackleova i eventualni cutback. Njihovi defenzivni linijaši iskontrolirali su bitku u rovovima na impresivan način, podižući se vetrikalno u odnosu na ofenzivnu liniju Ramsa. To im je omogućilo da jako brzo zgusnu pocket, otežaju prijenos lopte iz ruku QB-a u ruke RB-ova, onemoguće bilo kakav cutback i olakšaju svojim linebackerima da kontroliraju rubove napada.

New Englandu je dosta pomoglo to što je Gurley netragom nestao u zadnje dvije utakmice — igrač koji je mogao ostvarivati prednost na račun individualne kvalitete, čak i kada bi ga obrane pročitale, izblijedio je, McVay ga je opet prebacio na klubu koristeći njegovu zamjenu C.J. Andersona kao primarnog probijača. Anderson je solidan RB, jako dobra zamjena, iznadprosječan probijač između tackleova, ali istovremeno igrač koji vam ne nudi ikakvu taktičku prednost. Tijekom uvoda u utakmicu dugo se pričalo o Gurleyevoj ozljedi, ali RB Ramsa sve je uvjeravao kako je potpuno zdrav. Tijekom utakmice zabilježio je najveću brzinu od svih igrača na terenu, što bi uistinu sugeriralo kako je ozljeda iza njega, ali Gurley kao da je izgubio onu oštrinu i samopouzdanje koji su ga činili nezaustavljivim.

Nakon što su Patsi zaustavili probijanja oko tackleova, ostalo je bilo lako. Bellichick i defenzivni koordinator Brian Flores (inače novi trener Miami Dolphinsa) odlučili su napustiti obranu čovjek-na-čovjeka koju su igrali čitave sezone i postaviti se u zonu. Cilj je bio zgusnuti sredinu terena koju Ramsi jako dobro koriste i koju Goff voli koristiti nakon križanja svojih hvatača te postaviti safetyje u poziciju da mogu pomagati na okomitim dodavanjima*.

*Što se pokazalo ključnim u trećoj četvrtini, kada su Ramsi došli blizu svom jedinom TD-u na utakmici nakon što je Brandin Cooks ostao sam u end zoni samo da bi Jason McCourty uletio iz duboke pozicije i izbio mu loptu iz ruku.

Šaltanje iz jedne obrane u drugu samo za jednu utakmicu praktički je nemoguća misija. Za sve, osim za ekipe Billa Bellichicka koje to godinama rade. Prebacivanje u zonu omogućilo je Patsima da iskontroliraju prostor od pet do 20 jardi iza LOS-a te pozicioniralo Durona Harmona i Stephona Gilmora da odigraju sjajnu utakmicu koja je praktički i završena Gilmorovim presjecanjem lopte.

Mnogi navijači Ramsa i još mnogiji mrzitelji Patsa optužili su Goffa za poraz jer tijekom utakmice nije napravio ništa, ali realno je QB Ramsa bio uškopljen u startu. Njegovi hvatači nisu se mogli osloboditi u zoni, iako je ona malo oslabila kada se Pat Chung ozlijedio. Patsi su čitavu tekmu efikasno rushali sa četvoricom ili petoricom igrača, a svaka loše bačena lopta bila je više posljedica pokrivenosti hvatača nego Goffovih bacačkih pogrešaka i nepreciznosti. Patsi su stvorili pritisak na 52,3 posto svih posjeda. Upisali su 4 sacka, još četiri puta su udarili Goffa te su ga 14 puta prisilili da se riješi lopte ranije nego je želio. Kyle Van Noy i Lawrence Guy su stalno upadali u backfield, znajući da Danny Shelton može sam začepiti rupe kod probijanja. Ne čudi to što je Goff kompletirao samo 50 posto svojih dodavanja, bolji QB-evi teško da bi bili uspješniji s tako gustim pocketom.

Na kraju Patsi nisu ni trebali stvarati pritisak, Goff se rješavao lopte u strahu da će ga udariti i da će izgubiti loptu. To je ujedno njegov najveći problem, ta nesposobnost čitanja obrana i prepoznavanja pritiska, ali to je vještina koja često dolazi s iskustvom koje Goff još uvijek nema.

Tom Brady je bio zapravo neprecizniji i lošiji od Goffa, bar kroz prve tri četvrtine, kada uzmemo u obzir koliko je slobode imao. Legendarni bacač Patsa, najveći QB svih vremena, započeo je utakmicu presječenom loptom te je nastavio nizati pogreške. Bacao je neprecizne lopte u flat, zalelujao je par lopti niz teren koje bi bile presječene da njegovi hvatači nisu sjajno reagirali i izbili lopte iz ruku suparničkih bekova, nekoliko ih je zafitiljio za leđa receivera, a jedina dodavanja koja je pogađao bila su ona širom otvorena na Juliana Edelmana.

Unatoč tome što Brady nije bio u bogznakakvoj formi kroz veći dio utakmice, Patsi su i u napadačkom dijelu ostvarili svoju zadaću — zaustavili su unutarnji pritisak Ramsa. Njihova ofenzivna linija igrala je briljantno kroz čitavo doigravanje, a u Super Bowlu su progutali Ndamukonga Suha, gotovo u potpunosti neutralizirali najboljeg defenzivca lige Aarona Donalda (jedan QB hit i jedan hurry up), omogućili Bradyju da ne brine o pritisku i na mahove omogućivali Rexu Burkheadu i sjajnom Sonyju Michelu* da pronalaze koridore za probijanja kroz A i B gap.

*Patsi konačno imaju odličnog probijača. Michel je potiho odradio vrhunsku utakmicu sa 98 jardi probijanja iz svega 18 pokušaja i jednim TD-om. Jedini problem je bio što Patsi nisu uspijevali spojiti nizove probijanja sve do posljednjeg drivea u četvrtoj koji je urodio FG-om kada su izdominirali umorne Ramse kroz sredinu.

Jednom kada je bitka u rovovima dobivena, jednom kada su Ramsi taktički zaustavljeni, ostalo je samo pitanje egzekucije. Patsi su još jednom pokazali koliko im nedostaje opcija vertikalnog WR-a koji može stvoriti prednost na dugim rutama i tako razvući obranu, ali čak i bez te opcije bilo je jasno da je samo pitanje vremena kada će njihov napad profunkcionirati. To se konačno dogodilo u četvrtoj četvrtini kada je Brady poslao jedan lagani lob za Roba Gronkowskog koji je rezultirao s 18 jardi nakon što je grdosija Patsa izgurala svog suparnika kao u dobrim starim danima, pronašao Edelmana u sredini na trećem downu i onda bacio okomitu loptu na Gronka koju je ovaj briljantno uhvatio. Yo soy fiesta!

Ramsi su na kraju dobro i prošli.

Patsi su ih taktički pregazili. Ubili su ih, nadmudrili i nadmašili. Los Angeles je imao sreće što je Brady odigrao nekarakteristično slabe tri četvrtine, što je Stephen Gostkowski promašio FG, a pomoglo im je i što je Hekker sjajno puntao i stavljao Pastse u poziciju da moraju prijeći 80-90 jardi u gotovo svakom napadu. Bellichick i Flores zaslužili su titulu MVP-ja zbog načina na koji su zaustavili svoje suparnike na samo tri poena, ali ona je otišla u ruke Juliana Edelmana pošto nijedan defenzivni igrač nije zasjenio svoje kolege.

Edelman je imao gotovo 150 jardi hvatanja, ali još impresivnije je to što je u prosjeku imao tri plus jarda separacije od svojih čuvara kod svakog hvatanja. Sicko mode. Postao je drugi čovjek u povijesti lige po broju uhvaćenih lopti u doigravanju te dodatno poboljšao svoje šanse da jednog dana završi u Kući slavnih. Zapravo, idealno je da je Edelman zaradio MVP-ja pošto je njegova karijera idealni pokazatelj načina na koji Patsi od igrača sa skromnim fizikalijama, ništavnim talentom i visokim IQ-om mogu napraviti veliku zvijezdu pronalazeći za njega pravo mjesto u sistemu (kao što su radili npr. s Wesom Welkerom prije Edelmana).

Bellichick je stoga vjerojatno najveći trener u povijesti lige. Premda nije bio taktički inovator kao, recimo, Bill Walsh ili Mike Lombardi, gotovo uvijek je izvlačio najviše od svojih momčadi. Rješavao se igrača kada je trebao, stvarao igrače ni iz čega, adaptirao se suparnicima i taktički ih šamarao. Ovaj Super Bowl njegov je najveći trijumf još tamo od prvog, kada je na sličan način zaustavio jednako potentnu napadačku momčad St. Louis Ramsa. Najstariji trener koji je ikada osvojio Super Bowl očitao je lekciju svom duplo mlađem kolegi.

Unatoč njegovu trijumfu, vladavina Patsa morat će jednog dana doći kraju. Ramsi će čekati.

Momčad iz Los Angelesa po mnogočemu je kopirala ekipu iz Bostona. Ne po stilu igre, već po načinu na koji dolazi do igrača, po stabilnosti u franšizi, po stvaranju jake logistike i filozofije igre, po kreiranju sistema u kojeg samo ubacujete nove dijelove bez da kolektiv pati. Ramsi će, doduše, ostati bez fleksibilnosti kada Goffov ugovor dođe na naplatu. Morat će odlučiti isplati li im se iskeširati pare za QB-a koji ima jako dobre predispozicije, ali koji i dalje ima problema s velikim segmentima igre. Budućnost je svijetla, ali ne možemo reći da je blistava poput srpanjskog sunca.

No, jedna stvar ide na ruku Ramsima, baš kao što ide i ostalim momčadima lige. Bellichick će jednog dana morati u penziju. Brady će morati u penziju. Patse također čekaju promjene tijekom ljeta, novi igrači, novi ugovori. Ne mogu ni oni trajati dovjeka. No, zasad su tu. Za sada im nema ravnih. Imperij maršira, neumoljivo gazeći svoje suparnike. Bilo da igraju u revolveraškim obračunima, bilo da grade defenzivni zid na kojemu bi im Donald Trump pozavidio, Patriotsi svejedno pobjeđuju.