Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

(Im)potentni Sixersi

Philadelphiji nedostaje dubine i taktičke raznovrsnosti

U zatvorenom sustavu natjecanja koji je određen financijskim pravilima i principima nemoguće je stvoriti savršenu momčad. To daje draž natjecanju jer garantira da svaka ekipa ima svoje mane koje netko drugi može eksploatirati, a njihovim je graditeljima primarna zadaća eliminirati minuse u što većem broju.

Jedna od takvih liga, kakvih nema baš puno na svijetu, je i NBA u kojoj su Golden State Warriors došli jako blizu stvaranja savršene ekipe, ali tu su priliku dobili zbog neuobičajene situacije u kojoj su financijska pravila u jednom trenutku de facto prestala vrijediti, ili, bolje rečeno, postala su puno labavija. Njihov prozor je zatvoren. Ne za osvajanje naslova, tu su i dalje favoriti, već za stvaranje savršene momčadi. Financijska pravila onemogućila su im da obnove svoj fundus igrača u kojem su određeni pojedinici počeli gubiti kvalitetu zbog ozljeda i godina — primarno Shaun Livingston koji polako postaje sjena samog sebe, ali i Andre Iguodala koji ipak nosi 35 godina na leđima. Kroz godinu ili dvije, GSW više neće postojati na način na koji su postojali kroz posljednje četiri godine tijekom kojih su se razvili u jednu od najdominantnijih ekipa u povijesti košarke.

Tako to ide u modernom NBA-u. Dubsi su imali užasno puno pameti s draftanjem, pozicioniranjem s ugovorima i tempiranjem, te puno sreće pošto su se trojica njihovih igrača razvila u velike zvijezde. Većina ekipa u NBA-u nisu Golden State Warriors. Većina ekipa u NBA-u nije ni pametna, ni precizna, ni sretna.

Philadelphia 76ers nisu ni jedno, ni drugo, ni treće.

Zapravo, mogli bismo slobodno reći da padaju negdje između Dubsa i, ne znam, Phoenix Sunsa po pitanju sreće, pameti i preciznosti. Prije nekoliko godina osmislili su sjajan plan kako zajebati ligu i njena financijska pravila žrtvujući nekoliko sezona, ali onda je arhitekt tog plana žrtvovan zbog podivljalih ega i uz posvemašnji pritisak vrhuške lige, a preostali likovi na ključnim pozicijama u franšizi žrtvovali su plan zbog osobnih ambicija.

Lanjski Sixersi su bili znatno zanimljiviji i potentniji. Nisu možda imali toliko igrača koji su mogli preuzeti utakmicu i riješiti je sami, ali su imali znatno više opcija

Sixersi su imali sreće po tome što su se Joel Embiid i Ben Simmons razvili u igrače, ali nisu imali sreće što su dobili malo i ništa za Nerlensa Noela, Markellea Fultza i Jahlila Okafora, dva od svoja četiri visoka picka. Bili su precizni kada su izgradili ogroman salary floor i potpisali JJ Redicka na kratak ugovor koji je vrijedio tri puta više od onoga što bi dobio bilo gdje drugdje na tržištu i tako kupili njegovu odanost, ali su bili neprecizni kada su gradili prostor za produžavanje ugovora Ersanu Ilyasovi i Marcu Belinelliju. Bili su pametni kada su započeli The Process, bili su glupi kada nisu dopustili ekipi da ga odradi do kraja s istim ljudima na čelu.

Završili su na kraju s nedovršenom momčadi, s ekipom koja je uzela zanimljiv put prema savršenstvu, ali ga je prevalila tek napola. Sixersi su po mnogočemu građeni kao old-skul ekipa. Imaju pet izvrsnih startera, dvojicu ili trojicu limitiranih igrača s klupe od kojih su apsolutno svi nepouzdani do boli, te topovskog mesa koje može pokrpati određene periode igre u regularnom dijelu sezone, ali je u playoffu potpuno neupotrebljivo.

Kroz dva trejda ove godine, prvi za Jimmyja Butlera, a nakon toga za Tobiasa Harrisa, ostali su bez bilo kakve širine. Igrati sa svega petoricom kvalitetnih igrača bio bi problem i u 1989., ili 1999., pa kako ne bi danas? Liga je tih godina bila taktički i infrastrukturno puno limitiranija, u doigravanju se igralo s rotacijama od osam igrača, a prevagu je — ne možda u svim, ali u većini slučajeva — nosila individualna kvaliteta i kvaliteta egzekucije.

Danas su stvari malo drugačije. Etabliranjem totalne košarke, napuštanjem izolacije, post-upa i pick ‘n’ rolla kao jedinih elemenata u napadu i razvojem sportske znanosti rotacije su se ipak znatno promijenile. Taktički elementi postali su kompliciraniji, a uloga trenera važnija. Širina je potrebna ne samo zato da biste odmorili svoje najbolje igrače, nego i da biste odgovorili na matchup probleme koje vam može prirediti suparnički trener, te da biste mijenjali ritam i stil igre kako vas suparnik ne bi pročitao.

Phila nema širinu i to će je na kraju vjerojatno stajati ispadanja iz doigravanja. Istina, iščupala je pobjedu na gostovanju u Torontu te doma odlazi s omjerom 1-1 u seriji, ali u dvije utakmice koje smo dosad vidjeli nije bilo baš puno razloga za optimizam. U prvoj su Sixerse rasturili Raptorsi u gotovo svim segmentima igre, dok su u drugoj jedva iščupali pobjedu u utakmici u kojoj su nadskakali suparnika 52–36, vodili 18 razlike u jednom trenutku i u kojoj je Toronto promašio bolesno visok broj otvorenih šuteva u prvom poluvremenu. Jimmy Butler odigrao je sjajno u finišu utakmice, zabio je 12 poena u posljednjoj četvrtini, uključujući i “muda do poda” tricu nakon Embiidove briljantne asistencije, ali bilo je jasno da su Sixersi utakmicu dobili na mišiće, uz punu podršku svojih suparnika koji nisu iskoristili niz propusta u Philinim redovima.

Sixersi jesu građeni kao momčad koja vas može dobiti na račun toga što jedan od njihovih igrača zabljesne u finišu, kao što je to napravio Butler. Embiid, Simmons, Reddick, u nešto manjoj mjeri i Tobias Harris, također mogu iznerediti suparničke ekipe jer imaju individualnu kvalitetu. Problem je samo što ekipa žrtvuje previše da bi netko od njih došao odmoran u situaciju da zatvori utakmicu.

Phila je izrotirala čitavu klupu da bi pronašla opciju koja je neće ostaviti previše ranjivom.

T.J. McConnell, nominalno šesti igrač ekipe nakon što se Mike Scott ozlijedio, gotovo da nije igrao u drugoj utakmici zbog lošeg matchupa. Boban Marjanović, čovjek koji je bio veliki plus u okršaju s Netsima, nije dobio nego minutu u drugoj utakmici nakon što je bio beskorisna tjelesina u prvom dvoboju protiv Toronta. Jonah Bolden pokušao je odmjeniti Scotta, nešto što je u prvoj radio Furkan Korkmaz, ali avaj, ni tu nije baš bilo kvalitete. Greg Monroe je odradio jako dobar posao, ali pitanje je koliko se u njega Sixersi mogu pouzdati — Monroe je ove sezone odigrao svega devet utakmica u Philinu dresu, igrajući jako limitiranu košarku koju se, uz malu prilagodbu defenzivnih shema, lako zaustavlja. James Ennis je praktički bio taj šesti igrač u ovoj seriji, ali on ima problem kojeg zapravo ima čitava klupa Sixersa. Taktički ne nudi ništa novo.

Dva čovjeka u ekipi stvaraju ogromni pritisak na suparničke trenere — Embiid i Reddick. Simmons je sjajan, polivalentan igrač koji je i ove godine napravio ogromni iskorak u svim fazama igre, osobito u obrani koju je ispolirao do elitne razine (igrači koje čuva u ovom doigravanju šutiraju svega 29 posto iz igre), ali mu treba kontekst momčadi da bi nešto napravio u napadu. Tobias Harris je sličan, samo na drugi način — on postaje opasan kao spot-up šuter kada ima svoj dan ili kada se obrana već izrotira jednom ili dvaput, pa može ući u prostor iz kojeg je netko od čuvara ispao. Butler je izvrstan kao iso igrač u mismatchu, ali nije baš da ima puno rješenja protiv suparnika koji ga mogu čuvati jedan-na-jedan. Embiid i Redick su druga priča.

JJ možda nije toliko pouzdan i ponekad će imati off utakmicu što se tiče egzekucije, ali njegovo trčanje kroz blokove, izlasci na tricu iz svih mogućih kutova i prijetnja spot-upa omogućuju puno maštovitosti u kreaciji za ostala četiri igrača na parektu. Embiid je pak jedan od top 6 igrača lige, naročito kada igra protiv ljudi koji su ili slabiji ili sporiji, pa ih može satrati koristeći ne samo svoju vještinu, nego i čisti fizički talent. Embiid ima hrpu countera, sposoban je šutirati s distance, ogromno je ljudsko biće i jednostavno ga je jako teško pokriti.

Problem je samo što su Redicku 34 godine i sve više mu je problem igrati 30+ minuta uz konstantno kretanje. Problem je samo što je Embiid dugo bio bolestan, što je natukao višak kila dok je bolovao, što opet ima problema s koljenom i što je zadnju utakmicu morao odigrati dok je, po vlastitom priznanju, patio od proljeva. Čak je i tako limitiran izgledao jako dobro kao support igrač, lik koji gradi defenzivni skok, asistira i izvlači faulove. Nije baš odradio Jordanov Flu Game, ali Embiidov Shit Game je svakako zaslužio dobru ocjenu.

Smeđa magija i posljedice bolesti nisu jedini razlog zašto Embiid nije mogao stvarati pritisak na suparnike kakav inače stvara. Sixersi nisu imali ideje kako mu osigurati duboke pozicije u reketu iz kojih lakoćom poentira — veliki medo Marc Gasol većinu vremena je ostajao zalijepljen za Kamerunca bez straha da će netko od suparnika to iskoristiti, što je u prvoj utakmici onesposobilo Embiida. Sixersi su ga pokušali osloboditi pindown screenovima, ali to je samo otvaralo vanjski šut za stasitog centra, a ne visokopostotne situacije u reketu. Bio je to samo jedan od pokazatelja Philadelphijine taktičke ravnocrtnosti.

Bez obzira na to što Simmons-Reddick-Butler-Harris-Embiid predstavlja jednu od najpotentnijih startnih petorki lige, dojma sam da su lanjski Sixersi bili znatno zanimljiviji i potentniji. Nisu možda imali toliko igrača koji su mogli preuzeti utakmicu i riješiti je sami, ali su imali znatno više opcija, bez obzira radilo se tu o Dariju Šariću, Robertu Covingtonu, Bellineliju, Ilyasovi ili pak o McConellu, koji je nekako bolje operirao u paru s ovim igračima. Uostalom, Sixersi su lani uzeli jednu pobjedu više u regularnoj sezoni te su bili favoriti u okršaju s Bostonom od kojeg su na kraju ispali, nešto što ove godine protiv Toronta definitivno nisu.

Mislim da protiv Raptorsa baš i nemaju neke šanse, ne s Embiidom u ovakvoj formi, ne s ovakvom klupom, ne ovako taktički i rotacijski limitirani. Pred njima ostaje veliko ljeto u kojem će morati odlučiti što će s Butlerom i Harrisom, odnosno u kojem će Butler i Tobias odlučiti što sa Sixersima. Ostali su bez hrpetine pickova u trejdu s Clippersima, ostali su bez još trojice igrača na koje su potrošili tri visoka picka, a dobili su malo i ništa i pred njima je zanimljiva budućnost. Embiidu su 25, Simmonsu 22 i izgledaju kao dva stabilna kamena temeljca, bez obzira na probleme s ozljedama i na probleme sa skok-šutom, ali kakvu će ekipu Sixersi oko njih graditi?

Šansu za savršenstvo su davno propustili, sada je vrijeme za plan B.