Čovjek koji je buljio u ekran

Indiani nitko ne vjeruje

…ali možda joj baš to probudi dišpet

Ima li geografski određene skupine koja se više voli samomitologizirati od nas Dalmatinaca? Vjerojatno, ali ja za njih ne znam. U regiji prepunoj careva, legendi, asova i lavova, u kojoj se ljudi često pitaju “Ko to more platit?” sve odiše duhom samomitologiziranja. Čak su nam i klubovi takvi, pa “Hajduk živi vječno”, a “Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku.”Da se razumijemo, Hajduk živi vječno, to je činjenica. A da se pita mog pokojnog dida i ova druga sintagma bi bila točna. No, ne postoji koncept koji smo više samomitologizirali od slavnog dalmatinskog dišpeta.

Patentirali smo ga kao da se radi o endemskoj biljci, kulturološkom kuriozitetu, nečemu čega ima samo kod nas. Realno, radi se o dosta bazičnom psihološkom principu. Ne znam za vas, ali kad bi meni netko rekao da nešto ne mogu… O, pa ima li većeg eksternog motiva, osobito u mladosti, da se dokažete? To nema veze s pripadanjem određenom geografskom području, tako ljudi funkcioniraju. Možda u dalmatinskoj verziji dišpet ima tvrdoglaviju, ostrašćeniju i iracionalniju komponentu koja ga čini fascinantnim, ali mnogi će ljudi nevezani uz Jadran, masline, galebove i tome slično pronaći nevjerojatan motiv u slučajevima kada drugi sumnjaju u njihove sposobnosti, bez obzira gdje se rodili i odrastali.

Kada bih baš morao izabrati skupinu koja je puna dišpeta, ne bih birao Dalmatince. Izabrao bih sportaše. Čitajući (auto)biografije, slušajući rasprave i prisjećanja nekih od najboljih sportaša svijeta, zapanjujuće je koliko je potreba da se nevjernicima dokaže suprotno bila čest motiv u razvoju njihovih karijera.

Čak je i nesumnjivi velikan poput Michaela Jordana u svom ne baš dostojanstvenom govoru prilikom primanja u Kuću slavnih osjetio potrebu obrecnuti se na ljude koji su sumnjali u njegove sposobnosti kada je bio mlađi i koji su stavljali prepreke na njegov put. “Nitko ne vjeruje nas” ogromni je motiv u momčadskom sportu, motiv koji može solidnu ekipu poput Denver Nuggetsa predvođenu Dikembeom Mutombom dovesti do pobjede nad prvom ekipom Zapada poput Seattle SuperSonicsa. Naravno, talent igrača, match-upovi, sreća i taktika su i dalje najvažnije stvari u momčadskom sportu — ali ako vam treba dodatna iskra, ništa je ne pali bolje od sumnje drugih.

“Nitko ne vjeruje u nas” mogao bi komotno biti bojni poklič Indiana Pacersa.

Treća momčad Istoka i peta momčad čitave lige, ekipa koja ima 41 pobjedu 18 utakmica prije kraja, ekipa koja gotovo polovicu sezone igra bez svog jedinog All-Star igrača i unatoč tome drži mjesto ispred 76ersa, koji imaju praktički četvoricu All-Star igrača, ne dobiva nikakav respekt u sportskoj javnosti. Nitko ne piše o njima. Nitko ih ne hvali. Ekipe poput Netsa, Kingsa i Timberwolvesa, da ne govorimo o Lakersima i Pelicansima, puno su češće i u medijima i na usnama navijača unatoč tome što imaju 10+ pobjeda manje od ekipe iz Indianapolisa. Zašto? Zato što nitko ne vjeruje u proklete Pacerse.

Babo je zbog svojih nastupa među navijačima dobio niz nadimaka — Dadbod, Bossdanovic i, meni omiljeni, Big Dick Bogie

Nećemo se lagati, ne vjerujem im ni ja. Ne vjerujem da u playoffu, u seriji na sedam mogu skinuti Sixerse, Raptorse, Buckse, pa čak ni Celticse koji na parketu (i izvan njega) izgledaju kao dugogodišnji parovi koji pod hitno trebaju terapiju kod bračnog savjetnika. No, čak i ako nemam vjere u Pacerse, kvragu, impresioniran sam ovime što su napravili.

Ostati bez najboljeg igrača, praktički jedinog čovjeka u ekipi koji je sposoban konstantno tjerati obranu na prilagodbe svojim driblingom i penetracijom i jedog od ponajboljih defenzivaca na perimetru pokopalo bi mnoge momčadi. Ne i Pacerse. Oslonjena na kadar koji možda ne posjeduje talent na onoj najvišoj razini, ali je širok i kvalitetan, te na stabilnost i funkcionalnost igre, Indiana je uspjela izvlačiti pobjede i bez Victora Oladipa nakon što se sjajni bek ozlijedio u drugoj polovici siječnja.

Stabilnost u igri je prije svega plod rada Natea McMillana. Iako bivši trener Blazersa i Sonicsa ne spada među vrhunske NBA trenere — McMillan tijekom trenerske karijere nije baš pokazao nekakvu prilagodljivost ili nedajbože inovativnost, te je često kaskao za trendovima — njegove su momčadi uvijek bile dobro posložene i utrenirane te su znale što treba raditi na parketu. McMillan je krojio svoje ponekad zastarjele planove prvenstveno prema kadru koji je imao, a od igrača je zahtijevao predanost i profesionalizam zbog čega mu je Zach Randolph, tijekom njihovih ne baš slavnih dana u Portlandu, dodijelio nadimak Sarge. Narednik.

Njegova sposobnost da stabilizira ekipe jasno se vidjela prošle godine kada je u sezonu ušao sa drastično izmijenjenim rosterom nakon odlaska Paula Georgea i svejedno zadržao igru na visokoj razini te čak i poboljšao skor za šest pobjeda. Nije Indiana igrala ništa senzacionalno ni spektakularno, ali je igrala tako da prikrije svoje slabosti i apostrofira svoje kvalitete, baš kao što igra i ove godine.

McMillan je zamijenio Franka Vogela na mjestu trenera zato što je tadašnji GM Larry Bird želio ubrzati igru i natjerati Pacerse da uđu u pace and space eru. Bird je u međuvremenu otišao u penziju, a McMillan odjebao njegove želje i etablirao sustav u kojem ima jako puno spacea, i gotovo pa ništa pacea. Pacersi i dalje igraju sporu košarku u kojoj ništa nije prepušteno slučaju, u kojoj je svaka akcija pozvana i u kojoj nema improvizacije, osobito od Oladipove ozljede, ali koja sjajno funkcionira zbog iznimne discipline igrača u odrađivanju ofenzivnih zadataka te zagušujuće obrane koja tijekom najboljih večeri izgleda kao drobilica za kamenje.

Pacersi su ove godine tek 26. ekipa lige po ritmu te igraju na manje od 98 posjeda po utakmici — samo Memphis, Cleveland i Houston igraju sporije — ali usprkos tome imaju izrazito efikasan napad. Pacersi su ove sezone zabijali 48 posto šutova iz igre (samo je Houston bolji, i to neznatno), uvaljivali su tricu sa 38 posto preciznosti (četvrti u ligi) i, da su samo malo bolje gađali slobodna (slabašnih 76 posto, tek 20. u ligi), imali bi napad koji bi se mogao mjeriti s onim Warriorsa, Rocketsa ili Nuggetsa. Oladipovom ozljedom se gotovo ništa nije promijenilo — ritam je ostao isti, postotak ubačaja iz igre poboljšao se za jedan, a postotak slobodnjaka za dva posto.

Pacersi su ostali uporni u svojoj filozofiji traženja mismatcheva, eksploatiranja slabosti svojih suparnika i traženju najboljeg mogućeg šuta, bez obzira treba li vam pet sekundi ili sve 24 da biste do njega došli. Takva je igra nemoguća ako nemate širok kadar specijalaca koji možda nisu kompletni igrači, ali ono što rade, rade na iznimno visokoj razini.

Najbolji primjer takvog igrača je naš Bojan Bogdanović, čovjek čiji se usage rate od Oladipove ozljede skoro udvostručio bez da je opseg posla utjecao na njegovu realizaciju. Bogdanović je briljirao kroz posljednjih mjesec i kusur dana radeći sve ono što inače radi — prolazio je kroz screenove, išao u post-up nižih bekova nakon switcha, predriblavao visoke igrače nakon switcha i bio posebno ubojit iz spot-up situacija koje su za Indianu* ono što su kokoš i krumpiri za nedjeljni ručak.

*Pacersi su treća najbolja ekipa lige po asistencijama na 100 posjeda, unatoč tome što nemaju sistem kakav imaju Warriorsi (prvo mjesto) niti imaju tako izvanserijski talentiranog kreatora kakav je Nikola Jokić u Denveru (drugo mjesto).

Babo je zbog svojih nastupa među navijačima dobio niz nadimaka — Dadbod, Bossdanovic i, meni omiljeni, Big Dick Bogie — te mnogi smatraju kako bi mu Pacersi trebali iskrcati 70 milijuna dolara za četiri godine, što je uistinu sjajna stvar s obzirom na ne baš bajno odigran playoff prošle i pretprošle godine. Pitanje je samo hoće li to biti dovoljno, pošto je Bogdanović tijekom zadnjih nekoliko tjedana izgledao kao legitimni drugi ili treći igrač šampionske momčadi.

Unatoč Babinim sjajnim igrama, dalo bi se argumentirati kako je Domantas Sabonis još važniji čovjek za Pacerse. Čovjek koji zaslužuje dobiti nagradu za šestog igrača godine čak i prije preporođenog Derricka Rosea kamen je temeljac Indianina napada. Znate sve one spot-up trice o kojima smo pričali. Teško da bi ih bilo bez međuigre Sabonisa i bilo kojeg od ballhandlera — Litavac je polako postao ekspert u postavljanju screenova na lopti koji olakšavaju penetraciju suigračima, pri čemu je i sam velika prijetnja da poentira iz p’n’r-a zbog čega često tjera obrane da se urušavaju. Sabonis je osim toga postao jedan od najboljih off-ball screen settera, igrač koji jurca s jedne na drugu stranu reketa i svojim krupnim tijelom zaustavlja suparničke bekove kao što šoferšajba zaustavlja kukce na autoputu.

No, Sabonis nije samo taktički važan igrač, on je i sjajan egzekutor. Samo četvorica igrača koja igraju više od 20 minuta ove sezone imaju bolji TS% od njega: Joe Harris, Davis Bertans, Rudy Gobert i DeAndre Jordan, redom igrači (osim Harrisa) koji žive od asistiranih šuteva. Sabonis nije nužno takav. Tijekom sezone pokazao je zavidnu spregu snage, dobrog rada nogu, sjajnih headfakeova kojima izbacuje suparnike iz pozicije i varijacije brutalnih zakucavanja, horoka, half-spinova i povremenih skok-šutova koje uzima oko obruča, ali ne boji se ni puknuti sa (polu)distance kada zatreba (osam trica iz 14 pokušaja ove sezone, molim lijepo). Inteligencija kojom podsjeća na ćaću je zavidna, njegov izbor šutova je impresivan, a još impresivnija je požrtvovnost i energija kojom igra.

Zahvaljujući tome što se ne gasi i što se odlično pozicionira, Sabonis se pretvorio u glavnog skakača ekipe, čistača u obrani koji omogućuje Mylesu Turneru da leti s jedne strane na drugu, gnjavi ljude na perimetru, vraća se natrag u reket i divlja, znajući da će mu Sabonis pokriti leđa. Nažalost, u posljednjih je nekoliko utakmica izostao zbog ozljede gležnja i to se negativno odrazilo na igre Pacersa koji su bez njega upisali tri poraza iz četiri utakmice, što još jednom potvrđuje Sabonisovu važnost.

Turner, kao što sam spomenuo, to najbolje zna. Bez igrača koji će ga pokrivati, njegova hiper-agresivna obrana gubi na snazi. Ali kada je Sabonis u igri… Jebote, kako ih je lijepo gledati. Turner se možda nije razvio u All-Star igrača kakvom su se Pacersi počeli nadati prije dvije godine, ali i dalje pokazuje naznake briljantnosti. U defenzivi je već tu, na razini. Ponekad divlja, ali ta njegova divljina je jako lijepo uklopljena u funkciju momčadi, a njegove duge ruke i izrazita lateralna pokretljivost omogućuju mu da zatvara prilaze reketu čak i kada se ne nalazi u savršenim pozicijama. U napadu… Kao da mu fali odvažnosti. Za čovjeka koji posjeduje sjajnu spregu atletičnosti i mekane ruke čudno je da nije češće fokalna točka napada.

Lik ove godine šutira 40 posto za tricu, ali uzima svega 2,4 šuta po susretu te često propušta dobre situacije odlučujući se odigrati handoff akciju ili jednostavno proslijediti loptu dalje, što omogućuje obranama da se resetiraju. Njegov usage rate ostao je na 20 posto, baš kao i prošle i pretprošle godine, što je tek mrvicu bolje od Kylea O’Quinna koji ne bi smio biti u istoj rečenici s Turnerom osim ako je ta rečenica “Turner je miljama bolji igrač od momčadskog kolege O’Quinna.” Istina, Turneru su samo 22 godine i još ima prostora za napredak, ali kada bi napravio iskorak u zadnjih 18 utakmica i prestao biti zvijezda samo u obrani, to bi značilo da Pacersi zapravo mogu parirati ekipama s vrha istoka — Turner bi u tom slučaju nudio ono najvažnije u McMillanovom napadu, a to je konstantni mismatch.

Jedan od kraljeva mismatcha ove sezone bio je neopjevani, neslavljeni, brutalno podcijenjeni i meni omiljeni Thaddeus Young. Ako postoji igrač koji bi trebao utjelovljavati dišpet, onda je to sjajni veteran u čiju sam se igru zaljubio još dok je školovao budale u dresu Sixersa.

Young igra košarku ne kao čovjek, nego kao abominacija prirode, kao tijelo koje na sebi ima naljepljeno 20 iščašenih, dugačkih ruku.

Teško je reći na kojem kraju terena Thad bolje koristi svoje udove. U obrani ih širi i gura gdje god može, poseže s njima prema lopti, stavlja ih pred oči šutera, ali najčešče ih širi pred reketom. Zahvaljujući njemu i Turneru Pacersi su ove godine kraljevali u kategoriji odbijenih lopti — kraj njih dvojice teško je zavući i frenju, a kamoli košarkaški balun. No, u napadu su njegove ruke još fascinantnije. Young je kralj bizarnih kutova izbačaja.

To je jedan od razloga zašto mu gotovo nikada ne treba prostora da izradi šut — bilo da je u postu, bilo da je na trici, bilo da je u međuprostoru. Young je zapravo kralj međuprostora budući da je komotan pucati s te distance; no, približite li mu se, može se spustiti u reket i poentirati na sulude načine kroz floatere, šutove sa zemlje, horoke iz trka, štogod. Njegov tajming je neortodoksan, a njegova sposobnost da se odvoji od suparnika u vertikalnom skoku zapanjujuća. Gušt ga je gledati zbog te iznimno korisne drugačijosti.

Kada vam je Thad Young peti najbolji igrač (četvrti bez Oladipa), znate da imate duboku momčad. Znate i da imate neortoksnu momčad koja može kreirati jako puno mismatcheva.

Darren Collison jako je važan kao plejmejker u takvom sustavu zbog pozivanja akcija i njihova iniciranja, iako ne mora on na kraju biti taj koji će uputiti asistenciju. Isto vrijedi i za Coryja Josepha, bivšeg Spura i Raptora, koji bi sljedeće sezone mogao biti prekomandiran u startera pošto Collison na ljeto postaje slobodan igrač. Doug McDermott i O’Quinn igrali su okej u limitiranim minutama, a sve loše što su Pacersi dobili kroz još jednu koma sezonu Tyrekea Evansa, nadoknadili su akvizicijom Wesa Matthewsa koji se preporodio u Pacersima. Vezao je traku oko glave kao kakav master iz hongoških kung-fu filmova iz 1980-ih te je stao gađati trice kao navijen: u osam utakmica je na 42 posto uz suludih sedam pokušaja po susretu.

Pacersi su duboka, kvalitetna ekipa u kojoj svatko zna što mu je posao. Oni su pomalo bizzaro-Celticsi — nemaju taj talent, ali nisu svi posvađani, nisu pogubljeni i znaju što rade. Njihova svestranost dolazi kao plod ne jednog igrača koji može sve, nego niza likova koji su dobri u jednom ili dva ili tri segmenta košarkaške igre, ali se dobro upotpunjuju i surađuju. Babo, Turner, Sabonis, Thad, svi oni bi mogli igrati važne minute u contenderima. Svi imaju vrijednost. No, imaju li je dovoljno da prođu dalje od druge runde playoffa? Ili, ako u ovih 18 utakmica ipak ispuste prva četiri mjesta na Istoku, da izbace Celticse ili Sixerse u prvom kolu?

Uh. Ne bih rekao. Ni ja, ni milijuni drugih ljubitelja basketa. No, možda ih baš to motivira. Možda se u njih probudi poznati Hoosiers dišpet i zapapre svima. To definitivno mogu. Tko god bude morao prolaziti Pacerse da se popne na vrh Istoka, krvavo će se naraditi. Ova momčad zaslužuje respekt — i ako joj ga neće dati, uzet će ga sama.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.