Nekoć davno, dok još nisam mislio da je ljudska egzistencija potpuni gubitak vremena i dok mi čak i baklave nisu počele imati okus besmisla, jako sam se veselio utakmicama svojih Chicago Bullsa i mrskih Boston Celticsa. Djelomično zato što su moji uvijek imali realne šanse dobiti Kelte, koji su prolazili kroz bolnu fazu restrukturiranja, a djelomično zato što je to značilo da ću gledati Paula Piercea kako igra basket. Zapravo, najviše zato što je to značilo da ću gledati Paula Piercea kako igra basket.
The Truth je odigrao svoju posljednju utakmicu na NBA parketima te je s 39 godina na leđima otišao u penziju. U krivom dresu, na krivoj obali, kako to često u profesionalnom sportu biva. Četiri posljednje sezone koje je proveo u dresovima Wizardsa, Netsa i Clippersa bit će brzo zaboravljene. Tko se sjeća Hakeema Olajuwona u dresu Toronta? Patricka Ewinga u Orlandu? Garya Paytona u Miamiju? Dominiquea Wilkinsa u Bostonu? Brandona Roya u Minnesoti? Premda su obukli druge dresove pred kraj svoje karijere, ovi će igrači zauvijek ostati sinonimi momčadi koje su gradili i koje su izgradile njih.
Pierce je zauvijek Boston.
Kako ne bi bio? Uletio je u franšizu točno pred neslavnu sezonu skraćenu zbog lockouta, u NBA-u koji se tražio nakon odlaska Michaela Jordana u penziju. Bio je to draft u kojem je prvim pickom izabran Michael Olowokandi, jedno od najvećih razočarenja svih vremena, ali uz Candymana tu su se još našli i Vince Carter, Jayson ‘White Chocolate‘ Williams, Mike Bibby, Antawn Jamison, Rashard Lewis, DIRK i naravno, Paul Pierce, izabran tek desetim izborom drafta.
Celticsi su prolazili veliku krizu, šampionski su dani bili debelo u retrovizoru tada najuspješnije franšize u povijesti lige, u osam godina nisu imali sezonu s preko 36 pobjeda te nikako nisu uspijevali pronaći igrača koji će momčad staviti na svoja leđa, kao što su to nekoć radili Russell, Cousey, Hondo, Cowens, McHale, Lewis… “Larry Bird neće proći kroz ova vrata“, galamio je trener Rick Pitino kada su ga novinari pitali kako će Celticsi okrenuti sezonu na kraju 2000. godine.
Bio je u pravu. Kroz njih je umjesto Birda već prošao Paul Pierce i postao simbol Bostona u novom mileniju.
Ako ste jedan od onih koji navijaju za momčadi a ne za igrače, onda znate kako vam samo posebni ljudi mogu ukrasti srce. Obično su to nadnaravni talenti koji stasaju zajedno s ekipom kroz loše periode ili radnici koji se bore za svaku loptu i čine vatreno srce momčadi. Jedni i drugi su u ekipi godinama i zavrjeđuju ljubav kakva se ne može dati pridošlicama – oni su naši, domaći.
Pierce je spadao u obe kategorije. Čovjek s legendarnog sveučilišta Kansas jako je brzo pokazao koliko talenta ima te je već u rookie godini ubacivao preko 16 poena po utakmici uz šest skokova i visok postotak šuta za tricu. Bok uz bok s Antoineom Walkerom, koji je bio krasan igrač kada nije trpao u sebe spizu kao da je na prvoj pričesti u Dalmaciji, činio je ekipu koja je izgledala kao da ima puno potencijala, koja je igrala uzbudljivu košarku s puno presinga i trke, ali kojoj je definitivno nedostajalo još par izuzetnih talenata da se podigne na novi nivo. Imali su Joea Johnsona praktički jednu sezonu; Rona Mercera, jednog od zaboravljenih talenata, na par sezona; Kennya Andersona, koji je bio fin sistemski igrač nekoliko godina; Raefa LaFrentza nešto kasnije kada je došao u zamjenu za Walkera, i još par okej role playera, ali realno sve je to bio jad koji je bolje ne spominjati.
On je u takvom okruženju pokazao od kakvog je materijala sazdan. Izboden 11 puta nožem pred početak svoje treće sezone u Bostonu, u incidentu tijekom kojeg je navodno pokušavao razdvojiti zaraćene strane, Pierce se vratio na teren u rekordnom roku i bio jedini igrač Celticsa koji je odigrao sve utakmice te godine. Mladi igrač je time zaradio respekt diljem lige zbog svoje čvrstine i srčanosti, a poštovanje se povećalo kada su se počele nizati briljantne partije. Piercea je bio gušt gledati iz jednostavnog razloga – činilo vam se da možete raditi sve ono što on može.
Zapišite ovo. Moje ime je Shaquille O’Neal i Paul Pierce je mamojebena istina. Citirajte me i ne mijenjajte ništa
The Truth nikada nije bio nadnaravno brz. Nije bio nadljudski snažan. Njegova igra bila je igra vještine i znanja. Čak i kad su mi bile 22, izgledao je kao jedan od onih 40-godišnjaka koji dođu na školsko, istežu se pola sata, nitko ne želi igrati s njima, a kada krene igra pokažu da su najbolji na terenu zbog nevjerojatne lakoće postizanja poena i zbog čvrste, ponekad prljave, igre u obrani. Pierce je oko sebe imao tu posebnu auru nepodnošljive lakoće košarkaškog postojanja.
Ono što je neutreniranom oku uvijek izmicalo postajalo bi očigledno nakon pomnog gledanja – broj 34 je uz Kobea imao najbolji rad nogu u čitavoj ligi. Njegove jedinstvene kretnje, svileno glatke a opet glacijalno spore, i njegovi čudnovati trzaji glavom namještali su suparnike u pozicije iz kojih jednostavno nisu mogli braniti njegov mekani šut – bilo iza linije za trice, bilo s lijevog krila po kojem je uvijek volio operirati. Čak i kada je jurišao na prednji obruč i kucao preko ljudi, izgledao je više poput ogromnih putničkih aviona koji se gegaju po pisti prije sporog uzlijetanja nego kao borbeni zrakoplov od milijardu dolara koji leti triput brže od zvuka i sije smrt s visina.
Pierce je svoju staračku igru upario sa srčanošću nabrijanog tinejdžera koji je prekjučer otkrio Sex Pistolse i Crass i koji svima želi pokazati koliko vrijedi, samopouzdanjem thirty-something bogatuna koji vozi skupe aute i ševi manekenke na svilenim plahtama svog penthousea i radnom etikom protestantskog hanzeatskog trgovca iz 16. stoljeća. To ga je učinilo jednim od najzanimljivijih, najoriginalnijih i najboljih igrača lige, a nesposobnost uprave da ga upari s igračima koji znaju odigrati dvije smislene akcije na terenu učinila ga je mojim miljenikom.
Nisam volio puno igrača koji nisu igrali za Bullse, iako sam masu poštovao. Piercea sam zavolio zato jer je u mojim očima bio tragična figura, usprkos kulerštini i talentu. Poput Humphreya Bogarta u crno-bijelim noirima, Jean-Paula Belmonda u francuskom nouvelle vagueu ili Brucea Willisa u akcijskim filmovima 1990-ih, Pierce je u načelu bio luzer usprkos svojim individualnim sposobnostima. Njegovi su Celticsi redovito ispadali rano iz doigravanja (činjenica da su 2002. godine dogurali do finala Istoka jasno govori o tome koliko se loša košarka generalno igrala početkom milenija, osobito na atlantskom dijelu lige), nisu mogli prijeći granicu od 50 pobjeda da se ubiju, a onda su prestali dolaziti i do playoffa. Činilo se kako će jedna genijalna karijera biti potraćena.
Srećom pa je Danny Ainge, bivši osvajač naslova sa Bostonom i jedan od najboljih GM-ova u zadnjih 20 godina, napravio niz rošada i zamjena i u Celticsima oformio prvu Veliku trojku novog milenija. Kevin Garnett i Ray Allen došli su u Garden osvojiti naslov i nije im dugo trebalo da ruke ukrase najvrjednijim komadom zlatnine u NBA-u. Okruženi sjajnom ekipom u kojoj je konačno sve kliknulo – od mladog Rajona Ronda, koji se pokazao idealnim plejmejkerom za ekipu sa tri vrhunska egzekutora, preko drvenog Kendricka Perkinsa. koji se hrvao u reketu umjesto KG-a, do solidne klupe predvođene jednim od najboljih perimeter defendera Tonyjem Allenom – te, naravno, trenerom Docom Riversom i njegovom Ubuntu filozofijom, tri su amigosa ekspresno osvojila naslov u finalu sa svojim starim rivalima Los Angeles Lakersima. Paul Pierce je na putu do prstena osvojio i titulu MVP-a finala te povjesničarima priuštio trenutak koji i danas, gotovo 10 godina kasnije, izaziva rasprave i potiče teorije zavjere – The Wheelchair Game.
Nakon što je skinuo titulu gubitnika, praćenje karijere Paula Piercea za mene je malo izgubilo navijačku draž. Kao da je prošao svoju katarzu i nakon toga postao manje zanimljiv. No, osvajanje naslova povećalo je moje poštovanje, koje se samo produbljivalo kroz godine. Njegove bitke s LeBronom zaslužile su svoje poglavlje u knjizi o NBA povijesti, a njegova rušenja raznih rekorda u Celticsima dobila su manje pažnje nego što bi trebala. Čak i kada ga se nemilosrdni Ainge riješio, pokazavši kako u ligi nema mjesta za emocije čak ni prema najzaslužnijim igračima, Pierce je znao zabljesnuti i lomiti utakmice, poput sad već legendarne “I called game” u polufinalu Istoka između njegovih Wizardsa i Atlanta Hawksa. Nadao se kako će dobiti šansu pod stare dane uloviti još jedan prsten, ali su Clippersi po tko zna koji put podlegli ozljedama i ostali bez značajnog rezultata u playoffu.
Pierce je tako ostao na samo jednom jedinom prstenu. Najvrjednijem. Osvojenom za njegove Celticse, momčad s kojom je dugi niz godina bio sinonim.
Kada se ove sezone opraštao od TD Gardena, pustio je da ga emocije preplave. Preplavile su mnoge. Nakon 19 godina došao je red da pozdravimo još jednog velikana, majstora koji je od fantastičnog luzera postao genijalni pobjednik.
“Zapišite ovo. Moje ime je Shaquille O’Neal i Paul Pierce je mamojebena istina. Citirajte me i ne mijenjajte ništa. Znao sam da može igrati, ali nisam imao pojma da može ovako igrati. Paul Pierce je Istina.”
Shaq je rijetko u pravu, ali ovog puta to nije mogao bolje sročiti. Paul Pierce je bio motherfucking truth. Vjerujem da će to i ostati, makar taj dio njegovog puta nećemo gledati na NBA parketima.
