Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Ja sam vlak što zgazit će te, mali

Može li itko zaustaviti LeBrona Jamesa?

Imam 33 godine i osjećam kako polako starim. Istina, 33 danas nisu isto što i 33 prije 33 godine, promijenila su se vremena, promijenila se kultura, medicina se poboljšala i nije da se osjećam na taj način starije. No, skupilo se iskustva, proživjelo se nešto, razgovori s mlađima se sve češće započinju s “u moje vrime”, i premda je to autoironična zajebancija, u njoj ima nešto istine. Kroz te 33 godine ne znam je li do ičega bilo toliko stalo ujednačenim intenzitetom kao do košarke.

Odgojen kao dijete na šampionskim ekipama Jugoplastike, šopan videokazetama Chicago Bullsa koje su tete iz Amerike slale u velikim kontejnerima* zajedno s hranom, tenisicama i deterdžentom u ratnim godinama i fasciniran okršajem Dream Teama i hrvatske reprezentacije iz Barcelone ’92 zaljubio sam se u basket. Neke ljubavi iz djetinjstva ispare, no one koje ostanu, ostaju dugo i snažno.

* Zajedno s kazetama na kojima su bili crtići i kečeri – još uvijek se sjećam mlaćenja s rođacima na kauču dok su se na videu vrtjeli Hulk Hogan i Randy Savage u svom The Mega Powers izdanju.

Naravno, djetinjstvo je ujedno i period života u kojemu najlakše gradimo heroje. Zato jer nam trebaju. Ako ne računamo neposrednu okolinu, roditelje i prijatelje, moji su redom bili akcijski junaci poput Slyja Stallonea, Švarcija, Brucea Willisa i sportaši poput Aljoše Asanovića, Sergeja Bubke, Mathiasa Sammera, Tonija Kukoča i Michaela Jordana. Među svim nabrojanima Jordan mi nije bio najdraži, ali je od svih najviše, što se kaže u nas, figurao. U gotovo svakoj utakmici koju sam gledao – a velika većina koju je HRT prenosio jednom kad je Kuki prešao Atlantik bile su, falabogu, utakmice Bullsa – jasno je svima davao do znanja da je najveći.

Mit o Jordanu izgrađen je kroz medije jer je ligi nužno bio potreban heroj, nadljudska osoba koja će izvesti ligu iz ere etabliranja koju su obilježili Larry Bird i Magic Johnson u eru potpune globalizacije. No, svi mediji svijeta ne bi pomogli MJ-u, koliko god njegova fejk vanila osobnost za kamere bila stvorena za kulturni moment u kojem su se ljudi na telki smijali Alfu, Punoj Kući i Cosby Showu, da čovjek na parketu nije bio istinska zvijer. Jordan je uništavao suparnike, metodično i efikasno, psihološkim igrama i fizičkom dominacijom, u obrani i u napadu, uskoro postao neokrunjeni kralj košarke, GOAT, te je poput Johna Lennona i društva postao veći od Isusa. Jordan je preko 20 godina konsenzusom najveći u svojoj igri. I premda je nemoguće u timskom sportu koji se ne mjeri metrom ili kronometrom odrediti objektivno najvećeg, on je jedini koji je u svojoj osobi ujedinio kulturnu važnost, eye test, trofeje te čiste i napredne brojke.

Pretendenata na postolje najvećeg bilo je mnogo. Shaqova dominacija bila je prekratka, Grant Hill se ozlijedio, rođaci Tracy McGrady i Vince Carter jednostavno nisu bili ni blizu dovoljno dobri, baš kao ni Dwyane Wade, Tim Duncan je jednostavno bio predosadan, a Kobe, koji je u očima mnogih bio pravovjerni nasljednik Jordana jer ga je kopirao na obje strane terena, jednostavno se nije mogao mjeriti s Jordanom po efikasnosti, golim brojkama i dominaciji.

Kako vrijeme bude odmicalo, tako će Jordanova pozicija najvećeg postajati sve ugroženija. Ne zato što će se nužno pojaviti bolji od njega, nego zato što će zastupljenost ljubitelja košarke koji MJ-a nikada nisu gledali, ili su pogledali svega par kultnih utakmica, biti sve veća. Snimke iz 1990-ih postoje, i po netu se čak i sad može pronaći preko 50 utakmica koje je Jordan u karijeri odigrao, ali tko ima volje i vremena gledati dvoboje odigrane prije 25 godina? A za raspravu o tome tko je najveći uvijek ćemo imati volje i vremena. Tome je jednostavno tako.

LeBron je i dalje teretni vlak koji juri stepama NBA parketa, tutnji kroz noć i vuče za sobom moćnu kompoziciju koja ganja svoj drugi uzastopni naslov

Prateći tu logiku ne čudi me što se ovih dana sve više priča o tome kako se konačno pojavio istinski Michaelov izazivač.

LeBron je u osam utakmica dosadašnjeg doigravanja pokazao da je i dalje najbolji igrač na svijetu, da je regularna sezona varka, opsjena, miraž, kao ja kad obučem crnu majicu da sakrijem trbuh, i da je ovo u doigravanju onaj pravi LeBron. Već smo navikli na tu priču, ali ovo što čovjek radi nije normalno.

Da se razumijemo, pitanja postavljena prije svega par tjedana, kada su se Cavaliersi mučili protiv Indiane i odigrali nekoliko jako tijesnih utakmica protiv ekipe koja im po talentu nije ni blizu, i dalje su bez odgovora. Cavsi i dalje previše plivaju u obrani. Pacerse su dobili isključivo na snagu napada, dok su kod Toronta imali dvije olakotne okolnosti – prva je što su Raptorsi ekipa koja igra izrazitu izolacijsku košarku s malo kretanja lopte, što je Cavsima najlakše zaustaviti, dok je druga ta što se najbolji igrač Raptorsa Kyle Lowry ozlijedio za posljednju utakmicu. Clevelandov jedini napredak kroz tu seriju je što su uspjeli biti egal u skok igri s Torontom, ali ni to ne čudi previše jer Kanađani nisu pretjerano impresivna ekipa u ofenzivnom skoku.

Ono što se dogodilo je da je LeBron uistinu pronašao papučicu gasa. I stisnuo je. Kao na onim fejk konzolama s kraja 1990-ih, pronašao je turbo dugme i opleo po njemu.

LeBron se trenutno nalazi u top 10 po svih pet tradicionalnih statistika (poeni, skokovi, asisti, blokade, krađe) u doigravanju. Nitko to nije napravio prije njega. Njegova efikasnost je nevjerojatna kada se uzme u obzir koliko lopti troši – TS% od 66 posto, eFG% od 62 posto i sve to uz usage rate od 32,3 posto i 34,4 poena po utakmici, to su brojke kakve nitko nikad nije imao. Uza sve to je i dalje sjajan u clutch minutama, baš kao i tijekom čitave karijere. Na putu prema sedmom uzastopnom finalu, koje se u ovom trenutku čini neizbježnim, LeBron je preskočio Kobea i Kareema na ljestvici strijelaca u doigravanju, te će do kraja playoffa preskočiti i Jordana koji mu trenutno bježi ravnih 140 poena.

No brojke su suhoparne i dosadne, premda nude jasan uvid u ono što se događalo na terenu te precizno mjere razinu LeBronove dominacije. Ono što je bilo još impresivnije je način na koji je LeBron ‘ponižavao’ svoje protivnike.

Vrtio je loptu pred jadnim Sergeom Ibakom da bi ga kasnije lijepo izvozao,  usred utakmice je gucnuo pivo, rugao se tenisicama navijača, a u jednom se trenutku toliko počeo dosađivati da je počeo šutirati lijevom rukom, čime je na trenutak podsjetio na legendarnu utakmicu Larryja Birda kada je Portlandu utrpao 47 poena pucajući isključivo ljevicom. Toronto ga je pokušao zaustaviti na sve načine – malo su ga duplirali, malo igrali jedan na jedan, malo išli ispod, malo iznad screena, rotirali se na picku, igrali straight up, pokušavali ga gurnuti na baseline, gurali ga u sredinu reketa, tjerali ga da dodaje u tranziciji, bacali na njega DeMarrea Carrola, PJ-a Tuckera, Ibaku, Freda VanVleeta… Ništa nije uspjelo.

“Dajem 100 dolara onome tko u ovom trenutku zaustavi LeBrona”, zavapio je u jednom trenutku DeMar Derozan. Nitko nije uzeo pare. “Morate krvavo raditi i nadam se da ste religiozni”, odgovorio je trener Fiz kada su ga pitali kako zaustaviti LeBrona. Religija nije pomogla. Protestant, katolik, musliman, Židov, hare Krishna, Jehovin svjedok, ateist, agnostik, sotonist ili scijentolog, isti vam je vrag – LBJ-a trenutno ni Bog ne može zaustaviti. Samo dvaput je LeBron izgledao OVAKO moćno – onaj put kada je sam dokrajčio nade Pistonsa 2007. godine u dvoboju koji ga je postavio na tron najboljeg igrača lige, te u onoj sedmoj utakmici protiv Celticsa godinu dana kasnije, kada je konačno svladao KG-a, Trutha i Ray Raya.

Najimpresivnija je stvar što se sve ovo događa u Jamesovoj 14. sezoni u ligi. Istina, ušao je u nju drito iz srednje škole, ali je tijekom svoje karijere toliko ovisio o fizikalijama da su mnogi tvrdili, iz godine u godinu, kako će njegov učinak nestati jednom kada prijeđe 30. i sve te milje istrčane na utakmicama progrizu kroz njegova moćna koljena, leđa i kukove. Nije se dogodilo. LeBron je i dalje teretni vlak koji juri stepama NBA parketa, tutnji kroz noć i vuče za sobom moćnu kompoziciju koja ganja svoj drugi uzastopni naslov. James ne pokazuje nikakve znakove usporavanja. Čovjek već deset godina uobličuje Istok – poslao je Pistonse na remont, isto je napravio i Bullsima, Pacersima, sada i Raptorsima*, donio je Miamiju naslov svojim odlaskom do South Beacha, te cijelo vrijeme drži Celticse u šahu i prisiljava ih da se drže svojih pickova i cap spacea čekajući da u jednom trenutku popusti. To se još ne događa.

GM Raptorsa Masai Ujiri naveliko je pričao o promjenama koje momčad treba napraviti nakon ovakvog ispadanja iz playoffa.

Je li ovo najdominantnija predstava kroz prve dvije serije doigravanja? Naravno da nije. Shaq je imao nekoliko impresivnih momenata. Wilt također, iako njegove brojke treba uzeti sa zrnom soli. Tim Duncan. Kareem. Imali su momenata u kojima su bili na istoj nozi s LeBronom. No, postoji jedan čovjek koji je bio bolji i od ovoga. Onaj ćelavi momak s početka teksta. Čovjek koji je osvajao prstenove, postavljao rekorde, prodavao tenisice i branio planete od crtanih likova. Michael Jordan. Kroz prve dvije serije 1990. MJ je imao 40 poena, 7 skokova, 7 asista i 3 ukradene lopte uz true shooting od 61 posto*. Svaka čast LeBronu, ova njegova serija je nevjerojatna, ali nije ovo.

* Ovo uključuje i legendarni poraz od 76-ersa u kojem je MJ imao 49 poena, 5 skokova i asista, ali je naletio na Charlesa Barkleya koji je imao 34 poena, 20 skokova i 8 asistencija. Sir Charles je bio zvijer. Uživajte.

To je problem zaborava. Ljudi zaboravljaju koliko je ćelavi vanzemaljac bio genijalan igrač. Iščezle su uspomene, ostaju gole brojke, a gole brojke nisu impresivne kao gledanje igrača koji melje suparnika. Koliko god LeBron bio dobar, i dalje se nitko ne može mjeriti s Jordanom kada je trančiranje suparnika u pitanju.

Tron Najvećega, po meni, ostaje nedodirljiv, bar zasad.

Dodatno će se udaljiti ako Cavsi opet doguraju do završnice i izgube od Warriorsa. MJ nije gubio u finalu i premda je to momčadska zasluga, a ne individualna, nekog vraga vrijedi kada se dodjeljuju imaginarne titule. No, stvar sa titulom GOAT-a je što velik dio nje ulazi u domenu subjektivnosti. To što LeBron za mene, koji sam odrastao u nekim drugim vremenima nego dio vas, nije najveći, ne znači da je to tako i amen. Ljudi iz 1960-ih tu su titulu uvijek pripisivali Wiltu, ljudi iz 1970-ih Kareemu, ljudi koji su pratili NBA u nultima kleli su se u Kobea. To je ljepota ovakvih rasprava – može se kvalitetno posvađati oko njih.

Za mene MJ je i dalje nedodirljiv. No, LeBron je napravio dvije velike stvari koje nisam mislio da ću tako skoro doživjeti – ušao je u raspravu o GOAT-u i došao do ruba da skine Kareema s drugog mjesta moje subjektivne ljestvice najvećih. Sezona ili dvije ovakve igre i bit će tu. Kvragu, osvoji li naslov protiv ovakvih Warriorsa, postavit ću ga na to mjesto već ove godine.

LBJ. Nisam siguran da ću u sljedeće 33 godine na ovoj planeti ikada više vidjeti igrača poput njega.