Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Jayson Tatum: Klik

Procvjetao je na oba kraja terena. Budućnost je njegova

Kada NBA zvijezde postanu zvijezde? Može li se precizirati trenutak u kojem dosegnu svoj puni sjaj?

Zasigurno to nije odmah po ulasku u ligu. LeBron nije bio Lebron. Kobe nije bio Kobe. Jordan nije bio Jordan. Kareem nije bio Kareem. Oscar i Wilt su bili blizu, jako blizu, ali i oni su imali prostora za sazrijevanje. Nitko ne ostvari svoj potencijal odmah po rođenju, biološkom ili NBA-ovskom. Neki igrači brzinski polove konce i uđu u igrački format u kojem će ostati do kraja zenita svojih karijera. Nekima treba malo dulje. Neki to naprave tek u svojim kasnim 20-ima, odigraju briljantnih pet sezona i onda se ugase. No, svaki od velikih igrača u nekom je trenutku morao napraviti ono što Ameri zovu The Leap.

Skok.

Čak bi bilo bolje nazvati taj trenutak Klik. Trenutak u kojem stvari sjednu na svoje mjesto, u kojem se mehanizam otključa i sva snaga nečijeg talenta izađe na vidjelo, još uvijek neispolirana do kraja, ali očigledna. Takvi trenuci obično se događaju na počecima sezona kada sav naporan rad uložen tijekom ljeta dođe na naplatu. No, ponekad se on dogodi kada se uvjeti u momčadi promjene i igrač konačno dobije odgovornost koja ga natjera na promjenu ili kada probije mentalnu barijeru i krene šamarati suparnike.

Brown i Tatum ipak nisu dovoljni za naslov. No, mogli bi do finala Istoka, itekako bi mogli. Dva u tri godine, neloše za mladu momčad čije vrijeme tek dolazi

Kod nekih igrača, unatoč talentu, taj se trenutak nikada ne dogodi. Igrači poput Lamara Odoma, Jeffa Greena, Rudyja Gaya, Montea Ellisa, Jasona Richardsona, pa čak i Shawna Kempa (grizem se dok ovo pišem, koliko sam ga volio) u toliko su navrata pokazali nevjerojatni talent, ali nikada nisu napravili skok, nikada stvari nisu do kraja sjele na svoje mjesto. Neki su bili dobri, neki odlični, neki jako važni svojim momčadima, ali nikada top 10 igrači lige. Neki ni top 25, a po fizičkim darovima su to lako mogli biti. Nitko od njih nije napravio The Leap. Nitko od njih nije doživio Klik.

Jayson Tatum jest. Ili se bar tako čini.

Talentirano krilo Boston Celticsa podiglo je razinu svoje igre od All-Star pauze naovamo na iznimno visoku razinu na oba kraja terena. Potencijal koji je pokazao u prvoj sezoni, kada je završio treći u glasovanju za Rookieja godine iza Bena Simmonsa i Donovana Mitchella, sada se polako počeo materjalizirati.

Igrač koji je prvi dio sezone proveo u svojevrsnom grču, koji bi nakon tri jako dobre utakmice odigrao jednu lošu, pa dvije sjajne, pa jednu katastrofalnu, konačno je pronašao kontinuitet i to na jako visokoj razini. Otkako je ušao u All-Star ekipu, uvelike nagrađen za momčadski uspjeh Celticsa koji je prelomio u izboru između njega, Zacha LaVinea i velikog prijatelja Bradleya Beala koji su igrali na sličnoj razini, Tatum se preporodio. Kao da je skinuo breme s leđa, kao da se otresao mentalne blokade koja ga je sputavala te je počeo igrati rasterećenu košarku.

Od trenutka kada su objavljeni sudionici All-Stara, Tatum u prosjeku zabija 31,5 poen (četvrti u ligi u tom periodu) uz 8,5 skokova i 3,1 asist, uz 50,5 posto šuta, 47,3 posto trice i 64,5 posto true shootinga. Od početka veljače, kada je ušao u ovu seriju, njegovi Celticsi su dobili devet utakmica uz samo tri poraza — od čega su dva došla od Houstona, protiv kojeg je odigrao jedinu svoju slabu utakmicu u tom razdoblju, te jedan od Lakersa, s tim da su od njih izgubili dva razlike, dok su ovu zadnju od Rocketsa ispušili jedan razlike, i to u produžetku. Tukli su šugave momčadi poput Atlante i Wolvesa, ali su dobili i niz ozbiljnih ekipa kao što su Thunder, Clippers, Jazz i Blazers.* Impresivno, posebno kada uzmemo u obzir da su zadnjih pet dvoboja igrali bez ozljeđenog Kembe Walkera, koji je do Tatumova uzleta bio najbolji igrač Kelta.

*Doduše, Blazersi su tada igrali bez Damiana Lillarda, pa je pitanje koliko ih se ozbiljnima može smatrati.

Igrač iz St. Louisa procvjetao je na obje strane terena. Njegova neodlučnost, njegovo oklijevanje u donošenju odluka kao da su krpom prebrisani. Tip koji je do jučer izgledao kao da igra šah svaki put kada bi napadao obruč, nećkajući se pri svakom driblingu, postao je odlučniji i direktniji. Tatum je konačno shvatio da ima mismatch protiv većine direktnih suparnika — bilo u snazi, bilo u visini ili brzini — te ga je počeo koristiti. Od prosječnog finišera oko obruča postao je elita. Njegovi napadi reketa iz driblinga i handoffa, ili nakon pick and rolla u koji je počeo češće ulaziti kao screener, otvorili su mu mrvicu prostora i na perimetru, budući da ga suparnici sada čuvaju kao na iglama, spremni za ulaz, što je u konačnici rezultiralo i boljim učinkom šuta, osobito iz driblinga.

Tatum je počeo koristiti hrpetinu side-stepova, step-backova i šuteva nakon jab stepa, što ga je učinilo tim težim za čuvanje te ga pretvorilo u prvog čovjeka lige što se tiče postotka šuta za neasistirane trice. U odnosu na prve dvije sezone drastično je skresao broj šuteva s poludistance koje je uzimao prvenstveno zbog već spomenute neodlučnosti i zbog nesposobnosti da napadne obruč i finišira kroz kontakt, te se pretvorio u elitnog scorera iz izolacija — nešto što je Boston morao imati kako bi se transformirao iz jako dobre ekipe u potencijalnog izazivača za naslov.

Nije da to nismo vidjeli i ranije, prvenstveno tijekom preklanjskog pohoda na finale Istoka kada je mlada Bostonova momčad bez ozlijeđenog Kyriea Irvinga igrala sjajnu košarku, vodila 3-2 u seriji i odvukla Cavalierse u sedmu utakmicu. Sav kapital koji su Tatum, Jaylen Brown i trener Brad Stevens izgradili tijekom tog pohoda upropašten je lani u čudnoj, iščašenoj sezoni koja je pokazala da Irving ima gadnih problema s odnosima u svlačionici te da Brown i Tatum ipak nisu dovoljno dobri. Ove godine kapital se obnavlja, i lako bi mogao premašiti preklanjsku količinu jednom kada playoff krene, ako nastavi igrati na ovoj razini.

Jer čovjek nije poboljšao samo svoj napad, poboljšao je i obranu.

Bilo je pitanje hoće li ikada uspjeti u tome. Na Dukeu je znao izgledati mlitavo i nezainteresirano za defenzivnu stranu lopte, što je izluđivalo njegovog trenera Mikea Krzyeskvosvkzyoksyzyzvoksvoskog. Tatum je imao sav potencijal da postane elitni defenzivac — raspon ruku, brz rad nogu, radnu etiku i inteligenciju — ali to se nije događalo. Bar ne na koledžu, bar ne kroz prve dvije NBA sezone. No, ove godine se Tatum pretvorio u iznadprosječnog defenzivca koji bi kroz godinu dana mogao ući makar u drugu najbolju defenzivnu petorku lige. Samo su Robert Covington i Jonathan Isaac ove sezone odbijali, blokirali i krali više lopti na krilnim pozicijama.

Tatum je počeo bolje čitati suparničke napade, ulijetati u linije dodavanja i svojim dugim rukama tjerati igrače da dobro promisle o sljedećem dodavanju. Unatoč tome što je Brown i dalje bolji defenzivac, Tatum je počeo dobivati zanimljive matchupove, te je u veljači znao čuvati, bar po nekoliko minuta, i bekove poput Jamesa Hardena, i krila poput Kawhija Leonarda, i centre/četvorke poput Anthonyja Davisa.

Postao je toliko dobar da se Brown i on bez problema switchaju na najboljim igračima tijekom jednog napada, što Kelte čini iznimno opasnom ekipom — njihova fleksibilnost na krilnim pozicijama u fazi obrane mogla bi biti gadnom preprekom za većinu momčadi u playoffu, pa čak i za Buckse, ukoliko ostatak ekipe odradi svoj posao u rotacijama i zatvaranju trica. Samo Clippersi u čitavoj ligi imaju takav par krilnih igrača koji se mogu nesmetano izmjenjivati, a znamo jako dobro da su Paul George i Kawhi slabije uigrani od Browna i Tatuma koji ne samo da igraju dobro, nego su i vrsni komunikatori s ostatkom ekipe.

Teško je očekivati da će Kelti osvojiti naslov ove sezone. Previše je nagaznih mina za ekipu koja je još uvijek zelena i koja ima previše otvorenih pitanja.

Koliko god dobro Daniel Theis igrao, osobito u obrani, previše je zelen i previše je slabašan da sam iznese centarsku poziciju. Kemba je ozljeđen i pitanje je kakav će se vratiti. Gordon Heyward je igrač koji odigra jednu četvrtinu briljantno da bi sljedeću bio nevidljiv i ne može mu se vjerovati. Marcus Smart je hrabar, srčan, ali to nekad zna rezultirati forsiranjem. Enes Kanter može igrati samo u određenim matchupovima. Ostali igrači nemaju dovoljno talenta. Brown i Tatum, bez obzira na The Leap, ipak nisu dovoljni. No, mogli bi do finala Istoka, itekako bi mogli. Dva u tri godine, neloše za mladu momčad čije vrijeme tek dolazi.

Tatum mora pokazati da se Klik uistinu dogodio, da ovo nije samo mjesec briljantne igre. Usporedbe su velike. Spominjao se Kevin Durant, što nema veze s mozgom, ali spominjali su se i Scottie Pippen i Tracy McGrady. Bi li mogao jednog dana igrati kao combo ove dvojice? Po onom što je pokazao u veljači, apsolutno. Budućnost je njegova, sad je samo treba zgrabiti i zadržati u kandžama.