Prvi tekst koji sam napisao za Telesport bavio se Minnesota Timberwolvesima. Franšiza koja od odlaska Kevina Garnetta nije znala ne za pobjeđivanje, nego i za osrednjost, te je 2016. godine promijenila trenera. Nakon relativno uspješne ere u Bullsima koju su uništile ozljede najvažnijih igrača, Tom Thibodeau stigao je na sjever unijeti reda u ekipu koja je imala potencijal, ali još ga nije počela pretvarati u košarkaško umijeće. Thibs je preuzeo kontrolu nad jezgrom koju su činili Zach LaVine, Karl-Anthony Towns i Andrew Wiggins, redom 21-godišnjaci, i kojoj se taman priključio Kris Dunn, defenzivno orijentirani play sa sveučilišta Providence izabran petim pickom na draftu. Okruženi veteranima poput Rickyja Rubija, Omrija Casspija, Lancea Stephensona i Nemanje Bjelice, Wolvesi su se činili kao ekipa spremna za iskorak. On se nije dogodio.
Sljedeće sezone u ekipu je stigao Jimmy Butler u zamjenu za LaVinea i Dunna, uveo ih u playoff i brzo odmaglio, iznerviran nonšalantnošću Wigginsa i Townsa. Taj kratki bljesak nade brzo je ugasnuo. Wolvesi su promijenili trojicu trenera, četvoricu generalnih menadžera i čitavu momčad. Gradili su nanovo, gotovo iz temelja — što kroz draft, što kroz razmjene igrača. Bio je to mukotrpan posao čiji su plodovi sramežljivo nicali kroz protekle dvije godine, da bi ove sezone procvali u punom sjaju.
Wolvesi su prva momčad Zapada.
U ovo vrijeme prošle sezone bili su predmet sprdnje. Nakon što su dali kuću, vikendicu, oba auta i koker španijela s papirima za Rudyja Goberta, izgledali su rastrzano, neorganizirano, kao nasilno spojena slagalica. U periodu između 30. listopada i 11. studenog izgubili su sedam od osam svojih utakmica, a stručnjaci su pljuvali spomenutu razmjenu, ne štedeći Francuza kao da je on sam izvisio cijenu za svoje usluge. Wolvesi su proćerdali sve simpatije koje su stekli pobjedom nad Clippersima u play-inu i borbenom serijom protiv Memphisa u doigravanju, samo su rijetki vjerovali u njih.
Zapad će biti tarapana, to je jasno, i bilo koja od sedam-osam momčadi može do finala konferencije. Zašto ne Wolvesi?
Među tim budalama bio sam i ja kad sam prognozirao da će skinuti Denver u playoffu, ali su umjesto toga u svega pet utakmica ispali od budućih prvaka. Bila je to, doduše, borbena serija, puno gušća nego što rezultat sugerira, a neki su se članovi Nuggetsa osvrnuli na to kako ih tijekom pohoda na naslov nitko nije namučio kao Minnesota.
Unatoč tome, malo tko ih je uzimao zaozbiljno prije početka sezone. Ne zbog nedostatka talenta, on se vidio i tijekom prošle, nego zbog nekompatibilnosti Townsa i Goberta koja se nije razriješila. Nakon prvih par utakmica činilo se da je ta boljka ostala. Wolvesi su izgubili dva od prvih triju dvoboja godine, i to protiv osrednjih Raptorsa i oscilirajućih Hawksa, a dvojica visokih su se sudarali i zapinjali jedan za drugoga baš kao i prošle sezone. “Moraju trejdati KAT-a”, urlali su mnogi, uključujući i mene, jer se činilo da preko ljeta nisu napravili nikakvu prilagodbu.
Bili smo u krivu. Gobert i KAT prošle su sezone zbog Townsove ozljede odigrali tek 27 zajedničkih utakmica, dijeleći parket manje od 20 minuta po susretu, a zbog bolesti nisu odradili ni zajednički pripremni rok. Kemije nije bilo jer nije ni mogla biti stvorena, pogotovo između dvojice specifičnih igrača koji zbog stila igre — jedan ofenzivnog, drugi defenzivnog — zahtijevaju velike prilagodbe od svojih suigrača. Premda se odmah u startu sezone nije činilo tako, u posljednja dva tjedna i rezultati i igra svjedoče da su Wolvesi itekako radili kako bi stvorili sinergiju između svoje dvojice visokih igrača.
Gobert i KAT konačno izgledaju dobro zajedno na parketu. Prošle sezone njih su dvojica na parketu primala jednako koševa koliko su i zabijali; ove godine net rating im je narastao na 6,5, što je, preslikamo li ga na čitavu momčad, skok od blago ispodprosječne ekipe do rubnog izazivača za naslov. Suradnja između ove dvojice konačno ima smisla.
Primarni razlog za to da stvari konačno funkcioniraju je raspored igrača na parketu, takozvani spacing o kojem je trener Chris Finch trubio tijekom čitave prošle godine.
Minny igra gotovo isključivo u rasporedu 4-1 s Gobertom unutar linije trice, ali njegova je pozicija puno mobilnija nego što je bila prošle sezone. U novoj Minnesoti Gobert je i dalje korišten na stari način — kao off-ball i on-ball screener i prijetnja za ofenzivni skok na dunker spotu — ali sada stoji korak dalje od reketa ili namjerno mijenja stranu kako bi bio na suprotnom dijelu terena u odnosu na KAT-a. koji jednostavno nije učinkovit igrač ako mu suigrači stvaraju gužvu na ulazima, pogotovo na desnu ruku.
Gobert je osim toga i puno, puno više korišten u napadima na obruč iz pick ’n’ rolla, unatoč svojim manama. Njegove nespretne i tvrde ruke, nesposobnost razigravanja iz short rolla i nedostatak bilo kakve post igre kad mu netko zatvori polaganje/zakucavanje po primanju lopte činile su ga manjkavim igračem u tom aspektu, ali Wolvesi kao da su rekli da ih nije briga i fokusirali su se na njegove vrline.
Bilo da vrti pick s Anthonyem Edwardsom, Mikeom Conleyjem ili Kyleom Andersonom, čovjek je spreman finiširati, a ako se dogodi pogreška pri primanju lopte, ništa zato. Čini mi se, gledajući izvana, kako su i Gobertove u momčadske reakcije na loše akcije bile puno intenzivnije, baš zbog toga što su bili pod povećalom nakon što su za njega iskrcali kuću, vikendicu, oba auta i koker španijela s papirima, dok ove godine žive s pogreškama, svjesni koliko dobra im on i dalje donosi. Nema više povećala, a i Wolvesi su ekipa koja puno više može tolerirati pogreške jer ne igraju baš svaku utakmicu na nož.
Čak je i Towns počeo igrati pick and roll s Gobertom, asistirajući mu preko obrana kad ga krenu duplirati. KAT, koji je u zadnja dva doigravanja zaslužio ogromne kritike zbog slabašne igre, ove se sezone vratio ne samo tamo gdje je bio preklani, nego je napravio i korak naprijed. Ne znam je li pronašao motivaciju u uzletu Anthonya Edwardsa, koji mu je preuzeo mjesto prvog igrača momčadi, ili u pljuvanju koje ga već dulje vrijeme prati, ali čovjek je odradio nekoliko uistinu impresivnih utakmica. Trica je opet krenula upadati, ulazi su čišći i efikasniji, selekcija šuta bolja, ali ono što impresionira je način na koji igra obranu.
Često se kaže kako je za kvalitetnu obranu najvažniji voljni moment, što je čista glupost jer su za nju potrebne brojne karakteristike — lateralno kretanje, duljina i brzina ruku, umijeće postavljanja u prostoru, umijeće čitanja suparnika, snaga itd. — ali voljni moment je conditio sine qua non. Kod Townsa je često izostajao.
Ne i ove godine. Čovjek gotovo svaki posjed igra kao da mu je zadnji, izlijeće na suparnike, vraća se pod koš, pravovremeno izlazi na razinu screena, prati igrača nakon switcha, bori se kroz blokove. Jasno, njegov je defenzivni talent i dalje deficitaran, ali trud je konačno tu. Ovakvim Wolvesima ne treba KAT koji rastura u obrani, dovoljno je da samo bude pažljiv i solidan. Što je i bio. Što je ujedno i važan razlog za to što su prvi u defenzivnom net ratingu.
Tu Gobert opet radi čudesa. Bilo je bolno čitati mišljenja o Francuzu nakon što je Jazz dvaput uzastopce ispao u playoffu od Clippersa, odnosno od Mavericksa, pri čemu su ga ljudi ismijavali jer je izgledao izgubljeno u obrani — on, trostruki osvajač nagrade za najboljeg defenzivnog igrača lige. Bolno ne zbog toga što imam ogromnu empatiju prema Rudyu, nego zbog toga jer ljudska glupost boli.
Gledate li basket s iole razumijevanja, mogli ste vidjeti koliko dobro Gobert zapravo odrađuje svoju rolu u tim porazima. Konstantno je u dropu morao pokrivati Conleyja i Donovana Mitchella, kroz koje su suparnici prolazili kao kroz tanak oblak dima, što im omogućavalo da igraju laganu drive-and-kick igru i pronalaze otvorene šutere. Gobert je bio dovoljno brz i lud da svejedno stiže dići ruku na tricaše nakon što je zatvorio ulaze, ali suparnici su bili toliko otvoreni da ih ni on nije mogao spriječiti. Clippersi su u šest utakmica zabili 97 trica uz 43 posto šuta, Mavsi su zabili 93 u pet utakmica uz 37 posto.
Timberwolvesi trenutno dopuštaju 33 posto šuta za tri. Djelomično je za to kriva sreća, kao i uvijek kad suparnici šutiraju slabo, ali uvelike je za to zaslužan Gobert koji tjera suparnike iz reketa, pa uzimaju puno lošije šutove jer ih brane puno bolji obrambeni igrači na perimetru. Rudy je još jednom kandidat za defenzivnog igrača godine, barem u ovom malom segmentu.
Dva podatka najbolje svjedoče o tome loliko je brutalan. U prosjeku liga zabija oko 66 posto svih šuteva oko obruča, a protiv Wolvesa taj učinak pada ispod 59 posto kad je Gobert na parketu. Kad je Gobert izvan terena, suparnici pokušavaju 36 posto svih svojih šutova na obruču; kad je u igri, taj postotak pada ispod 25 posto.
Boje ga se. Boje ga se s pravom. Wolvesi su prošle sezone računali da će dobiti svog sidruna, čovjeka oko kojeg mogu graditi brutalnu obranu bez velikog broja udvajanja. Konačno su ga dobili.
Naravno, svih ovih hvalospjeva o Gobertu i KAT-u ne bi bilo da nema Edwardsa.
Ant je već lani postao punokrvna zvijezda, ali ove izgleda kao tip koji će dobiti glas ili dva u izboru za MVP-ja. Njegov skok se ovaj put dogodio defenzivne strane lopte. Lani smo vidjeli bljeskove — za razliku od KAT-a, Edwards je u startu imao sve darove potrebne da bi bio izvrstan defenzivni igrač — ali i kod njega je voljni moment često bio problematičan. Što je donekle razumljivo kad ste primarni egzekutor momčadi i trošite puno energije u napadu, ali od momka u ranim 20-ima očekujemo više.
To više smo konačno i dobili. Edwards je nabrijan na obranu, igra odlično jedan-na-jedan, a sistemski gura suparnike u naručje Goberta i Naza Reida, što Wolvesi i žele raditi. Ofenzivno je na svoja leđa preuzeo još veći dio tereta i sad se glavnina sistema vrti preko njega. Brojke su malo pale nakon šuterski slabijih predstava protiv Knicksa, Sunsa i Warriorsa, ali i dalje su na iznimno visokoj razini. Bit će oscilacija, to je jasno — ako ni zbog čeg drugog, onda zbog toga što je povećao volumen šutova s poludistance kako bi postao raznovrsniji strijelac i na taj način natjerao obrane da ga drugačije čuvaju, ali je unatoč tom povećanju ostao efikasan.
U nekom drugom sistemu koji kreira više šansi za tranzicijsku igru, Ant bi bio još ubojitiji scorer, ali i ovako spada u sam vrh lige i polako se penje po imaginarnoj ljestvici najboljih NBA igrača, a tek je u svojoj četvrtoj godini.
Ova trojka konačno izgleda kao takva oko koje se može izgraditi ozbiljna ekipa. No, i podrška je također kvalitetna i smislena.
Jaden McDaniels je je zbog ozljede propustio nekoliko utakmica, ali jednom kad se vratio, pokazao je koliko je dobar defanzivac te je, nakon Goberta, najzaslužniji za to što imaju tako paklenu obranu. Trica i dalje ulazi, što pokazuje da lanjska sezona nije bila slučajna, a to ga čini idealnim partnerom ovoj ekipi. Kyle Anderson je i dalje Kyle Anderson, savršeni glue guy koji može igrati što god treba — primarnog kreatora, sekundarnog kreatora, p’n’r maestra i cuttera s krila, a jedino što zabrinjava je to što mu je vanjski šut potpuno ispario. Naz Reid je savršen partner Gobertu i KAT-u, može igrati u paru s obojicom, a njegov rad na trici se počeo ozbiljno isplaćivati. Reid je na 40 posto šuta na četiri pokušaja po utakmici, što ga, barem zasad, čini stretch opcijom koja je Wolvesima itekako potrebna s klupe.
Nickeil Alexander-Walker izgleda solidno kao scorer s klupe, Troy Brown je OK igrač u malim dozama, a Mike Conley… Conley zapravo igra skroz solidnu sezonu.
Razigravanje je i dalje tu, iako je jasno da je dio tereta prešao na Edwardsa i Andersona; šut ulazi bolje nego ikad, a opet imam dojam da više nije sposoban raditi razliku kao što je to nekoć radio u Memphisu i kratko vrijeme u Utahu. Kad bi ova ekipa imala čistokrvnog playa — recimo, Conleya otprije sedam godina — i ovog Conleya koji ulazi s klupe i igra 20-ak minuta, već bih bio spreman staviti Wolvese u redove ozbiljnih contendera, ali ovako sam i dalje skeptičan.
Skeptičan sam i zbog dubine, jer Shake Milton igra loše, Jordan McLaughlin ne igra uopće i sad je istegnuo ligamente koljena, a na ostatku klupe nema nijednog zanimljivog igrača, tako da bi ih ozljeda ili dvije mogle survati s prvog mjesta Zapada na šesto ili sedmo, ali ostanu li zdravi pred doigravanje, zadrže li ovaj nivo obrane, bude li Ant ovako dobar, nastavi li KAT davati sve od sebe, bude li Gobert onakav igrač kakav je bio tijekom proteklih sedam godina, mogli bi nekog ozbiljno, ozbiljno namučiti i otići daleko u playoffu.
Zapad će biti tarapana, to je jasno, i bilo koja od sedam-osam momčadi može do finala konferencije. Zašto ne Wolvesi? Vrijeme je da zbace okove osrednjosti sa sebe i konačno jurnu prema vrhu.
