“Ako vam se ne sviđa, nemojte gledati”, poručio je Kevin Durant navijačima nakon što su njegovi Warriorsi razvalili San Antonio 33 razlike u trećoj utakmici konferencijskog finala. Protesti protiv dosadne košarke, protiv predvidljive košarke, protiv utakmica koje se završavaju ogromnom razlikom nakotili su su se po Redditu i ostalim forumima k’o fanovi vampira nakon prvog Twilighta. Ne može se živjeti od njih. Bogovi košarke nagradili su vjerne već u sljedećoj utakmici, u kojoj je Avery Bradley nakon tijesne bitke stavio loptu za pobjedu koja se nećkala i nećkala, kao da se sprema promijeniti posao u nestabilnoj gospodarskoj klimi, prije nego što je konačno kliznula kroz mrežicu.
“To je sreća Iraca”, dobacio je J.R. Smith, ali rekao bih kako su gledatelji bili sretniji od samih Kelta – konačno smo vidjeli utakmicu koja nije bila riješena već sredinom treće četvrtine.
Celticsi su izvukli i statistički gledano najveći povratak čitave sezone, uključujući i regularnu, pošto su njihove šanse za pobjedu nakon dva ubačena slobodnjaka Kevina Lovea 9:53 prije kraja treće iznosile 0,2 posto, ali čak ni takva uzbudljiva pobjeda Bostona, protiv najbolje ekipe Istoka, nije ublažila dosadašnji dojam. Doigravanje je bilo pomalo razvodnjeno.
Nije pomoglo ni to što smo znali finaliste i prije nego je sezona počela. Cavaliersi s jedne i Warriorse s druge strane bili su jasni favoriti za treći uzastopni okršaj. Clevelandu na papiru nitko na Istoku nije bio ni blizu, iako je bilo jasno da nas čeka napeta borba za prvog izazivača između Bostona, Toronta i Washingtona, s tim da su neki šanse davali i Atlanti, Indiani, Chicagu – pa čak i Knicksima, nakon što su Rose i Noah dokotrljali svoja mumificirana tjelesa u Madison Square Garden. Na Zapadu su stvari bile još jasnije. GSW je imao 88 posto šansi ući u veliko finale nakon što su u ekipu doveli top 3 igrača lige. Na San Antonio je otpadalo 10 posto šansi, a ekipe poput Houstona, Clippersa i Oklahome imale su šanse samo u slučaju da nuklearna bomba iz Sjeverne Koreje pljusne točno u sredinu Bay Area, a druga preleti sve taktičke ciljeve i spiči se posred slavne riječne šetnice u južnom Teksasu te pokosi sve velike žene, masne churrose, ribu iz mulja i najveću košarkašku franšizu 21. stoljeća.
Očekivano – ispunjeno. To i jest tragedija, reći će mnogi, moderne NBA košarke. Uvijek isti klubovi u finalu. Di su lipi dani, ta stara vrimena, kad je bilo šest-sedam klubova koji su mogli u finale.
Znate gdje su? Nikada ih nije ni bilo.
Ako uzmemo u obzir da je kroz 10 godina u finalu lige bilo 20 mjesta – 10 za Zapad, 10 za Istok – jasno je da ni u jednom desetljeću nismo imali veliki paritet. U 1950-ima tih 20 mjesta raspoređeno je na osam momčadi, u 1960-ima na njih pet, u 1970-ima na njih devet, 1980-e su nas vratile natrag na pet, 1990-e su donijele paritet, pa je njih čak 10 uzelo 20 mjesta, u 2000-tima se to povećalo na 11 zbog katastrofalnog Istoka, dok smo u ovih zadnjih sedam godina vidjeli osam različitih ekipa u finalima.
Ljudi jednostavno nisu zadovoljni. Sad nema pariteta, prije je falilo rivalstava. Sad nema dominantnih centara, prije nije bilo šutera
Dakle, ako ćemo ići čisto po brojkama, ispada kako nismo vidjeli veći paritet od ovog koji postoji od sezone 1998./99. – i za to nisu krivi ni raspad legendarnih Bullsa ni nedostatak kvalitetnih igrača, kao što se često prejudiciralo, već isključivo implementacija salary capa i free agencya te manipulacija njima.
Upravo su ta dva alata omogućila Shaqu da pobjegne iz Lakersa, CP3-u da formira Lob City uz malu pomoć šjor Davida Sterna i Keltima da oforme The Big Three. Natjerali su Oklahomu da biraju između Ibake i Hardena i pogode prstom u govno, osigurali Melu i Howardu da drže svoje franšize u šahu i prisile ih na neželjeni trejd prije nego što je karma obojici vratila udarcem stolicom preko leđa u WWE stilu, omogućili LeBronu i Boshu putovanje do South Beacha i osigurali Cousinsu da se iskobelja iz septičke jame zvane Sacramento Kings. NBA je specifična liga u kojem jedan nadnaravni talent može odrediti sudbinu čitave sezone, ali takvi igrači, poput Shaqa i LeBrona ne samo da više ne moraju igrati za jednu franšizu, nego imaju metode manipulacije kojima mogu osigurati igru za točno određenu ekipu.
Činjenica da ćemo treću godinu gledati Warriorse i Cavalierse u finalu nije nužno loša za ligu; dapače, pokazuje se određeno odstupanje od dosadašnjeg trenda ekstremnog pariteta koji je onemogućio stvaranje dinastija, odnosno onoga čega se navijači najradije sjećaju kada govore o zlatnim 1980-ima i 1990-ima.
Ljudi jednostavno nisu zadovoljni. Današnji argument za to što je NBA dosadna je: “Ajme, opet Cavsi i Dubsi, zašto uopće gledat basket kad se sve zna i prije početka sezone.” Dojučerašnji argument je bio: “Nikad više ekipa kao što su Bullsi iz 1990-ih ili Lakersi i Celticsi iz 1980-ih, u ligi nema pravih rivalstava.” Ovo je klasični krug plačipičkarenja oko lige koji se ponavlja iz godine u godinu. Sad nema pariteta, prije je falilo rivalstava. Sad nema dominantnih centara, prije nije bilo šutera koji mogu pogoditi dupe Dani Daniels s tri metra udaljenosti. Danas se svi svima sklanjaju s puta i zabija se previše poena, prije par godina je košarka bila dosadna i negledljiva jer su se igrale samo obrane.
“And the skinny people want what the fat people’s got/And the fat people want what the skinny people’s got/You can never please anybody in this world“, pjevale su The Shaggs u svom proto lo-fi remek-djelu Philosophy of the World. Jedina njihova greška, osim što su fulale apsolutno svaku notu, akord i ključ koji postoji, je što u tekst stvari nisu uvrstile fanove NBA lige.
To što Dubsi i Cavsi već treću sezonu ulaze u finale nije nikakav problem. Ono što jest problem je što su te dvije ekipe toliko jače od svoje konkurencije. Istina, imale su malo pomoći, pošto se Spursima ozlijedio najbolji igrač – inače nema šanse da bi Warriorsi postali prva ekipa u povijesti koja je ušla u finale s omjerom 12-0. Cavaliersi su imao sreće da su u drugom krugu naletjeli na Raptorse, protiv kojih imaju hiljadu i jedan mismatch, a ne na, recimo, Buckse – koji bi im uspjeli uzeti makar jednu pobjedu na račun skočnosti i brzine. Takve se stvari događaju u svakom playoffu.
Ono što se ne događa je ovolika razina dominacije.
Ne samo u serijama s ove dvije ekipe, nego i inače. Čak 22 utakmice odlučene su s 15 poena razlike i više (prekjučerašnja metla Dubsa nad Spursima izbjegla je uključenje u ovu kategoriju za samo jedan poen), a i sam sam znao tu i tamo odlutati mislima u finišima riješenih utakmica. No, ne bih rekao kako je to zabrinjavajuć trend, samo statistička anomalija koja bi se trebala uravnotežiti već sljedeće godine. Istina, takve utakmice bit će češće nego prije zbog toga što je trica postala super-važno oružje, i kada se poklopi da jedne ide šut a druge ne, stvari odu na kvasinu, ali ne bi se trebale događati ovakvom učestalošću u budućnosti.
Zanemarimo za trenutak druge ekipe – što je s Dubsima i Cavsima, hoće li oni ostati dominantni? Na to je pitanje već teže odgovoriti. Činjenica jest da je konstrukcija ove dvije momčadi neprirodna i specifična samo za ovaj period u vremenu.
Cavaliersi su postali supermomčad zahvaljujući četiri godine loših rezultata (od 2011. do 2014., u četiri su sezone skupili 97 pobjeda, manje nego u sljedeće dvije) tijekom kojih su se nakesali pickova i onda u svoje redove dovukli najboljeg igrača desetljeća i zamijenili hrpu mladog talenta* za Kevina Lovea, oformili veliku trojku s prvim pickom drafta Kyriejem Irvingom i na račun toga počeli privlačiti jeftine veterane u potrazi za prstenom. Dio jednadžbe je klasični način na koji se gradi contender kroz free agency i financijsku fleksibilnost – koristili su ga Lakersi (Pau, Bynum) i Celticsi (Rondo, KG, Allen), ali nikada prije niste imali tu opciju da u šrot ekipu dovedete igrača broj jedan čitave lige na račun sentimentalnosti i emocija.
* I anti-talenta. Mislim na vas gospodine Bennet.
Ne treba zaboraviti kako su Cavsi kroz četiri godine otkako je Bron otišao muku mučili s mladim igračima, krivo draftali, doveli Andrewa Bynuma koji je ševio ženu pomoćnog trenera, doveli Luola Denga koji je blatio franšizu, ukratko – sjebavali sve što se sjebati dalo i samo ih je LeBronov povratak, uvjetovan činjenicom da je Miami bio financijski ograničen i da je čovjek prepoznao Kyriev talent te mogućnost da se Wiggins zamijeni za All-Star igrača, postavio u ovu poziciju u kojoj se nalaze. Dominacija Cavaliersa na Istoku nije nužno problem lige, već plod nesvakidašnjih okolnosti. Istina, Istok bi uvijek bio slabiji od Zapada, i bit će još neko vrijeme, ali ovaj je potez narušio paritet koji na njemu vlada i koji je bio drastično izražen tijekom prijašnjeg desetljeća.
Ako je način na koji su se oformirili dominantni Cavsi nesvakidašnji, onda je taj način još bizarniji i nesvakidašnjiji kod Warriorsa. Istina, uvijek vam se može dogoditi da ubodete sjajan pick, pa drugi, pa treći, što se Dubsima dogodilo s Curryjem, Klayom i Greenom te da formirate veliku trojku oko koje ćete kroz draft i free agency lijepiti ostale komade slagalice poput Livingstonea, Boguta, Iggya, Barnesa i ostalih. Dubsi su bili sjajna ekipa i prošle i pretprošle godine, ali nitko ne bi rekao da su totalno nepobjedivi – prije tri sezone je njihov ulaz u finale i osvajanje naslova iznenadilo mnoge, dok ih je lani Oklahoma otjerala u sedam utakmica i na kraju su konačno poraženi od Cavsa.*
*Okej, Curryjeva ozljeda imala je OGROMNI utjecaj na rezultate obje serije, o čemu se premalo priča, ali nema veze, čak i s njim na sto posto Dubsi nisu bili OVO.
No, onda se dogodio unikatni moment u NBA povijesti; aktivirao se novi TV ugovor i salary cap, funkcija koja je do sada onemogućavala bogatim i kvalitetnim ekipama da se pojačavaju u free angencyu, praktički je suspendiran na jednu sezonu čisto zbog toga što su ekipe imale ogromni prostor za potpisivanje nove velike zvijezde. Dubsi su uzeli Duranta, po svemu top 3 igrača lige i tako stvorili ekipu koja je u ovom doigravanju uistinu pregazila sve pred sobom. Pred dvije večeri naizgled su okončali karijeru jednoga od meni najdražih igrača (vrati se, Manu!) i polako gaze prema svom drugom naslovu u tri godine.
Postoji velik strah da ćemo gledati Dubse i Cavse sljedećih xy godina ne kako igraju u finalu, što samo po sebi nije tolika tragedija za fanove lige (iako jest za fanove ostalih 28 ekipa), nego kako gaze sve pred sobom i čine basket dosadnim. Iskreno, ne dijelim taj strah. Niti mislim da liga mora nešto drastično mijenjati kako bi povećala paritet, iako su sitne promjene uvijek dobrodošle. Ne treba nagliti i urlati i žaliti se. Stvari se s vremenom izjednače. Sve franšize koje su izgledale kao da će dominirati dugi niz godina su se raspale otkako su salary cap i free agency postali jedan od najvažnijih dijelova NBA kulture. Lakersi s početka nultih, Celticsi s Velikom Trojkom, Miami koji nije uzeo ni šest, ni sedam naslova, Oklahoma koja nije uzela nijedan usprkos Durantu, Wesu i Hardenu…
Sve turbo ekipe osuđene su na urušavanje jer je njihovo očuvanje neodrživo. Na stranu ozljede i godine koje mogu srušiti bilo koju šampionsku momčad – ugovori, želja za lovom, ego koškanja i konkurencija uvijek će donijeti paritet. Tko zna što nas čeka za dvije ili tri godine. Celticsi, 76ersi, Timberwolvesi, Pelicansi i Bucksi čekaju da ostvare svoj potencijal. Nitko ne zna gdje će CP3, Blake, Melo, Cousins, pa čak ni Durant. Kroz dvije godine možda opet budemo kukali kako su neke dvije momčadi prejake, ali to neće nužno biti Cavsi i Dubsi. Ne bojim se za ligu. Ovo je doigravanje možda malo podbacilo (iako bi ga epsko finale iskupilo), ali NBA je i dalje zabavna.
Doduše, ja možda nisam pravi čovjek da govori o tome. Volim košarku. Obožavam košarku. Bilo da se radi o sedmoj utakmici NBA finala koja se odlučuje zadnjim šutom ili o uništavanju od 35 razlike u regularnoj sezoni – ja ću gledati. Nadam se da ćete mi se pridružiti, makar vas ovaj playoff malo razočarao. Kao što stara izreka kaže: Ball is Life. Ponekad je možda malo dosadniji nego što smo navikli, ali je i dalje jedini koji imamo.
