Ideja o sportskim Jednorozima relativno je kratkog vijeka. Termin je prvi put upotrebljen 2014. kako bi opisao Sergea Ibaku: visokog, mobilnog igrača koji je kroz razvoj bekovskih vještina — prvenstveno vanjskog šuta i driblinga s krila koji je koristio u napadima na obruč — s vremenom postao jedinstven igrač, mitološko biće koje ne bi smjelo postojati u stvarnosti. Istini za volju, Ibaka nije bio prvi Jednorog, a njegova igra koja je spajala lateralnu mobilnost, sposobnost da zaštiti reket, da zagradi defenzvini skok i da zabije tricu iz kuta nije bila jedinstvena, ali je bila dovoljno rijetka da zasluži spomenuti nadimak.
Jednoroga je bilo i ranije — Arvydas Sabonis u mlađim danima, Kevin Garnett, Chris Webber, pa čak i mladi Toni Kukoč bili su na neki način Jednorozi. Bilo ih je puno više u Europi, gdje igrači nisu prolazili tako agresivnu specijalizaciju kao u SAD-u, ali većina centara nije mogla igrati basket na razini svojih NBA kolega, tako da su svoju svestranost ispoljavali u slabijim ligama. S vremenom su Jednorozi postali tražena i nešto češća roba u Americi koja je kroz proteklih sedam-osam godina prešla put iz agresivne specijalizacije u fluidniju, bezpozicijsku košarku u kojoj su tradicionalne uloge bazirane na tjelesnoj staturi gurnute sa strane, u kojoj su klasični centri postali relikti prošlosti, i u kojoj su smallball postave zapravo postale normalne postave.
Kristaps Porziņģis i Joel Embiid najbolji su primjeri modernih Jednoroga, ali njih ima sve više i više, i kada termin ne bismo primjenjivali samo na visoke igrače, mogli bismo slobodno reći kako ih u ligi ima poprilično — od Luke Dončića preko LeBrona Jamesa do Nikole Jokića. Svaki od njih jedinstven je na svoj poseban način, zbog čega termin ostaje i dalje itekako primjenjiv unatoč naizglednoj inflaciji jednoroštva.
No, dok po NBA pašnjacima tumaraju krda Jednoroga, u NFL-u ih nema.
Simmons može postati zvijezda, igrač generacije, čovjek koji na rijetko viđen način spaja eleganciju, inteligenciju i sklonost fizičkom nasilju
Ništa čudno. Američki je nogomet sport ekstremne specijalizacije u kojoj su igrači sa širokim spektrom vještina rijetki te ih se najčešće koristi u neortodoksnim akcijama kako bi se iznenadili suparnici. Pozicije u NFL-u jesu evoluirale, bar neke od njih — nestala je npr. razlika između defenzivnih endova i vanjskih linebackera te ih se sve više trpa pod termin pass rusher, dok je pozicija tight enda znatno napredovala otkako su Tony Gonzalez i Antonio Gates pokazali kako mogu biti primarni hvatači svojih momčadi. Unatoč evoluciji same igre koja se dogodila zahvaljujući sprezi promjene pravila (koja je direktno rezultirala promjenom taktike) i promjene trenažnog procesa, specijalizacija je ostala u srži same igre.
U srednjoj školi može se dogoditi da igrači igraju na više pozicija, da igraju i napad i obranu zahvaljujući svojim fizičkim atributima, ali već na koledžu se fiksiraju u uloge koje im treneri odrede. Ofenzivni tackle je ofenzivni tackle, corner je corner, linebacker je linebacker, QB je QB. Tu i tamo će se ukazati igrač sposoban odigrati dvije različite uloge unutar momčadi, osobito u sustavima Patriotsa u obrani i Saintsa u napadu, ali takvi su rijetki i njihova diverzifikacija je iznimno ograničena. Jednom kada uđete u svoju poziciju to je manje-više to. Doviđenja.
Isaiah Simmons mogao bi postati prvi NFL Jednorog u jako dugo vremena.
Defenzivni igrač Sveučilišta Clemson prošle je sezone bio najbolji igrač obrane koja je dogurala do velikog finala, koja je bila treća u naciji po dopuštenim poenima i četvrta po dopuštenim jardima po utakmici. Simmons je uistinu rijedak fizički primjerak, čak i za NFL koji je krcat likovima kakvi naizgled prkose zakonima fizike. Srednjoškolski prvak države Nebraska u skoku u dalj je 193 cenata visok i 108 kila težak malj od čovjeka koji je na combineu trčao 4,39 sekundi na 40 jardi — tek jedan od šestorice igrača težih od 100 kila kojima je to pošlo za rukom od 2000. naovamo. Unatoč težini, Simmons je ujedno bio u top 10 posto po vertikalnom odrazu, a njegov raspon ruku od 208 centimetara zastrašuje — u prosjeku igrače s takvim rasponom ruku viđamo svakih pet godina.
Njegove fizičke predispozicije su zastrašujuće, a igračka inteligencija nimalo ne kaska za njima. Simmons je praktički odigrao dvije sezone kao pravi starter u Clemsonovoj obrani, polako učeći obranu čije su zasade postavili trener Dabo Swinney i defenzivni koordinatora Brent Venables, koji je u Simmonsu otkrio vrhunskog učenika spremnog raditi na sebi.
Momak iz Nebraske je na koledžu napredovao u čitanju suparničke igre te je uvelike automatizirao velik dio svoje igre, što mu je omogućilo da bude čak i brži nego to njegove zastrašujuće fizikalije dopuštaju — njegove odluke su gotovo pa instantne, a ispravno pozicioniranje prije snapa omogućuje mu da brzo dođe do lopte, da presječe rutu ili da ostane jedan-na-jedan protiv inferiornih ofenzivnih linijaša ili running backova koji protiv njega imaju manje šanse nego sadržaj mog frižidera protiv mene. Istina, ima u njegovoj igri pogrešaka, osobito onda kada mu suparnici rade cutove u trčanju ruta, ili kada zaglavi u prometu pri pokrivanju probijanja, ali to su stvari koje se mogu popeglati.
Ono što Simmonsa čini uistinu posebnim nisu ni fizikalije ni inteligencija, već njegova svestranost. Sveučilišnu karijeru je započeo kao safety, da bi se u sophmore godini prešaltao na poziciju linebackera, ali tako je bilo samo na papiru. Uzmite u obzir samo njegovu utakmicu protiv LSU-a u velikom finalu. Simmons je odigrao 27 snapova na poziciji tipičnog linebackera. Osam je odradio kao free safety u boxu, šest kao duboki safety koji čuva fly rute, sedam kao slot corner, devet kao korner uz aut liniju, devet na defenzivnoj liniji i 21 kao pass rusher s edgea.
W T i F?!
Ta utakmica je pokazala ono što je čovjek radio čitave sezone. Čas ste ga mogli vidjeti sa šakom u travi kao 5-technique DE, čas mu je glava virila između linijaša pokrivajući A-gap u plitkoj 3-4 formaciji s pozicije MLB-a, čas bi se otkotrljao u pozadinu kad bi Clemson igrao zonsku obranu s tri duboka safetyja, čas biste ga vidjeli kako se priljepio na suparničkog wide recievera, čas bi čuvao edge prilikom suparničkih sweep akcija. Bio ga je pun teren, rečenica je koju ste najčešče mogli reći nakon Simmonsovih utakmica zato jer je bez ikakve hiperbole otkrivala kako je točno igrao.
Pitanje je hoće li svoju svestranost preslikati u NFL. Postoji samo jedan čovjek koji je došao blizu takvoj diverzifikaciji uloga — veliki, obožavani Troy Polamalu, meni najdraži ne-Bears igrač svih vremena. Polamalu je nominalno igrao safetyja prvo u sistemu Billa Cowhera te kasnije u sustavu Mikea Tomlina, ali često je dolazio pass rushati, pokrivati tight endove i zatvarati probijanja kroz sredinu. Bio je sila prirode, inteligentni predator koji je otvarao prostor Jamesu Harrisonu, LaMarru Woodleyju, Ryanu Clarku i Jamesu Farrioru da isporuče megatone nasilja u tijela suparnika.
Pittsburgh Steelers su uzeli dva naslova s Polamaluom na čelu obrane, a dugokosi safety je osam puta igrao u Pro Bowlu, četiri je puta bio u najboljem sastavu lige, godine 2010. osvojio nagradu za najboljeg defenzivca lige te je ušao u Kuću slavnih ove godine — naravno, prve godine u kojoj je u nju mogao ući. Samo su highlightsi Lawrencea Taylora uzbudljiviji, bar kada pričamo o defenzivnoj strani lopte.
Polamalu je napravio nacrt onoga što bi Simmons mogao biti. Trebat će mu se dosta toga potrefiti — prava momčad koja će znati iskoristiti njegovu polivalentnost i defenzivni koordinator koji će oko njegovih vještina graditi ekipu. Trebat će, kao i svaki rookie, pokazati da može preslikati svoju igru u profesionalce.
U najboljim okolnostima Simmons može postati zvijezda, igrač generacije, savršeno oružje za zaustavljanje modernih napada, čovjek koji na rijetko viđen način spaja eleganciju, inteligenciju i sklonost fizičkom nasilju. Na svakoj poziciji koju je igrao bio je ne dobar nego sjajan, što pokazuje i sposobnost prilagođavanja na nove situacije u kratkim vremenskim intervalima. Pravi trener će ga izbrusiti i koristiti kao nepoznanicu koju napad mora riješiti u svakoj akciji – hoće li napasti QB-a, hoće li ostati u sredini i pokriti zonu, hoće li se odlijepiti za WR-om, hoće li presjeći rutu, hoće li transcedentirati fizičku egzistenciju i postati biće čiste energije — Simmons može sve.
Unatoč tome, pitanje je tko će ga izabrati na draftu. Za sada kotira kao siguran izbor između petog i 10. mjesta, ali puno toga će ovisiti o procjenama momčadi i o mogućim trejdovima — Lionsi i Giantsi su sjajni kandidati za eventualni trade down — što bi ga moglo povući par mjesta dolje, ali možda i mjesto ili dva gore. Momčadi i dalje draftaju ovisno o svojim potrebama te precjenjuju određene pozicije, jer Simmons je jedan od top 3 igrača na ovom draftu i po predispozicijama i po učinku na koledžu. Dapače, rekao bih da je i jedan od trojice can’t miss igrača zajedno s defenzivnim linijašem Chaseom Youngom i hvatačem Jerryjem Jeudyjem.
No, čak i najveći can’t miss igrači mogu promašiti ako nalete na nesposobnog trenera, ako upadnu u žrvanj loših navika ili ako ih pokose ozljede. Nadam se da se to neće dogoditi Simmonsu. Ima priliku postati nešto uistinu posebno.
NFL Jednorog, mitološko biće o kojem će se pričati priče i za stotinu godina.