“Mislim da smo bili bolja momčad”, izjavio je snuždeni Giannis Antetokounmpo nakon poraza koji je njegove Milwaukee Buckse koštao prolaska u drugo kolo doigravanja. Nije usamljen u tom mišljenju.
Postoje samo dvije momčadi u čitavoj ligi koje se po potencijalu mogu mjeriti s Bucksima. Prva su Philadelphia 76ersi, u čijem slučaju je pitanje koliko možemo govoriti o potencijalu s obzirom na to da imaju realne šanse pretvoriti svoj talent u rezultate i već ove godine otići duboko u doigravanju. Druga ekipa su Denver Nuggetsi, čiji trolist Nikola Jokić — Gary Harris — Jamal Murray čini sjajnu bazu mladih i oko koje se može graditi uspješna momčad.
Potencijal koji imaju Bucksi manifestira se prvenstveno kroz Giannisa — jedinstvenog, generacijskog igrača koji na parketu izgleda poput futurustičkih automobila-prototipa blagoslovljenih performansama o kojima prije pet godina nismo mogli ni sanjati. Giannis u tranziciji je nesumjerljiv ne samo sa svojim vršnjacima, nego i s igračima koji su igrali prije njega čisto zbog toga što nikada prije nismo imali čovjeka koji je konzistentno prelazio polovicu terena u svega dva koraka. Dr J je bio elegantniji, Michael ubojitiji, Shawn Kemp monstruozniji, ali Giannis bi do kraja karijere mogao postati ponajbolji tranzicijski igrač u povijesti lige.
Čovjek dugačkih udova koji izgledaju kao da ih je nacrtalo dijete koje još ne razumije tjelesne proporcije nije blagoslovljen samo fizičkim darovima, nego i mentalnim — njegove odluke u punom trku su rijetko kada pogrešne, razumijevanje vlastitih limita je na zavidnoj razini za igrača njegovih godina, a kada igra pleja u punom napadu njegova visina kombinirana s izuzetnim pregledom igre i vještinom driblinga uništava suparnike. Giannis je poseban.
Njegov primarni problem nije loš vanjski šut, u što će vas neki njegovi kritičari pokušati uvjeriti, niti neiskustvo igranja u playoff utakmicama; njegov primarni problem je što je čitavu NBA karijeru igrao unutar ne-sustava koji kao da su bili građeni da minimaliziraju njegove vještine i sve prednosti koje donose uigrane momčadi. Kada imate igrača poput Giannisa — dakle, čovjeka koji može sam rješavati utakmice, ali je puno korisniji kada ga stavite u kontekst momčadi — potrebno je ne samo ga okružiti komplementarnim igračima, nego i te igrače upogoniti unutar sistema koji funkcionira.
Dok su prvu točku dnevnog reda Bucksi odradili iznadprosječno dobro, kod druge su kolosalno fejlali.
https://www.youtube.com/watch?v=SfTndPUKhPA
Milwaukee se trebao prošetati kroz TD Garden. Celticsi su ostali bez svoje dvojice najboljih igrača, njihov najkvalitetniji defenzivac na perimetru se ozlijedio i sve što je treneru Bradu Stevensu ostalo na raspolaganju bili su role playeri, dvojica jako talentiranih ali neiskusna igrača i Al Horford. S kvalitetnim trenerom i smislenim sistemom igre Bucksi su trebali pobijediti Kelte u pet, maksimalno šest utakmica. No, umjesto kvalitetnog trenera i smislenog sistema imali su Joea Pruntyja. Ispali su u sedam.
Ne pada mi napamet obezvrijeđivati igru Celticsa. Stevens je trenutno najbolji trener u NBA-u i izvukao je maksimum iz momčadi koja je tijekom serije izgledala kao hidra sa sedam glava. Nikada niste znali tko će vas napasti — Jason Tatum i njegova vižljastost i eksplozivnost, Jaylen Brown i njegove tricaške kanonade, ‘Scary’ Terry Rozier i jedna od najboljih rola s klupe u zadnjih pet godina prve runde doigravanja, Marcus Morris i Aaron Baynes kao braća od reketa, sredinom serije uskrsli Marcus Smart ili Al Horford — čovjek iznad čije su glave nakon lošeg lanjskog doigravanja navijači otvorili gigantsko ždrijelo kanalizacijskog kolektora za šire metropolitansko područje Bostona i koji je ove godine sva ta govna isprao savršeno konzistentnom predstavom, kojom je demonstrirao svoju prigušenu izvrsnost, neprimjetnu povremenim navijačima koji košarku doživljavaju kroz prizmu atraktivnih zakucavanja i ringzzza. Sistem je uzdigao Kelte, ali razlika u talentu između njih bez Kyrieja Irvinga i Gordona Haywarda te mladih Bucksa je takva da ga nikakav sistem ne bi smio nadoknaditi, osim ako suparnici ne igraju u kompletnom rasulu. Bucksi su baš tako i igrali.
Poput kuma kad povede kolo na svadbi, i on bi trebao vikati “Širi, širi!”
Giannisu je potreban prostor. Potreban mu je za ulaske iz driblinga, jer je to način na koji igrači poput njega stvaraju višak, tjeraju obranu da se rotira i nakon toga ili finiširaju ili dijele loptu drugima. Poput kuma kad povede kolo na svadbi, i on bi trebao vikati “Širi, širi!” — i, što je najtragičnije, ima igrače s kojima može igrati takvu igru.
Njegov prvi partner u zločinu je Khris Middleton, polivalentni bek kojeg su Bucksi vezali za siću (14 milja ove, 13 milja dogodine) u trenutku kada nitko nije imao pojma da će se razviti u legitimnog strijelca koji je, unatoč padu šuta ove godine uslijed problema sa spacingom, kroz karijeru tricu gađao 39 posto.
Tony Snell je odigrao kriminalno doigravanje, ali ne možemo ga u potpunosti kriviti zbog toga jer Prunty nije imao nikakve ideje kako uposliti ovog šutera osim zakopavanjem u kut. Snell je ove sezone gađao 40 posto trice, baš kao i lani. U playoffu je taj postotak pao na 21 posto. Thonu Makeru, koji bi mogao postati odličan stretch centar u pravim rukama, postotak vanjskog šuta je u odnosu na prošlogodišnju sezonu pao sa jako dobrih 38 posto na slabašnih 30. Ni lanjski Rookie godine Malcolm Brogdon nije bio bolji — čovjek koji inače gađa 39 posto za tri u playoffu je pogodio 28 posto svojih šuteva iza linije. Potpuni nedostatak vanjskog učinka suzio je teren, pa ni Giannis ni Eric Bledsoe, čovjek bez kojeg Bucksi sigurno ne bi igrali u playoffu jer je preuzeo momčad kada se Brogdon ozlijedio, nisu imali prostora za ulaze.
To se odrazilo i na formu Jabarija Parkera, koji inače nije ništa lošiji tricaš sa 38 posto ove godine i stalnim porastom iz sezone u sezonu. Posjetite li forume Bucksa, dobit ćete dojam da im je Jabari upravo ritualno pobio pola familije i skuhao je u kanibalski čobanac, ali Parker je zapravo odigrao skroz solidan playoff s obzirom na to da je propustio skoro čitavu sezonu. Prvenstveni razlog za netrpeljivost prema Parkeru je strah da će mu netko ponuditi maksimalni ugovor (Lakersi, Bullsi i Sunsi imaju prostor pod capom i mladu jezgru, iako je pitanje koliko se Jabari uklapa u njihove planove) i da će GM John Horst odgovoriti na tu ponudu. Jabari ne vrijedi maksa osim u ekipi kojoj nedostaje treći igrač za juriš na naslov, što Bucksi definitivno nisu, ali radi se o eksplozivnom krilu koje sjajno poentira iz kontakta i čiji se defenzivni problemi daju sakriti pametnim sistemom. Parkerov najveći minus su ozljede, zbog kojih je propustio gotovo polovicu utakmica u karijeri, ali s njim u ekipi Bucksi imaju dimenziju kakvu ne mogu pronaći na tržištu slobodnih igrača s obzirom da im sljedeće sezone ostaje samo MLE za potpisivanje ljudi, pošto će biti oko tri milijuna dolara iznad capa. Parker je svakako opcija za sign and trade i što će napraviti s njim je drugo najveće pitanje ovog ljeta.
Prvo pitanje je tko će biti trener momčadi. Iz Milwaukeejeva su tabora poručili kako će Prunty dobiti šansu natjecati se za tu poziciju, ali nakon katastrofalnog doigravanja trebao bi to biti samo čin kurtoazije prema nageliranom treneru. Bucksi sasvim sigurno kreću u lov na jednog od dvojice najvećih trenerskih kapitalaca, i pri tom im, za razliku od konkurencije, mogu ponuditi mladu i formiranu momčad s jedinstvenom zvijezdom.
Njihove mete bit će Mike Budenholzer i Ettore Messina.
Zanimljivo je da su obojica trenera znanje stjecali pod Greggom Popovichem — Coach Bud kao pomoćnik koji je bio Popova desna ruka gotovo 17 godina prije nego što je prihvatio priliku postati prvi trener, Messina kao proslavljeni europski vođa s četiri euroligaške titule koji je morao dokazati i preko bare koliko vrijedi. Budenholzer je upravo raskinuo ugovor s Atlantom jer mu se nije dalo voditi momčad koju čeka par godina rebuildinga i u kojoj bi njegov talent bio potraćen, dok je Messina dokazao da pripada u NBA kada je preuzeo Spurse tijekom jednog perioda ove godine i opet u doigravanju nakon smrti Popove supruge Erin i unio svoje spinove u sistem Spursa — i u odigravanju tranzicije, i u obrani p’n’r-a kroz sredinu i u traženju otvorenog čovjeka u napadu.
Premda Budenholzera mediji trenutno povezuju s Knicksima, a Messinu s Hornetsima, uvjeren sam kako će jedan od njih doći u Buckse prvenstveno radi Giannisa. Bilo koji od ovog dvojca pomogao bi im u kreiranju prostora, igri bez lopte i sakrivanju deficita igrača u obrani koji su došli do izražaja nakon što su ostali treneri u ligi prokljuvili agresivnu press obranu koju je u momčad instalirao Jason Kidd kako bi iskoristio iznimnu mobilnost i duge ruke njihovih igrača, ali koja je nakon nekog vremena postala pročitanija knjiga od Najljepših bajki svijeta.
Ova sezona Bucksa nije bila uspješna, ne samo zbog ranog ispadanja iz playoffa. Poboljšali su broj pobjeda u odnosu na lanjsku sezonu za svega dvije. Istina, Brogdon je pola sezone bio ozlijeđen, a Parker je ove godine odigrao samo 31 utakmicu, ali lani je odigrao 51, a prošle godine nisu imali ni Erica Bledsoea koji je — bez obzira na to što je kreten s kretenskim stavom — upgrade na poziciji playa, te nisu imali Middletona koji je lani odigrao samo 29 tekmi. Zabrinjavajuće je što, unatoč osobnom progresu većine igrača, momčad nije napredovala ni pedlja, a neki likovi koji bi svakako imali svoju rolu u ozbiljnim i uigranim ekipama, poput vrsnog (ali preplaćenog) blokera Johna Hensona i energetičnog rookieja s mekom rukom Sterlinga Browna, izgledali su pogubljeno i potraćeno.
Ekipa iz Milwaukeeja ne smije reagirati predramatično na loše rezultate niti tražiti drastične promjene u momčadi. Imaju sign-and-trade opciju s Jabarijem, imaju Bledsoa i njegov ističući ugovor te 17. pick na draftu, ali čak i da zadrže sve te opcije kako bi ili na njima gradili, ili ih jednog dana pretvorili u superstara (Maker, Middleton i Brogdon su također igrači koji će imati svoju cijenu u traženju potencijalnog partnera Giannisu), to bi bio dobar posao za Milwaukee.
Giannisov spas leži u Messini ili Budenholzeru. Uspiju li potpisati nekoga od ta dva trenera Bucksi će postati ozbiljni igrači na sve izjednačenijem Istoku, a “Fear the Deer” fraza koja će se ponavljati sve do ranog ljeta.
