Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Jimmy mora otići

Glue guy koji više ne može zalijepiti Wolvese

Skočio sam sa rasklimanog, ofucanog kauča podstanarskog stana u Rudeškoj. Šaka je bila stisnuta, a na licu osmjeh kao da sam upravo zabio tricu za pobjedu u zadnjoj sekundi sedme utakmice NBA finala. Mislim da se nitko nikada nije toliko radovao 30. picku drafta osim igrača i njihovih familija. Chicago Bulls, moji Bullsi, upravo su izabrali mog omiljenog koledž igrača. Jimmy Butler se priključio talentiranoj generaciji koja je polako počinjala otvoreno sanjariti o naslovu.

Bilo se lako zaljubiti u Butlera. Tri sam ga godine gledao u Marquette Golden Eagelsima kako se transformira iz solidnog igrača uloge, čvrstog defenzivca koji grize na svaku loptu, u polivalentnog all-round igrača koji je nosio ekipu ne kao zvijezda, ne kao prva violina, nego kao lik koji sve drži na okupu. Tayshaun Prince je bio najbolji (ako ne najbolji, onda svakako meni najdraži) glue guy kojeg sam ikad gledao, a već na drugoj godini koledža činilo se da će ga Butler nadmašiti. Ne samo da je Jimmy bio iznadprosječno dobar u svemu, nego je košarku igrao s razumijevanjem, shvaćajući da je ona niz relacija između suigrača i da te relacije moraju biti čiste i jasne. Butler je povezivao svoju momčad.

Kao da je time kompenzirao svoj razbijeni obiteljski život. Odrastao je bez oca. Kad mu je bilo 13, majka ga je izbacila na ulicu rekavši mu: “Ne sviđa mi se kako izgledaš. Moraš otići”. Selio se od prijatelja do prijatelja, od poznanika do poznanika pune četiri godine dok ga pod svoje nije primila Michelle Lambert, majka sedmero djece među kojima je i Butlerov najbolji prijatelj Jordan Leslie, koji je odigrao par NFL utakmica na poziciji wide recievera. Unatoč svim problemima, Butler je dobio košarkašku stipendiju i na kraju završio na rosteru Chicago Bullsa, donoseći sličnu energiju kakvu je donosio i na parketu Marquettea, bar kroz prvih nekoliko sezona.

Sedam godina kasnije Jimmy Butler više ne povezuje svoju momčad. Teško ga je optužiti da je u nju posijao sjeme razdora, ali ga je definitivno zalijevao. I gnojio. I obrezivao. I uskoro će pobrati njegove plodove.

Teško je sa sigurnošću reći što je unijelo razdor između jednog od 15 najboljih igrača lige i njegovih mladih suigrača Andrewa Wigginsa i Karl-Anthonyja Townsa. Tračevima skloniji dio interneta tvrdi kako se ratna sjekira iskopala jer je Butler zakopao svoju ratnu sjekiru u Townsovu djevojku, što donekle ima smisla pošto su kroz povijest najveće svađe u NBA-u izbijale zbog žena i pokeraških dugova. Towns je u međuvremenu osporio tu informaciju. Košarci skloniji dio interneta pak tvrdi kako je Butleru jednostavno dopizdilo igrati ulogu lošeg policajca i dovoditi u red Wigginsa i Townsa, koji unatoč ogromnom talentu i posljedično ogromnom egu imaju sklonost igrati mekano i ne davati sve od sebe*.

*Wiggins u prosjeku brzo trči svega 4,8 posto vremena provedenog na parketu, po čemu je među 10 najgorih igrača u ligi. Ostali su uglavnom spori, visoki centri.

Butleru je takav pristup košarci i životu ogromna nepoznanica. Zbog svoje obiteljske situacije morao je naporno raditi kako bi se dokazao i preživio. Zbog toga što nije blagoslovljen nadnaravnim talentima morao je trudom kompenzirati neke prirodne nedostatke kako bi došao u NBA. Jednom kad je potpisao za Bullse, upao je u šake najvećem radniku među trenerima, basketarskom ovisniku Tomu Thibodeauu, kojem su se vlastiti igrači rugali zbog toga što je preferirao ostajati u video sobi United Centra i raščlanjivati akcije nego da odlazi na dejtove sa curama. Thibs je u Bullse ugradio vojničko-radnički mentalitet koji je, uparen s njegovim izrazito inovativnim defenzivnim taktikama, pretvorio Chicago u ozbiljnog kandidata za naslov. No, takav pristup košarci imao je negativne posljedice, a zahtjevi koje je stavljao pred svoje najveće zvijezde, prvenstveno da igraju gotovo 40 minuta po utakmici i u svakoj daju svoj maksimum, rezultirali su velikim brojem ozljeda u momčadi.*

*Nepošteno bi bilo kriviti Thibsa za najvažniju ozljedu tog perioda, onu Derricka Rosea. Roseovo kretanje i odskok su bili toliko neprirodni da je velika šansa kako bi se ozlijedio i da je igrao duplo manje, iako neprestano trošenje na parketu sigurno nije pomoglo.

Jednom kad je Thibodeau dobio košaricu u Chicagu, sve se promijenilo za Butlera. Nije bilo toliko bitno što je momčad plivala na granici između rebuildinga i borbe za playoff, nećkajući se u kojem smjeru usmjeriti svoj košarkaški kapital. Puno važnije je bilo to što je na Thibsovo mjesto došao Fred Hoiberg, moderni trener koji nije živio u sobi za video analizu i nije ostajao bez glasa zbog urlanja na igrače u finišu neke nebitne utakmice u siječnju. Hoiberg je imao svojih mana, ali ubijanje najboljih igrača i nabijanje minutaže nije bila jedna od njih.

Butleru se takav pristup nije svidio. Nije mu se svidjelo što se na svakom treningu ne ide punom parom, što ne daju svi svoj maksimum svake sekunde na parketu, što je trener opušten i što se igra modernim, tricaškim stilom koji ne ide ruku pod ruku s mentalitetom bauštelca koji Butleru odgovara. Thibs i Jimmy bili su stvoreni jedan za drugog zato jer su obojica radnici, obojica su tvrdoglavi i obojica mrze gubiti.

Butleru je 29 godina, ali je glavninu svoje karijere proveo u Thibsovu sistemu za mljevenje igračkog mesa

Nije stoga čudno što se Butler radovao njihovom ponovnom ujedinjenu u Minnesoti. Probao je s Hoibergom, nije išlo. No, jednom kada je stigao u Wolvese, brzo je shvatio kako je on jedan od rijetkih koji puši Thibsov pristup. Liga je krenula naprijed, promijenila se. Njih dvojica su ostala zaleđena u prošlim vremenima. Thibsove defenzivne inovacije odavno su zastarjele, a njegov košarkaški um ionako nije bio orijentiran prema napadu. Wiggins i, posebice, Towns nisu bili nešto pretjerano zainteresirani za odrađivanje defenzivnih zadataka. Njihov pristup košarci bio je opušten, ležeran, toliko da je u nekim trenucima dostizao razinu kurcobolje.

Nije trebalo dugo da se Butler zakači sa svojim talentiranim kolegama. Bio je Thibsov vojnik na parketu, pokušao je uvesti red, vikao je, urlao je, kačio se s njima. Townsu je doviknuo da prestane biti jebena pička. Jimmy Butler je za njih dvojicu počeo predstavljati kolosalnu bol u dupetu. Situacija je dojadila svima. U trenutku kada je Butler objavio da želi van iz Wolvesa, Wigginsov brat Nick je tvitnuo samo jednu riječ: Aleluja!

Kad velika zvijezda najavi kako želi pobjeći iz grada, obično se zahukta trejd mašinerija i priča se brzo riješi. Viđali smo taj scenarij puno puta u zadnjih 10 godina. Sami Wolvesi vidjeli su ga dvaput — prvi put s Kevinom Garnettom, drugi put s Kevinom Loveom. Ali ovaj put je priča puno čudnija.

Unatoč tome što je Butler objasnio da ne želi igrati za Wolvese, da neće produžiti ugovor s njima i sigurno odlazi nagodinu, da želi u Clipperse, Netse ili Knickse* i traži da se trejd riješi prije početka predsezone, druge momčadi su i dalje zbunjene i ne znaju kako pristupiti Minnesoti. Zainteresiranih ima. Osim tri navedene ekipe po Butlerovu izboru, interes je pokazao i Toronto. Houston bi ga rado zgrabio. Iz Miamija su poručili kako su Dion Waiters, Tyler Johnson i Hassan Whiteside raspoloživi u razmjeni. Pistonsi, Blazersi, 76ersi, pa čak i samozavaravajući Kingsi su zainteresirani za trejd. No, kontaktirati tabor Wolvesa i dobiti smislene informacije za sada se čini kao nemoguća misija.

*Redom ekipe koje imaju prostor za dva max ugovora, mogu potpisati Butlerova pajdaša Kyriea Irvinga i nemaju etabliranu alfu na rosteru.

Čini se kako Tom Thibodeau, koji u Wolvesima ima maksimalne ovlasti vezane za košarkaške poteze, i generalni menadžer Scott Layden ne žele trejdati Butlera. Unatoč njegovim željama. Unatoč lošoj krvi u svlačionici. Thibs je uvjeren da disfunkcionalna momčad može i ove godine ući u playoff. Prošle su se godine vratili u njega nakon 100 godina izbivanja čisto na račun individualnog talenta, zašto ne bi i ove? Thibs mrzi gubiti, a bez Butlera je izvjesno da će porazi biti brojniji. On i Layden su čak i nakon prvih vijesti o podjeli u momčadi drugim ekipama poručili kako Butler nije raspoloživ za trejd.

Onda se u priču umiješao vlasnik momčadi Glen Taylor i naredio da Jimmy mora otići.

Taylor je vlasnik starog kova, jedan od rijetkih dinosaura NBA lige. Bivši američki senator, miljarder u 78. godini života bolje bi se uklopio u doba kada su vlasnici u dvorane dovodili svoje supruge odjevene u krzno, grizli ogromne cigare družeći se s mafijašima u ložama i zavirivali navijačicama pod suknje nego u moderno doba kada je pristup vlasništvu ipak drastično drugačiji i vlasnici dopuštaju stručnjacima da donose odluke za koje su i plaćeni. No, Taylor je na nedavnom sastanku vlasnika jasno dao do znanja da su Butlerovi dani u Minneapolisu odbrojani i da se GM-ovi mogu javiti njemu osobno ako imaju dobru ponudu.

U međuvremenu Thibs i Layden rade sve kako bi trejd opstruirali. Prema nekim informacijama iz franšize, oni svom vlasniku dojavljuju samo loše ponude u nadi kako će Butler ostati. Thibodeau je doveden u momčad da bi pobjeđivao, bez Jimmyja nema pobjeda, a bez pobjeda slijedi mu šup karta.

No, rekao bih kako su Thibsovi dani u Minnesoti ionako odbrojani. Vlasnik mu je išao preko glave u najvažnijoj odluci za franšizu, nije u dobrim odnosima s dvjema najvećim zvijezdama momčadi, a ekipa prošle godine baš i nije igrala sjajnu košarku s taktičko-izvedbenog gledišta. Spasiti ga može samo vrhunski rezultat, zbog čega se očajnički hvata Butlera, hvatajući ga za nogu kao malo dijete koje pokušava zaustaviti oca u odlasku na posao.

Trud mu je uzaludan, bojim se. Saga o Jimmyu Butleru još nije dobila svoj završetak, ali njen ishod se zna. Wiggins je prošle godine potpisao produljenje ugovora na pet godina teško gotovo 150 milijuna dolara. Towns je prije par dana potpisao na pet godina za 190 milijuna dolara. Ta dva talentirana, samoživa, nadarena, lijena, povremeno genijalna, često frustrirajuća momka osovina su franšize iz Minneapolisa. Butler mora otići.

Pitanje je samo gdje. Hoće li to biti netko od trojca Nets-Clippers-Knicks ili će neka franšiza poslati ponudu u nadi da će zadržati Butlera, kao što je Toronto nedavno napravio s Kawhijem? Tko god se odlučio za takav potez morat će iskeširati max ugovor za Butlera jednom kada ovaj istekne, a nisam siguran koliko je to pametno napraviti franšizama kojima će trebati više od dvije godine da stvore šampionsku ekipu.

Butleru je 29 godina, ali je glavninu karijere proveo u Thibsovu sistemu za mljevenje igračkog mesa. Moguće je da će biti kvalitetan igrač tijekom čitavog ugovora, ali isto tako je lako moguće da ga u 33. godini života iskasape ozljede i pretvore u 30+ milijuna dolara mrtvog kapitala. Trenutno je Butler top 15 igrač lige, ali u najboljem slučaju tu će i ostati. On je čovjek kojeg morate priključiti velikoj zvijezdi, franšiznom igraču da biste napali titulu. Wolvesi su se nadali da će se KAT razviti u takvog čovjeka. Možda i hoće, ali ne dok je Jimmy tu.

Pitanje je što mogu dobiti za njega. Teško je reći kakvim se igračima i pickovima mogu nadati dok se ne iskristaliziraju bar dvije-tri momčadi koje imaju šanse trejdati za njega. Sjajan bi posao napravili kada bi se uz Butlera riješili i Gorguieja Dienga, kojem duguju 48,5 milijuna dolara za sljedeće tri sezone — ali ako žele ostvariti taj cilj, u čitavu će priču morati uključiti Kingse koji imaju 11 milijuna dolara salary capa i niz ističućih ugovora, a oni će za svoje usluge košarkaškog smetlarnika vjerojatno tražiti najmanje pick prve runde.

No, najvažnija stvar za Wolvese u ovom trenutku je da dovedu kuću u red.

To je čak važnije od ulova koji će dobiti za Butlera. Moraju postaviti stvari na pravo mjesto. Moraju  stvoriti atmosferu unutar koje će nastaviti razvijati Townsa i Wigginsa. Taj proces je zamro tijekom prošle sezone — Towns je ostao gdje je i bio, dok je Wiggins čak i regresirao, što je sramota za igrača kojemu su svega 23 godine. Za to su u najvećem dijelu krivi sami, ali nema sumnje kako im Thibodeauov sustav koji je fokusiran na učinak, pobjeđivanje i kratkoročne ciljeve nije nimalo pomogao. Uspije li se franšiza vratiti na tračnice kroz sljedeće dvije sezone, navijači će opet imati razloga za uzbuđenje i nadu. Wolvesi su godinama funkcionirali kao jedna od disfunkcionalnijih franšiza lige — ne možda na razini Sacramento Kingsa ili Orlando Magica, ali blizu. Kada bi na dulji period postavili stvari na njihovo mjesto, to bi bila ogromna pobjeda.

Bojim se kako će to moći napraviti samo bez Thibodeaua. Sigurno je da će to moći napraviti samo bez Jimmyja Butlera. Moj najdraži glue guy svih vremena uskoro će dobiti novi dom. Razvodi su uvijek bolni i tužni, čak i u košarci, ali nakon njih obično slijede bolja razdoblja. Tko zna, možda Minnesoti bez Butlera ove sezone grane sunce.