Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Kad se od zvijezda ne vidi nebo

NBA All-Star nije više ni zabavan. Podbacio je i kao spektakl. Povampirio se

“Sve što je nekoć izravno proživljavano postala je samo predstava”, tvrdio je Guy Debord u svom legendarnom tekstu “Društvo spektakla”. Sve protiv čega je francuski filozof, redatelj, pijanac, alkoholičar, jebač, boem i samoubojica pisao u knjizi koja je postala osnova šezdesetosmaškog ustanka u Francuskoj i Situacionista* samo se intenziviralo u drugoj polovici 20. i potpuno eskaliralo u 21. stoljeću, a njegov traktat, koji je trebao poslužiti kao nacrt političke borbe za društvo neposrednog i intenzivnog življenja, istovremeno je postao i iznimno cijenjen akademski tekst, balzamiran i lišen zubi kako to akademski tekstovi već jesu, i temelj za stvaranje određenih elemenata samog društva spektakla, prvenstveno u umjetničkim krugovima.

*A samim tim većine umjetničkih pokreta, osobito muzičkih, od kraja 1970-ih do početka 1990-ih, kada nas je uhvatio lijep nalet nihilizma.

Društvo kakvo je Debord zamišljao po krčmama Pariza odavno je postalo nemogućnost bez korjenitih promjena apsolutno svih društvenih i medijsko-tehnoloških odnosa, te se ovih dana ostvaruje isključivo kroz umjetnost koja je, ironije li, upravo u službi društva spektakla. Preformuliramo li onda Debordovu tezu, i to tako brutalno da će se čovjek okrenuti u grobu kao Vince Carter oko svoje osi u najboljim danima, možemo postulirati kako se sve vrijedno izravnog proživljavanja danas doživljava samo u predstavama, pošto je stvarni život sam po sebi određena vrsta predstave. Zastrašujuće je da se u takvom sklopu spektakl može dodatno otrgnuti, deformirati, izgubiti dio svoje funkcije i postati svrha samom sebi, a da pri tom ne izgubiti ništa od destruktivne snage koju mu je Debord pripisivao*.

*Za neupućene možemo reći kako je Debord u “Društvu spektakla” prvenstveno kritičar kapitalizma iz marksističkog kuta gledanja, pa iz toga valjda možete zaključiti kakvu je destruktivnu snagu pripisivao samom spektaklu. Ukoliko vas zanima sam tekst, a toplo ga preporučam bez obzira s koje strane ideološke ograde stajali jer je, u najmanju ruku, jako zabavan, pročitati ga možete ovdje – doduše, na srpskom jeziku.

Najbolji primjer takvog slučaja je NBA All-Star utakmica.

Ne treba puno razbijati glavu kako bi se zaključilo da je NBA, baš kao i sav vrhunski i televizični sport ovih dana*, u svojoj suštini spektakl u Debordovom poimanju riječi. Ona je spektakl i u širem, uobičajenijem značenju. Podređena je publici. Uvaljuje se najnižem zajedničkom nazivniku kao što se pijani lik uvaljuje curama u klubu, ali za razliku od njega NBA ima uspjeha. Od samog doživljaja u dvorani s navijačicama, maskotama, zvukovima s jumbotrona i kiss camovima do onog posrednog doživljaja preko ekrana televizora, računala i smartphonea, NBA jasno pokušava proizvesti spektakl. Što ne znači da u svom tom kolopletu drangulija i kiča ne postoji nešto što vrijedi izravno proživjeti.

*Tu uključujem i nogomet. U tekstu punom nategnutih teza evo još jedne – mogli bismo reći kako radikalni navijači, i s lijeve i s desne strane političkog spektra, donekle utjelovljuju duh situacionista i bore se protiv društva spektakla. Bojim se da je njihova bitka, baš kao i bitka njihovih predaka, odavno izgubljena. Iako je to rezultiralo drastičnim dizanjem kvalitete samog nogometa.

Prodaju nam ga kao ultimativni događaj sezone, ali All-Star nije ništa više od glorificirane zimske stanke, čorbine čorbe čorba koja nas više ne može zavaravati

Košarka je prekrasna. Košarka je, kao igra, nešto što nije predstava. Ona je izravna interakcija ljudskih bića. Ona je iskrena i čista, premda nekad može biti lažljiva i prljava, baš kao ljubav. Ona je poezija geometrije. Ona je proza razumijevanja suigrača. Košarka je odnos. Takva je na školskom, kada igrate tri-na-tri od jutra do mraka, takva je na treninzima u smrdljivim dvoranama malih klubova, takva je u mongolskoj ligi, u tadžikistanskoj ligi, u hrvatskoj ligi, u NBA-u. Bez obzira kakva svjetla reflektora uperili u nju, koliki spektakl od nje napravili, košarka je u svojoj suštini uvijek iskrena interakcija. Kretanje lopte, postizanje koševa. Igra je možda dio spektakla, ali nije njime ukaljana. Čak ni u NBA ligi. Dapače, u njoj je dignuta na najvišu razinu jer je igraju daleko najbolji igrači.

Iznimka od ovog slučaja je, naravno, All-Star utakmica. Ono što se svake veljače odigrava na jednom od parketa u Americi je spektakl radi spektakla, lišen sadržaja, lišen svega onoga što košarku čini zanimljivom. Ove godine travestija je dignuta na još jednu razinu, postala je parodija parodije, postala je negledljivi treš, na momente urnebesan, na momente oduran, često u potpunosti WTF?!?!?!?, nešto poput legendarnog The Rooma.

All-Star je ove godine srušio rekord po broju postignutih poena. Srušen je i rekord po broju postignutih poena jednog igrača, budući da je Anthony Davis zabio 52 i tako prestigao Wilta koji je imao 42, a time je ispoštovano i nepisano pravilo da osvajač MVP nagrade mora biti domaći igrač. Srušen je i apstraktni rekord u neigranju obrane (jedini koji je odigrao na svojoj standardnoj razini i koji zaslužuje pohvale je James Harden), rekord u kurcobolji za rezultat, rekord u besmislenim zakucavanjima koja su bila bolja od tragičnog natjecanja u zakucavanjima održanog večer prije i rekord u pogrešnom izgovaranju prezimena jednog igrača.

All-Star utakmica je već dugo negledljivo smeće, spektakl koji se oteo kontroli, ali u nedjelju smo tek vidjeli pun potencijal katastrofe. Za boga miloga, Steph Curry je u jednom trenutku legao na tlo kako mu Giannis ne bi zakucao na glavu. Pa di to ima?!?!? Od košarke smo tu mogli vidjeti samo jedno veliko masno ‘k’, ostala nam je samo ljuštura spektakla, lišena svega onog što basket čini predivnim. Bilo je to kao da gledate utakmicu Harlem Globetrottersa uz tri bitne razlike:

1. Utakmice Globetrottersa se ne reklamiraju kao košarka

2. Nije se znalo tko će pobijediti (samo nikoga nije bilo briga)

3. Globetrottersi i njihovi suparnici Generalsi zapravo znaju puno više trikova s loptom od NBA zvijezda, pa ih je samim time i zabavnije gledati kako izvode egzibicije po terenu

Gledajući snimku, na što sam se odvažio samo za potrebe ove kolumne, nekoliko sam puta gasio ekran, vraćajući se utakmici tek iz nekakvog profesionalizma. Psovao sam i pljuvao, kolutao očima, odmahivao glavom i hvatao se za nju kao da se događa ne znam kakva tragedija, a ne samo glupa egzibicijska utakmica. No kada nešto iskreno volite, a našli ste se u situaciji kada isti akteri koji potiču tu vašu ljubav po njoj nemilice defeciraju, normalno da će vas malo štrecnuti srce.

Volio bih reći kako je ovo izolirani incident, kako je nedjeljna All-Star utakmica samo iznimka u moru sjajnih okršaja, ali to nije slučaj. Već godinama je ne samo tekma, nego i čitav vikend negledljiv spektakl, skupa produkcija koja u gledatelju ostavlja osjećaj šupljine. Gledatelji nisu glupi i lagano napuštaju ovaj događaj koji je nekoć imao smisla jer ste najveće zvijezde imali samo rijetko priliku gledati, no od uzleta kablovske, a kasnije i satelitske i internet televizije, ta se jednadžba malo promijenila. Pad prodanih ulaznica i TV rejtinga možda će konačno natjerati NBA da promijeni format samih događaja.

Prijedloga je bilo na bacanje. Uvođenje natjecanja u legendarnom HORSE-u ilitiga ‘Magarcu’ nije najbolje prošlo, ali previše se lako odustalo od ideje. Tri-na-tri i jedan-na-jedan turniri su također sjajna ideja koja bi mogla polučiti fantastične rezultate, posebno kada bi gledatelji sami birali ekipe – mislite da Harden, Durant i Westbrook ne bi ove godine završili skupa? Postojao je prijedlog da pobjednik utakmice ima prednost domaćeg terena u doigravanju, kao u baseballu, no to je brzo odbačeno zbog nepravednosti iako bi učinilo utakmicu znatno zanimljivijom. Meni najdraža ideja bilo bi održavanje svojevrsnog NBA kupa – osam najboljih ekipa lige, pet dana, trofej na kraju. No to je već druga priča.

Trenutna bajka je neodrživa.

Čak i kad pregrmimo sve prigovore koje imaju košarkaški puritanci poput mene, činjenica je da All-Star utakmica više nije zabavna. Podbacila je ne kao iskrena interakcije desetorice igrača na parketu, nego i kao spektakl. Povampirila se.

Kao dijete sam jedva čekao All-Star tekmu vođen naivnom idejom da, ako igraju najbolji igrači, mora se igrati i najbolja košarka. Nije bilo tako, ali momci su bar davali privid da ih je briga (ili je bar tako u mom iskrivljenom sjećanju). Danas sam svjestan da od toga nema ništa. All-Star je samo potraćen potencijal. Zamislite kako bi sjajno bilo gledati Lebrona i Giannisa kako istrčavaju kontru dok Unibrow i Kawhi pokušavaju odigrati savršenu tranzicijsku obranu? Ili Hardena i Curryja kako pokušavaju slomiti gležnjeve Butleru i Georgeu dok im Boogie postavlja screenove s vječnom opasnosti pick ‘n’ popa? Ne bi li bio istinski gušt gledati pravu košarku s fantastičnim igračima, izabranim na pravi način, po učinku a ne po pozicijama, po nepristranim kriterijima a ne po volji novinara, trenera ili navijača? Ne bi li bio gušt gledati ih kako jurcaju po terenu, surađuju, odigravaju par pripremljenih akcija, finiširaju usprkos sjajnoj obrani, i uzdižu tu poeziju geometrije do najviših visina?

Znam, takvo nešto je nemoguće. Zato što je nemoguće uigrati košarkašku momčad u par dana da to liči na nešto, zato jer bi obrane bile toliko bolje da bi napadi izgledali inferiorno, zato što igrače nikad neće biti dovoljno briga. Zato što im je potreban odmor od naporne sezone, a All-Star je savršen trenutak da se podruže s prijateljima, odrade malo networkinga, pokupe nešto love i napune baterije za nastavak sezone.

To je zapravo najgora stvar All-Stara, ta prokleta lažna reklama.

Prodaju nam ga kao ultimativni događaj sezone, po važnosti odmah iza doigravanja, a zapravo nije ništa više od glorificirane zimske stanke. All-Star je iskrivljeni spektakl lišen sadržaja, čorbine čorbe čorba koja nas više ne može zavaravati. Čeka li ga ista sudbina kao i Pro Bowl u NFL-u kojeg više nitko ne gleda, ili će sve te zvijezde i dalje privlačiti bar dio naivčina poput 12-godišnjeg mene i ljubitelja larpurlartističkog spektakla, ostaje da vidimo.

Ne bih imao ništa protiv da Guy Debord ustane iz mrtvih i sa svojom skupinom anarho-vandala i situacionista spali sve zasade All-Stara do temelja, jednom za svagda. Možda bi onda, na pepelu košarkaškog kiča, izgradili nešto smisleno i ispunjavajuće, kada to postaje sve teže napraviti u stvarnom društvu.