Utah Jazz je pred totalnim raspadom. Da je momčad akcijski junak, bila bi Steven Seagal u 21. stoljeću. Da je brod, bila bi Costa Concordia. Da je politička karijera, bila bi Ivić Pašalić nakon unutarstranačkih izbora 2002. Da je izlazak u Zagrebu, bila bi Sidro u osam ujutro. Poraz Jazzera u drugoj utakmici doigravanja protiv bezLukih Mavericksa pokazao je koliko su zapravo izraženi problemi ove momčadi čiji negativni trend ne prestaje. Dožive li krah u prvoj rundi, a i dalje imaju šanse proći bar dok je Dončićeva potkoljenica u kategoriji Schrödingerove mačke, ova bi momčad tijekom ljeta trebala biti rastavljena. Mane su jednostavno preočite i ne može ih se pokrpati na drugi način osim ozbiljnim restrukturiranjem.
Izgubili su utakmicu od momčadi koja nema svog najboljeg igrača, a koji je većinu sezone predstavljao čitav napadački sistem; od ekipe u kojoj truplo Dāvisa Bertānsa igra ozbiljne minute u rotaciji, od franšize koja je po razini talenta u ovakvoj konfiguraciji na razini Rocketsa i Thundera. Izgubili su na potpuno isti način kao lani od Clippersa u drugoj rundi playoffa, kad bekovi i krila nisu mogli čuvati nikoga jedan-na-jedan, što je Rudyja Goberta prisiljavalo da igra sidruna u reketu dok se nitko od suigrača nije kvalitetno rotirao. Clippersi su im lani stavljali malo više od 16 trica po utakmici, gađajući 43 posto iza linije (20 uz 51 posto u odlučujućoj šestoj), a isti recept primjenili su Mavsi, ukrcavši 22 trice, uz 47 posto realizacije. Čak 17 trica koje su stavili bilo je uncontested, nitko ih nije branio, a to je najviše u zadnjih 10 godina, pa samim tim vjerojatno i ikad.
Kako se donedavno moćna obrana (nekoliko sezona konstantno u top pet po defenzivnom rejtingu) ovako srozala?
Mikea Conleyja pojele su ozljede i godine. Royce O’Neal je od iznadprosječnog defenzivca postao tek prosječan. Donovan Mitchell je od početka svoje karijerekriminalan defenzivac. Jordan Clarkson je možda još i gori. Bojan Bogdanović nema lateralnu brzinu i nema eksploziju kod switchanja, što mu onemogućuje da se pravilno rotira. Ostaje vam samo Rudy Gobert i, na dane, Danuel House.
Ostaje dojam kako je ovo najbolji Bojan kojeg sam gledao na NBA parketima. Čovjek je procvjetao u 33. godini života
Premda će vas košarkaški boomeri uvjeravati kako je obrana pitanje voljnog momenta, to su gluposti. Obrana je, baš kao i napad, miks taktike, talenta i rada, a trenutno nema takvog rada i takve taktike (iako bi Quin Snyder mogao malo promijeniti Gobertovu ulogu) koja može nadoknaditi ovakav nedostatak talenta. Kad vam bekovi iz posjeda u posjed u posjed popuštaju na perimetru nakon prvog picka ili nakon jednog driblinga, možete se slikati. Vaša obrana u tom se slučaju svodi na molitvu, u nadi da će suparnici promašiti sve te otvorene trice. Mavsi su ih pogodili. U seriji je 1-1, a Luka će se uskoro vratiti.
Čak i ako prođu dalje, problemi u Utahu su toliko veliki da će kad-tad isplivati na površinu. Godinama su prisutni i zato kažem kako bi Jazz uskoro mogao u mekani rebuilding. On će se, bez ikakve sumnje, oslanjati na Mitchella kao centralnu figuru, a samo je pitanje koliko će duboko mijenjati ekipu.
Odluče li se ili za mekši (zadržavanje Goberta i još nekih igrača) ili tvrđi rebuilding, lako je moguće da će Bogdanović biti jedan od igrača koji će promijeniti sredinu. Ne zato jer je loš, iako njegova slabašna obrana na perimetru dodatno potencira problem kod Jazza, već zato što bi trebao imati ozbiljnu vrijednost na NBA tržištu.
Pogotovo nastavi li igrati kao što je igrao u ove dvije utakmice.
Babo je na početku karijere bio potpuno pogubljen u playoffu. Odigrao je poštene minute u Brooklynu 2015. u onoj krnjoj ekipi koju su predvodili post-up Brook Lopez, raspadnuti leš Derona Williamsa i ostarjeli Joe Johnson koji nije mogao puno protiv svojih Hawksa. Babo je igrao kako je igrao većinu svojih serija — nekonzistentno i neefikasno. U ulozi spot up šutera bio je prečesto parkiran na krilu, dižući se tek ponekad iz driblinga, s rijetkim pokušajima ulaza u situacijama kad bi imao baš žešći mismatch. No, bio je dovoljno dobar da ga Wizardsi dovedu samo da bi odigrao slabašan playoff, zbog čega su ga se riješili.
U Indiani je konačno dobio pravu ulogu, i po uključenosti u napad i po minutaži (30+ u obje sezone) ali disparitet između igre u igri u regularnoj sezoni i one u playoffu bio je krajnje zabrinjavajući. Dovoljno je reći da se njegov efektivni prosjek šuta —dakle, onaj koji valorizira i trice i slobodnjake — kretao između 57 i 58 posto, da bi se u playoffu srozao na 45 u prvoj, odnosno 50 posto u drugoj sezoni. Domaći su mediji pumpali Bogdanovićevu igru, pogotovo 2018. protiv Cavsa kad je odradio četiri dobra posjeda u obrani na LeBronu i kad je zabio 30 poena u jednoj utakmici, a to što je u ostalih pet jednom zabio 15 i četiri puta ispod 11, te samo tri poena uz šut 1-9 u odlučujućoj šestoj odlučili su preskočiti.
Bojan je u svojoj posljednjoj sezoni u Indiani igrao izvrstan ofenzivni basket. Možda mu uloga nije bila diverzificirana koliko je mogla biti, ali je kao off-ball strijelac i šuter iz kuta spadao u samu elitu lige i prava je sramota što nije dobio ni jedan poziv na All-Star natjecanje u tricama. No, razlika u kvaliteti u regularnoj sezoni i u doigravanju bila je toliko velika da je, vjerujem, ni on ne bi mogao razumno objasniti. Premda je sve te utakmice kod mene prekrio veo sjećanja i veo nemam-apsolutno-nikakvog-pamćenja-otkad-stalno-visim-na-internetu, ono čega se sjećam je Bogdanovićeva nemoć da uopće dođe u poziciju u kojoj će biti važan faktor.
Bilo je zapanjujuće gledati koliko drugačije igra u odnosu na svoju ulogu u Europi i u reprezentaciji. Babo je godinama bio naš najjači igrač s loptom, sekundarni play gurnut u ulogu primarnog u velikom broju situacija i odrađivao ih je na impresivan način. Sposoban kazniti suparničke igrače i kroz pick igru i kroz čiste izolacije, punokrvni triple threat igrač kojem ste uvijek davali loptu u gustim situacijama, znajući da ih može riješiti. Reprezentacija je imala svojih problema na bacanje, uzrokovala je ljudima više boli nego svi zubari svijeta zajedno, ali jedino se Bogdanoviću najčešće nije imalo što zamjeriti.
Zbog toga je bilo neshvatljivo kako mu NBA momčadi ne daju drugačiju ulogu — pa nisu ti španjolski, srpski, francuski, argentinski defenzivci bili toliko slabiji od NBA igrača. Ako je mogao njih prolaziti, zašto je igrao tako drugačiju košarku preko Bare? Jasno, taj stretch efekt kojeg je proizvodio čistim parkiranjem u kut bio je jako važan, pogotovo za Pacerse koji su igrali sa dvojicom visokih i Thadom Youngom, koji je najubojitiji bio na elbowu/mid-range krilu, ali mogli su ga, kvragu, malo miksati.
Njegov dolazak u Utah je puno toga promijenio. I dalje imam osjećaj da bi ta ekipa u balonu prošla Denver da se Babo nije ozlijedio mjesec prije kraja sezone. Utah je na kraju prosula prednost od 3-1 u jednoj od najluđih serija ikad, dok su njegove minute odlazile na tercet Joe Ingles/Georges Niang/Juwan Morgan, što je rezultiralo i zgusnutijim Denverovim reketom i većim umorom kod Inglesa.
No, u zadnje dvije sezone Babo je konačno procvjetao u doigravanju. Sjajno je gledati kako konačno postaje sve ono što može i treba biti. Već lani smo vidjeli nešto drugačiju Bojanovu igru. Šut ga je išao kao nikad — Clippersima je ukrcao 22 trice iz samo 46 pokušaja — ali sve više i više je napadao obruč. Istina, nema nikakve sumnje da je i njegova slaba defenzivna igra dodatno potencirala minuse momčadi koje su Clippersi maksimalno iskoristili, ali nestala je sva ona nekonzistentnost i neeefikasnost iz dana u Washingtonu i Indiani. Na kraju su Jazzeri izgubili zato jer su jednostavno manjkava ekipa, ali Bojan je pokazao značajan napredak.
Ove sezone je još bolji.
Tip je jedini držao Utah u priključku u prvom poluvremenu prve utakmice dok su njegovi suigrači promašivali ama baš sve šuteve ikad, dok je u drugoj utakmici uzeo nešto drugačiju ulogu, prepuštajući uzde Mitchellu dok ga je išlo. Svejedno, vidjelo se da to više nije onaj ‘parkiraj se u kut’ Bojan.
Utah ga je stalno tražila u post up situacijama i izolacijama na krilu s kojeg je masakrirao jadnog Spencera Dinwiddieja, tjerajući ga na pogreške i prekršaje. Natjerao je Jasona Kidda da promijeni trojicu čuvara na njemu dok je igrao klasičnu repka igru — osjetim li da si ili sporiji ili slabiji od mene, idem na obruč, pa se ti misli. Takav Bojan, agresivan Bojan, odlučan Bojan bio je jedina svijetla točka Jazzera tijekom njihova raspada u finišu utakmice. U clutchu su zabili samo četiri šuta iz igre u pet zadnjih minuta — jedan je pogodio Mitchell na ulazu, ostala tri zabio je Bogdanović. Nije bilo dovoljno. Jalen Brunson odigrao je utakmicu van pameti, Maxi Kleber je pogodio sve otvorene šuteve koje je imao i Dallas je zasluženo slavio.
Unatoč tome ostaje dojam kako je ovo najbolji Bojan kojeg sam gledao na NBA parketima. Okej, obrana je takva kakva je, ali drugačije strukturirane ekipe imaju načina sakriti takve igrače u obrani. U napadu je ovo Bogdanović kakvog smo čekali, igrač koji može zabijati u clutchu u playoff utakmicama, koji je prijetnja i iz kuta, i s vrha trice, i u izolaciji, i u post upu, igrač koji je efikasan, koji napada obruč, koji dolazi na liniju slobodnog i ima Sport Billy torbu s trikovima koji mogu nasamariti velik broj NBA defenzivaca.
Nadam se da će Utah proći ovu prvu prepreku samo kako bismo ga još malo gledali u ovom filmu. Čovjek je procvjetao u 33. godini života. Bez obzira na to ostao li u Jazzu ili otišao negdje drugdje, nadam se da će nastaviti cvjetati. Bojan Bogdanović je ozbiljan igrač i to više nitko ne može osporiti.
