U crnoj komediji Takeshija Miikea Visitor Q, duboko inspiriranoj Teoremom Piera Paola Pasolinija, Kazushi Watanabe glumi neimenovanog putnika koji na nekoliko dana posjeti naizgled tipičnu, a zapravo duboko disfunkcionalnu japansku obitelj, i iz korijena je promijeni. Ona ne postane ništa manje disfunkcionalna — dapače, stvari u tipičnom Miikeovu bizarnom stilu viđenom u puno poznatijim filmovima Audition i Ichi the Killer odu u totalnu krajnjost — ali obitelj film okonča puno sretnija nego na njegovu početku.
Visitor Q, film kojeg sam zadnji put gledao prije 23 godine, ovih mi se dana stalno vrti po glavi. Vjerojatno zato što često razmišljam o tranformaciji koju kaosu sklon pojedinac može donijeti u kolektiv. Nekad je to japanska obitelj iz predgrađa kao u Mikeeovu filmu, nekad je talijanska buržujska familija kao u Teoremu, a nekad je to košarkaška momčad iz Chicaga.
Čikaška verzija Watanabeova lika je Patrick Beverley.
Visitor B došao je u Bullse nakon što su ga se Lakersi riješili u razmjeni za Moa Bambu, a Orlando otkupio njegov ugovor računajući kako je za iskusnog veterana bolje da potraži ekipu s playoff ambicijama. Beverley je tako završio u rodnom gradu, u službeno šestoj momčadi u zadnje dvije godine (iako za Memphis i Orlando nije odigrao ni minute).
Bullsi su opet zabavni za gledanje. Što je najbolje, ovakav stil igre je održiv, barem do kraja sezone
Beverley je po prirodi igrač koji pleše po ivici noža, lik koji potencira svoje kvalitete gotovo sociopatskim trudom zbog kojeg je često, posebno kada igra u doigravanju, na granici incidenta. Njegov stav proizlazi iz potrebe za dokazivanjem koja je razumljiva — Beverley je sve u karijeri morao zaraditi. U NBA je došao u svojim srednjim 20-ima nakon četiri sezone u Europi. Završio je u G-Leagueu (odnosno D-Leagueu, kako se tada zvao), pa ušao u NBA ekipu Rocketsa, igrao 15-ak minuta po utakmici, pa 20, pa postao starter.
Ta potreba za dokazivanjem postala je kamen temeljac njegova košarkaškog identiteta. Beverley zna igrati samo 100 na sat, i rukama i nogama i ustima, kojima se često pokušava zavući pod kožu svojih suparnika i gristi ih iznutra. On je intenzivan lik, igrač kojeg obožavate ako je na vašoj strani, a prezirete kad igra za suparnika. On je također i igrač kojeg treba istrpjeti u svojoj momčadi — djelomično baš zbog intenziteta koji sa sobom donosi, djelomično zato što ima pregršt igračkih mana — ali uklopljen u pravu momčad s pravom ulogom on može biti svjećica koja će pokretati čitav motor. Vidjeli smo to više puta i kod Clippersa i kod Rocketsa, vidjeli smo lani u play-inu kada je u suzama vodio Timberwolvese do playoffa, vidimo to i danas u Bullsima.
Chicago je donedavno bio pogubljena momčad. Bez jasnog identiteta od ozljede Lonza Balla, Bullsi su postali ispodprosječni u svim segmentima igre. Postali su momčad koja se uglavnom oslanjala na individualne sposobnosti trojice svojih najboljih igrača kako bi kreirala poene. U obrani su Bullsi bili beskrvni i metiljavi, pogotovo nakon što su se i Alex Caruso i Javonte Green ozlijedili, a navijati za njih bilo je kao sjediti u vlažnoj, neprozračenoj sobi čije je zidove počela prekrivati plijesan. Sve dok Pat Bev nije uletio u nju, otvorio prozore i zidove izribao najtvrđim fungicidom.
Njegova se energija ekspresno prenijela na ostatak momčadi. Billy Donovan, koji je čitavu sezonu tražio riješenje na mjestu playa, gurnuo ga je u startnu petorku. Iz nje je izvadio Pata Williamsa i Aya Dosunmua, koji su još uvijek premladi da nose takav teret na leđima, te je u vatru gurnuo još uvijek načetog Carusa. Žrtvovao je visinu za energiju i ta je žrtva odmah dala ploda. Rotacije su postale smislene, klupa snažnija, ali su Bullsi, što je najvažnije, dobili novi identitet. Bolje rečeno, vratili su stari.
Lani su bili prva momčad Istoka dok je Ball bio zdrav. U halfcourtu su kreirali zahvaljujući iso sposobnostima DeMara DeRozana i Zacha LaVinea, uz sporadičnu pomoć Nikole Vučevića, ali nisu igrali puno u halfcourtu budući da su Ball i Caruso konstantno radili nered, presijecali lopte i gurali momčad u tranziciju. Po ritmu igre bili su u top 8 ekipa lige, ali nakon što su se Ball i Caruso ozlijedili, pali su na 15. mjesto. DeRozan je odjednom prestao izgledati kao MVP. Obrana se srozala. Donovan je počeo izgledati pogubljeno i očajno. Ispadanje od Bucksa u prvoj rundi playoffa bilo je iznenađenje samo po činjenici da su uspjeli uzeti jednu pobjedu u toj seriji, u onoj utakmici u kojoj se Khris Middleton ozlijedio.
Beverleyjevim su povratkom Bullsi vratili dio svog identiteta. Od njegova dolaska Chicago je na omjeru 10-6, po čemu je peti u ligi u tom periodu. Dobili su Bullsi Sixerse i Nuggetse, skinuli skalp Lakersima u Los Angelesu, rastočili Heat kod kuće. Prva su momčad lige u postotku šuta, šesta u ukradenim loptama, osma po poenima nakon ukradenih lopti, šesta po net ratingu. Obrana je eksplodirala — samo su Cavsi i Pelsi dopuštali manje poena po utakmici u tom periodu, a i po defenzivnom su rejtingu u top 7. Preporodili su se.
Sada opet gledamo ekipu koja igra agresivnu obranu, koja miksa blitzanje i drop u obrani picka, koja ima nekoliko lutajućih igrača koji ulijeću u linije dodavanja, koja ima dvojicu ljudi na vrhu napada koji mogu usporiti inicijalnu penetraciju i tako dati vremena svojim sporim centrima da dođu u kvalitetniju defenzivnu poziciju u reketu. Bullsi su opet zabavni za gledanje.
Beverley je preporodio ekipu tako što je omogućio pojedincima da uđu u svoje preferirane uloge.
Caruso je opet onaj agresivni buldog koji zna da ima pravu podršku na perimetru. DeRozan je odjednom oslobođen velikog defenzivnog tereta te igra više kao free safety, te je u periodu nakon All-Star pauze 16. u ligi po ukradenim loptama, dok je u razdoblju prije Bevova dolaska bio 90. Pat Williams izgleda samopouzdanije, jer ga konačno uspijevaju staviti u pravilne matchupove umjesto da ga guraju na najbolje suparničke necentarske igrače, bez obzira na njihov skillset. Vučević ne izgleda defetistički u obrani i bolje se pozicionira, što mu omogućuje da gradi skokove za druge umjesto da sam mora kupiti sve, dok je u napadu nešto korisniji u pick and rollu, pogotovo na short rollu i na slip screenovima.
Nitko nije profitirao više od Zacha LaVinea.
Nekadašnji All-Star trebao je biti broj 1 franšize čak i kad su doveli DeRozana. Međutim, bivši Torontov i San Antoniov igrač svojim je sjajnim igrama istisnuo LaVinea u ulogu druge violine, preuzimajući gotovo sve clutch šuteve. LaVine mu je mirno i bez puno borbe prepustio tu ulogu, pokazujući veliku dozu zrelosti. No, ove godine, kad je kvaliteta DeRozanove igre blago pala, što se osjetilo na porazavajućem skoru Bullsa u clutch utakmicama, LaVine nije preuzeo ulogu koja mu je bila namijenjena kada je potpisao max ugovor. Na trenutke je pokušavao, ali ne baš s velikim apetitom. Njegovi igrački minusi — loša help obrana, prosječan dribling u punom napadu, upitna selekcija šuta u važnim trenucima, (ispod)prosječne playmakerske sposobnosti — konstantno su izlazile na vidjelo.
Ali otkako je Beverley u ekipi, LaVine je procvjetao. Baš kao i DeRozan, i on je osjetio ogromno olakšanje u obrambenom segmentu igre. Još važnije, Beverleyjev mu je dolazak omogućio da igra puno više u tranziciji. A Zach LaVine je zvijer u tranziciji.
Njegova brzina i skočnost omogućuju mu da pokriva velik dio terena u kratkom roku te da finišira na obruču, koristeći ga za zaštitu protiv blokera. Odjednom je počeo trpati, što se pozitivno odrazilo i na njegovu igru u halfcourtu, u kojoj je direktniji i dinamičniji nego ikad u karijeri — djelomično i zbog toga što više ne mora igrati isključivo iso košarku, nego zbog boljeg protoka lopte može napadati svoje čuvare na krivoj nozi. U pobjedi protiv Lakersa zabio je krasan koš kad se prošetao kroz reket izbjegavajući četvoricu suparničih igrača kako bi završio na obruču. Sutradan, u teškom porazu od Clippersa, zabio je ulazom s lijeve strane na kojem se podigao, u letu prošao ispod obruča, izbjegao dvojicu čuvara i pospremio loptu kroz mrežicu.
Od Beverleyjeva dolaska naovamo, LaVine je osmi strijelac lige s 29 poena po utakmici uz prosjeke šuta 55-45-89. Sve ono o čemu su navijači Bullsa maštali kad je potpisao novi ugovor počelo se ostvarivati.
Što je najbolje, ovakav stil igre je održiv, barem do kraja sezone. Bullsi su zahvaljujući pozitivnom nizu došli na korak od osiguranja nastupa u play-inu, čak i uz iznenađujući trijumf Wizardsa nad Celticsima. Bullsi imaju tri poraza manje od Washingtona i četiri od Indiane, s rasporedom koji nije lagan, ali nije ni najteži u svemiru. Wizardsi imaju svega šest utakmica da nadoknade deficit i, premda nije nemoguće, nije baš nevjerojatno da će u tome uspjeti. Uđu li u play-in, obzirom na trenutnu formu, Bullse se ne može otpisati ni protiv Netsa, ni Raptorsa ni Hawksa. Prije mjesec dana ne bih im dao više od dva posto šanse za ulazak u playoff vulgaris. Od Beverleyjeva je dolaska taj postotak porastao na solidnih 30, barem u mojim pesimističnim očima.
Dugoročna održivost ovog projekta je zbog brojnih faktora pod velikim pitanjem.
Beverley je ionako poznat kao iznimno volitalan igrač; ekipa nije izgrađena za momčadsku košarku; Ballov ugovor postat će uteg oko vrata franšize budući da su sve manje šanse kako će se vratiti na parket za vrijeme njegova trajanja, a plafon momčadi bez njega je manje-više ispadanje u prvom krugu doigravanja. No, zasad sve te dugoročne stvari valja staviti na stranu.
Od plantarnog fasciitisa Joakima Noaha do danas, Bullsi su uglavnom igrali ružnu, negledljivu košarku. Osim tijekom prve polovice lanjske sezone, te u ovih 16 utakmica s Beverleyjem. On ih vjerojatno neće učiniti funkcionalnim na duge staze, baš kao što Visitor Q to nije učinio s japanskom obitelji iz filma, ali kvragu, bar na trenutak mogu biti sretni i zadovoljni. I to je nešto.
