Pozitivne kritike su precijenjene. Nekad ih je lijepo čuti, podignu ti ego, daju ti samopuzdanje kad se osjećaš šugavo, ali generalno od njih nema neke prevelike koristi. Konstruktivne kritike puno su bolje, one ti daju kompas, pokazuju ti što radiš dobro, a što radiš krivo. S naglaskom na krivo. Ne da bi ti spustile, nego da bi se poboljšao.
Puno igrača, osobito velikih igrača, dođe u godine u kojima im konstruktivne kritike prisjednu. Velike karijere koje imaju iza sebe često se manifestiraju velikim egom koji neprestano traži poštovanje i koji svaku, i najmanju negativnu riječ tretira kao nedostatak respekta. Puno je karijera okončano prerano zato što igrači nisu mogli prihvatiti da su se okolnosti promijenile — bilo njihove osobne, bilo taktičke. Neprilagodljivost kao direktna posljedica neprihvaćanja kritike je smrt u ultrakompetitivnoj sredini kakva je NBA. Mnogi ljudi prilagođavanje okolnostima shvaćaju kao osobni poraz i tretiraju same sebe kao nekakvu nepomičnu stijenu, ali povlačenje i regrupiranje, odnosno prihvaćanje kritike i mijenjanje navika samo su baza za kasniji uspjeh.
Frank Vogel je najbolji primjer za to.
Pod jedan zato što i sam dugo vremena nije bio spreman na prilagodbu, zbog čega je umalo upropastio svoj trenerski kredibilitet. Pod dva zato što je u Los Angeles Lakersima instalirao kulturu baziranu na konstruktivnoj kritici.
Tvrdoglavi, staromodni Vogel prihvatio je konstruktivnu kritiku i danas je NBA prvak, rame uz rame s čovjekom koji mu je nanio tri bolna poraza dok je vodio Indianu
Novopečeni NBA prvak započeo je svoj put prema prstenu 1995. kada se kao igrač transferirao s Juniata Collegea, malog sveučilišta iz Pensilvanije koje je igralo u trećoj diviziji NCAA, na moćni Kentucky kojeg je tada vodio Rick Pitino. Vogel je od prvog igrača momčadi tako postao studentski pomoćnik, nedovoljno dobar da bude na rosteru prve ekipe, ali to ga nije pogodilo, pošto je bio dovoljno realan da zna kako će se među košarkaškim profesionalcima naći samo ako loptu zamijeni tablom s akcijama. Vogel je polako učio pod Pitinom, istovremeno studirajući biologiju koju je do 1998. uspio i završiti. Ne, doduše, magisterij nego bakalaureat, ali nije ni to malo.
Pitino je u međuvremenu napustio Kentucky i dobio posao u Celticsima te je 2001., nedugo prije nego što je dobio otkaz (Bostonovi će navijači reći dvije godine prekasno), zaposlio Vogela kao asistenta. Momak iz New Jerseya polako je stasao kao pomoćnik. Par godina kasnije prešao je u Sixerse, godinu dana je radio kao skaut Lakersa, godinu je skautirao za Wizardse, a kada je 2007. nekadašnji asistent Celticsa Jim O’Brien dobio posao glavnog trenera Indiana Pacersa, kao jednog od pomoćnika zaposlio je svog nekadašnjeg kolegu iz Bostona.
Tri godine je Vogel bio pomoćnik svog prijatelja, a onda je na scenu stupio GM Pacersa, najveći košarkaš savezne države Indiana, nitko drugi nego Larry Bird. O’Brien je dobio otkaz u Indiani kada je ekipa startala u sezonu omjerom 17–27, a na njegovu poziciju, kao privremeno rješenje, ustoličen je Vogel. Mladi trener uspio je okrenuti brod. Momčad koju su činili Danny Granger, Darren Collison, Roy Hibbert, Mike Dunleavy i mladi rookieji Lance Stephenson i Paul George preporodila se u drugoj polovici sezone te je pod Vogelom dogurala do omjera 20–18, a on je za svoj rad nagrađen novim ugovorom. Bio je to jedan od najboljih poteza koje je Bird mogao povući.
Vogel je u nekoliko godina pretvorio Indianu u defenzivnu mašinu.
Unatoč Grangerovim ozljedama koje su ga od igrača koji zabija 25 poena po utakmici pretvorile u čovjeka koji zabija pet, Pacersi su briljirali. Hibbert je bio kičma ekipe, divovski centar sposoban brzo se rotirati pod košem i mijenjati šut pri svakom ulazu. Stephenson i George su grizli na perimetru, Lance kao kockar koji se bacao bezglavo na lopte i blitzao igrače, George kao elitni stoper koji je mogao usporiti najveće NBA zvijezde i istovremeno biti efikasan u napadu. George Hill je davao ekipi ritam*, David West je bio fantastičan kao help defender i egzekutor s mid posta i elbowa.
*Unatoč tome što je Hill bio sjajan za Pacerse, vjerujem da bi njihovi navijači umjesto korisnog, profesionalnog, iznadprosječnog playa sasvim sigurno radije gledali Kawhija Leonarda u dresu Pacersa. Doduše, s obzirom na to kako je par George-Leonard završio ove godine u playoffu, nisam ni u to 100 posto siguran.
Pacersi su se, na krilima Vogelove tvrde obrane i metodičnog half-court napada pretvorili u ozbiljnu momčad koja je u tri godine triput igrala protiv Miami Heata — jednom u polufinalu, dvaput u finalu Istoka. Sva tri puta su izgubili, ali svaki put su skupo prodali kožu.
Najbliže prolazu došli su 2013., kada su odvukli Heat u sedmu utakmicu. Prvu u seriji izgubili su u produžetku 102–103, iako su vodili jedan razlike 2,2 sekunde prije kraja, kada je LeBron prošao Georgea u jednom koraku s vrha reketa i položio za pobjedu pokraj Sama Younga* koji ga uopće nije pokušao faulirati, vjerojatno zato što mu ni samom nije bilo jasno što radi na parketu. Ostale dvije serije okončane su u šest utakmica, ali to je bilo dovoljno da upamtimo te ekipe Pacersa kao tvrde, ratoborne, potcijenjene momčadi koje su dvije godine zaredom bile druge najbolje obrambene ekipe lige.
*Young je, ako se dobro sjećam, ušao na teren umjesto Hibberta. Vogel je želio mečirati Heatovu nisku postavu u kojoj je Bosh igrao small-ball peticu i to mu se obilo o glavu. Young je imao možda i najbolji pump fake u ligi u to vrijeme, ali bio je limitiran igrač, posebno u obrani, tako da ta zamjena stvarno nije imala smisla.
No, svega dvije godine nakon što je odveo Pacerse do finala Istoka, Vogel je dobio nogu.
Imao je malo nesreće – George se ozlijedio te su mu trebale dvije godine da se vrati na staro, Stephenson je propao, West je ostario, roster se nije poboljšao, uvelike opterećen basnoslovnim ugovorima podijeljenim krivim ljudima. No, dio krivice pripao je Vogelu. Dok se liga mijenjala, on je ostao isti. Zacementiran u prošlosti. Neprilagodljiv. Nesposoban pretvoriti konstruktivnu kritiku u novu paradigmu.
Centri poput Hibberta bili su spremni za ropotarnicu povijesti, ali čak i kada je ostao bez njega, Vogel je inzistirao na igraču poput njega – Ianu Mahinmiju. Obrana je ostala ista, s teškaškim centrom i blitzerima na perimetru, ali to nije bilo dovoljno u modernom NBA-u u kojem je pace and space povećavao ne samo broj posjeda nego i broj ispaljenih trica, a samim time i broj primljenih poena. Obrana Pacersa, iako i dalje jako dobra, ispala je iz top 10, ali napad je u potpunosti pao, prestar, pretrom, preopterećen zastarjelim idejama. Vogelovo vrijeme u Indiani je završilo, a u trenutku kada je dobio otkaz nikome nije bilo žao što odlazi. Pacersi su ušli u playoff, ali su izgledali kao da ih je pregazilo vrijeme.
Još gore bilo je na Floridi. Vogel je dobio posao u Orlandu, ekipi koja se zavaravala da može biti ozbiljan igrač na tankom Istoku. Umjesto da u Magicu zaposle trenera koji je sposoban razvijati mlade igrače poput Marija Hezonje, Elfrida Paytona, Aarona Gordona i Johnatana Isaaca, zaposlili su trenera koji je od prvog dana najavio pohod na playoff.
Vogel je u dvije godine u Orlandu igrao istu teretnu košarku kao u Pacersima s Nikolom Vučevićem kao prvim igračem, old school centrom koji je davnih dana trebao biti trejdan u ozbiljnu ekipu sa šampionskim aspiracijama kojoj bi zapravo mogao pomoći, ali koji nema što raditi kao primarni fokus mlade ekipe u razvoju. Talenti u Orlandu su propadali/propali, momčad je igrala negledljivo, a Vogel je dobio otkaz nakon samo dvije sezone. Te zadnje godine Orlando je upisao samo 25 pobjeda uz 24. napad i 21. obranu lige. No puno gora od rezultata bila je igra. Osim Atlante koja je nastupala praktički s G-League ekipom, ne znam je li bilo tima koji je te sezone igrao lošiju košarku.
Bio bih se zakleo da će Vogel sljedeći trenerski posao dobiti tek nakon šest-sedam godina, kada opet prođe krug asistiranja po drugim ekipama, kako to već u NBA-u ide. No, svega 13 mjeseci kasnije Vogel je dobio posao, ni manje ni više nego u Lakersima. Samo u NBA-u. To je kao da upišete sezonu sa 23 boda u Aston Villi i sljedeće godine postanete Liverpoolov menadžer. Istini za volju, Lakersi su prvenstveno željeli zaposliti Vogela kao asistenta Tyronnu Lueu, ali nakon što su pregovori s nekadašnjim trenerom Cavsa propali zbog duljine ugovora, posao je došao Vogelu. Zajedno s njim stigao je i Jason Kidd, još jedan trener koji je u Bucksima preferirao agresivnu blitz obranu s puno udvajanja, što ga je na kraju došlo glave.
Vogel je u Lakersima, kao što sam već rekao, instalirao sustav baziran na konstruktivnoj kritici. Obrana je postala temelj Lakersa, a kako bi ona funkcionirala tražio je da svi igrači preuzmu svoj dio odgovornosti, uključujući i one s najvišom reputacijom, a samim tim i najvećim egom.
LeBron James je kroz karijeru znao odbijati ideje trenera i sapunati im dasku ako ne bi kliknuli — bilo da se radilo o Mikeu Brownu, Davidu Blattu ili Lukeu Waltonu. No, ovaj put je prigrlio Vogela i njegove ideje. Prigrlio je rad u obrani od prvog dana, nešto što nije igrao još od Heatove ere, te je preuzimao odgovornost za svoje pogreške dok je ekipa analizirala prijašnje susrete. Anthony Davis i Rajon Rondo mu nisu dopuštali da se izvlači, stvarajući pritisak na Jamesa kada bi zaribao, a jednom kada su ostali igrači vidjeli da najbolji igrač generacije ne prolazi lišo, shvatili su da i oni sami moraju preuzeti odgovornost za svoje pogreške.
Vogel je bazirao igru na sličnim zasadama kao i u Indiani, ali moderniziranim i prilagođenim trenutnom stanju u ligi. Visina pod košem, bjesomučna udvajanja, minimaliziranje switchanja, precizne rotacije.
Lakersi su u eri small balla igrali s najvišom ekipom lige, u napadu punom igrača koje je vrijeme pregazilo, ali koji su u obrani još uvijek imali što za ponuditi. Slabašan postotak suparničkih ubačaja, visok broj blokada i krađa i kontrola defenzivnog skoka koja je bila produkt spomenute visine omogućili su Lakersima da se pretvore u vrhunsku tranzicijsku momčad koja je uspijevala trčati polukontre i nakon primljenih koševa.
Kada bi suparnici zaustavili tranziciju, napad je djelovao staromodno, sporo, ali svejedno efikasno zbog LeBronove vizije i čiste igračke genijalnosti i Davisova konstantnog stvaranja mismatcheva i egzekucije na najvišem nivou. Zbog njih dvojice ekipa je mogla trpiti minus napadače poput Javalea McGeeja i ovogodišnjeg izdanja Dannyja Greena i idi-mi-dođi-mi nepouzdane likove poput Kylea Kuzme, Kentaviusa Caldwell-Popea, Alexa Carusa i Ronda. Jedini čovjek na kojeg ste se mogli osloniti za visoku produkciju na oba kraja terena uz dvojicu najboljih bio je Avery Bradley, ali on je otpao prije početka playoffa zbog toga što nije želio ugroziti svoje bolesno dijete eventualnom zarazom.
Lakersi su kroz playoff pokazali iste karakteristike kao u regularnoj sezoni. Ubijali su suparnike čvrstinom u obrani, dok su se u napadu Davis i LeBron izmjenjivali u ulozi udarnih igala. Skinuli su iscrpljenu Portlandovu momčad, deklasirali Houston i bez puno problema srezali Denver. Heat je trebao biti opasnija prepreka, ali jednom kada je ostao bez Gorana Dragića i Bama Adebaya, postalo je jasno da će Lakersi biti prvaci. Miami ih je namučio i odvukao u šest utakmica zahvaljujući nevjerojatnim mudaškim partijama Jimmyja Butlera koji je u petoj dobio i pravovremenu pomoć Kendricka Nunna i Duncana Robinsona, ali nakon prve utakmice mislim da su samo najoptimističniji Heatovi navijači mogli očekivati nekakav preokret.
To, naravno, ne umanjuje titulu Lakersa. Ozljede važnih igrača su gotovo neizbježan faktor u finalima — u gotovo svakom finalu u zadnjih pet godina nedostajao je jedan od najboljih radi ozljede ili suspenzije i bilo bi priglupo pokraj svakog trijumfa stavljati nekakve zvjezdice. Lakersi su dobili jer su bili bolji, a jedan od razloga zašto su mogli biti bolji je Frank Vogel.
Trener Lakersa u šestoj je utakmici odustao od visine. Shvatio je da od nje nema koristi, da mora bolje zatvoriti krila i bekove, te je Dwighta Howarda šupirao na klupu, a u prvu petorku, prvi puta u playoffu, ubacio Carusa. Howard i McGee odigrali su jednu jedinu minutu u šestoj, dok je Kuzma, nominalno treći strijelac ekipe, igrao svega devet minuta kroz prve dvije i pol četvrtine te je dobio minutažu tek kada je postalo jasno da se Miami neće vratiti iz deficita od 30 razlike.
Tvrdoglavi, staromodni Vogel prihvatio je konstruktivnu kritiku i to mu se isplatilo. Danas je NBA prvak, rame uz rame s čovjekom koji mu je nanio tri bolna poraza dok je vodio Indianu.
Za 10 ili 20 godina, kada se bude pričalo o ovoj seriji, pričat će se o LeBronovu napadačkom savršenstvu, najbolje odrađenom all-round finalu od Magica Johnsona, o Davisovoj bezgrešnoj obrani i načinu na koji je ubijao Miami visinom i tako nanovo oživio visoke u ligi. Pričat će se o dvije partije KCP-a, o ukazanju Playoff Ronda, o Alexu Carusu. No, rekao bih kako je Vogel zaslužio ako ne svoje poglavlje, a onda svakako jedan veliki, lijepi paragraf pun superlativa.
Zapravo, zajebite superlative. Ubacite u njega koju konstruktivnu kritiku. Ona je važnija.
