Orlando izgleda kao primamljiva destinacija za ljude koji žele potrošiti stotine dolara lutajući Disney Worldom, istovremeno trošeći litre znoja omotani sparinom Floride. No, ako ste NBA igrač, teško da je bilo manje primamljive destinacije u čitavoj ligi u posljednjih šest godina. Orlando Magic je mijenjao igrače i trenere kao čarape, upropaštavajući pickove prve runde kao političari hrvatsku privredu u 1990-ima.
Otkako je Dwight Howard podmetnuo nogu Stanu Van Gundyu, ozlijedio leđa i onda sam napustio franšizu, Orlando tone prema dnu Istoka, ali čak ni taj segment ne odrađuje kako treba. U šest sezona od njegova odlaska Orlando je u prosjeku ostvarivao 26 pobjeda — nedovoljno da se približi doigravanju, a s druge strane nedovoljno da stvori realne šanse za prvi pick na draftu. Najviše što se primaknuo prvom mjestu bilo je drugo iz 2014., kada je izabrao Victora Oladipa. Nakon toga je birao četvrti, 12., peti, 11. i dvaput šesti.
Nije razvio nijednog od izabranih igrača. Oladipo je procvjetao tek u Indiana Pacersima, Dario Šarić i Domantas Sabonis trejdani su ili tijekom drafta ili nedugo nakon njega, Aaron Gordon izrastao je u osrednjeg igrača, Mario Hezonja nije dobio pravu šansu, a slična sudbina mogla bi dočekati Jonathana Isaaca i Moa Bambu, s obzirom na to kako su im karijere krenule i kakvu minutažu dobivaju u momčadi koja će sezonu vjerojatno opet završiti u lutriji, bez šanse da se dokopa toliko željenog prvog picka.
Pa ne čudi to što je Orlando iskoristio priliku i uzeo prvi pick u trejdu. Jeftino. Kao i uvijek kada se kupuje roba s greškom.
Prvi pick je, naravno, Markelle Fultz. Samo dvije godine nakon što je Philadelphia dala treći pick na draftu i još jedan pick prve runde da bi uzela svestranog plejmejkera Sveučilišta Washington, Fultz je poslan na jug. Ulov je bio skroman za igrača koji je trebao izrasti u nositelja franšize — brutalno zaštićen pick prve runde, pick druge runde i Jonathon Simmons, solidan igrač koji bi trebao osnažiti Philinu skromnu rotaciju na krilnim pozicijama unatoč tome što je ove godine nazadovao u gotovo svim segmentima igre u odnosu na prijašnje tri sezone. No, s obzirom na bizarni, čudni, nakaradni početak Fultzove NBA karijere, Phila može biti sretna što je vratila 20 centi na uloženi dolar.
Fultz je prvo izgubio šut, pa samopouzdanje, pa sve drugo. Postao je tabula rasa
Fultzova priča kao da je ispala iz viktorijanskog romana strave i užasa.
Premda me nije pretjerano oduševljavao na faksu*, bilo je jasno što skauti vide u njemu. Brz i eksplozivan, odličnog prvog koraka, jako dobrog driblinga i kompaktnog šuta, Fultz je izgledao kao bek koji si u bilo kojem trenutku može izgraditi šut. Bilo da ostane sam na izolaciji i kroz combo crossovera, hesitationa i skokova si otvori prostor za poentiranje, bilo da juriša u tranziciji, bilo da koristi pick’n’roll za stvaranje zona za šut s distance, Fultz je izgledao kao egzekutor s perimetra kakav je Philadelphiji trebao da okonča Proces i postane ozbiljni kandidat za naslov, ili bar za titulu Istoka.
*Ne želim da ovo iščitate kao nekakvo hvaljenje. Fultz mi se nije svidio kao prospect, mislio sam da je precijenjen. Ne debelo, ali malo. Znam ponekad biti u pravu — tvrdio sam da će Paul George biti najbolji igrač svoje generacije, i da će DeMarcus Cousins postati zvijer kada malo poraste i promijeni dvije momčadi. No, isto tako sam mislio da će Jahlil Okafor biti bolji igrač od KAT-a ili da će Hezonja biti sjajan, a Kristaps Porzingis bust. Predviđati kako će igrači s koledža i Europe prenijeti svoje vještine u NBA često je jalov posao.
Nije bilo bitno to što je Fultz imao tek solidan pregled igre kada je znao da će uza sebe imati Bena Simmonsa. Nije bilo bitno što se ponekad znao previše kockati igrajući agresivnu obranu kada je iza sebe imao Joela Embiida da mu čuva leđa. Čovjek je mogao zabiti s bilo kojeg dijela terena. A onda odjednom nije mogao.
U jednoj od najbizarnijih saga u povijesti lige, Fultz je ostao bez šuta. Njegov kompaktni, precizni izbačaj koji mu je donio 41 posto šuta za tri u jedinoj koledž godini zamijenjen je ogavnom, ružnom isprikom za šut koja je izgledala nakaradno sa svojim zastojem na vrhu izbačaja i neuvjerljivim podizanjem lopte do brade i promašajima i promašajima i promašajima. Šut je nestao gotovo preko noći, u pauzi između Ljetne lige i prve utakmice predsezone, za vrijeme perioda tijekom kojeg je Fultz sanirao laganu ozljedu gležnja.
Prvo na što je svaki ljubitelj basketa pomislio bili su, naravno, svemirci iz Space Jama. No, onda bismo se sjetili da ne živimo u crtiću i da minijaturni debosi sa Moron Mountaina ne hodaju okolo i otimaju talent NBA igračima. Šteta, jer to bi bilo puno logičnije objašnjenje od onog koje se u fragmentima ocrtavalo pred našim očima.
Nije mi namjera nabrajati sva poglavlja ove sage. Ako vas zanima kronologija slučaja, možete je popratiti ovdje. Bio je to nevjerojatni triler pun laži, poluistina, izdaje, obiteljskih drama i zabadanja noževa u leđa. Sixersi su ljuti jer je Fultz sam mijenjao svoj šut; Fultz, njegova mama i menadžer Raymond Brothers optužuju ozljedu ramena za njegove probleme. Liječnici Sixersa ne slažu se s tom dijagnozom, Fultzov vanjski liječnik dijagnosticira mu mistični sindrom gornjeg torakalnog otvora — dijagnoza koja se često postavlja tek kada se isključe sve druge opcije jer ju je jako teško potvrditi. Sixersi su zabrinuti, njihov prvi pick mora naučiti šutirati loptu. Njihov prvi pick ne zna šutirati loptu. Klinci u vrtiću imaju bolji izbačaj.
Fultz zapošljava privatnog trenera Drewa Hanlena, stručnjaka za šutiranje. Fultz otpušta Drewa Hanlena, dvojac je navodno posvađan te izmjenjuje udarce preko medija. Nitko nikome više ne vjeruje. Fultzove izjave vonjaju na paranoju. Sixersi nisu puno bolji. Žena Briana Colangela na Twitteru za sve optužuje trenera/mentora Keitha Williamsa, čovjeka koji je Fultza nagovorio da promjeni svoj šut, a Fultz ga je poslušao pošto je Williams za njega očinska figura koja dejta njegovu mamu. Kaos se nastavlja. Fultz u potpunosti gubi samopouzdanje. Unatoč tome što je potpuno zdrav, Fultz igra samo sedam minuta u debiju Jimmyja Butlera za Sixerse. Nakon toga odlazi iz momčadi, žali se na ozljedu ramena i traži trejd.
Unutar čitave te drame odvijao se bizarni proces kakav nikad dosad nisam vidio, na bilo kojoj razini košarke. Čak bi mogao reći na bilo kojoj razini sporta.
Da je Fultz došao u ligu i igrao loše, ne bi bio prvi prvi pick koji je to napravio. Maknemo li na stranu igrače koji su završili kao prvi pickovi zbog loših procjena ili slabih godina — Anthony Bennet, Andrea Bargnani i Kwame Brown samo su neki od igrača koji spadaju u ovu skupinu — bilo je igrača koji su briljirali na koledžu, ali nisu uspjeli zablistati u NBA-u. Michael Olowokandi imao je 22 poena i 11 skokova u prosjeku tijekom svoje posljednje college godine; Joe Smith je ubijao na Marylandu koji je odveo do Sweet Sixteena, Pervis Ellison je bio briljantan u Louisvilleu dok je u NBA-u ostvario tek solidnu karijeru. No, nitko od njih, ama baš nitko, nije zaboravio igrati košarku.
Fultz je od prvog picka drafta postao igrač koji bi imao problema nametnuti se u Alkaru iz Sinja. Svaljivati sve probleme na ozljedu je naivno i povijesno neutemeljeno — igrači su bili ozljeđivani i prije, sanirali bi ozljedu, oporavili se i vratili se natrag. Neki na 100 posto, neki na 70 posto, neki shvaćajući kako imaju previše godina i pretešku ozljedu da bi bili kompetentni, ali ne i potpuno izmijenjeni, kao bizzaro verzija samih sebe. Fultz je prvo izgubio šut, pa samopouzdanje, pa sve drugo. Postao je tabula rasa iz filozofskih rasprava Johna Lockea, prazna ploča koja može poprimiti bilo kakav oblik.
Problem je što je ta prazna ploča trenutno — prazna. Fultz neosporno ima potencijal, pitanje je samo postoji li netko tko ga može otključati. Sixersi su odlučili da nemaju strpljenja čekati odgovor na to pitanje. Oni su all in, ovo je sezona u kojoj ganjaju krunu na Istoku. Osiromašili su klupu kako bi doveli startere, s četvoricom igrača All-Star potencijala i trojicom s All-NBA igrom kreću u finiš sezone. Nemaju vremena davati minute igraču koji im ne može pomoći ovog trenutka, a možda nikad ni neće. Nemaju ni prostora pod capom za njegovih 10 milijuna dolara koji će im trebati žele li produžiti ugovore JJ Reddicka, Tobiasa Harrisa i Butlera. Riješiti se prvog picka na draftu za ništa nakon samo godinu i pol dana je suludo, osobito kada za njega ne dobijete skoro pa ništa, ali situacija je Sixersima nalagala da ga se riješe. Čekali su Embiida dvije godine, čekali su Simmonsa godinu dana. Fultz je toliko slomljen da su odlučili kako nema smisla čekati.
Markelle je završio u franšizi u koju nitko nije želio doći zadnjih šest godina. Dva oštećena entiteta u simbiozi. Obostranoj, komenzalskoj ili parazitskoj — tek ćemo saznati. Orlando je upropastio velik broj igrača tako da je dobro što dobiva jednog kojeg više ne može upropastiti jer je upropastio sam sebe. No, istovremeno dobiva igrača koji je rasturao na faksu, koji je s razlogom, sviđao se meni ili ne, izabran prvim pickom i koji je, uostalom, odigrao samo 35 utakmica u ligi sa boljim brojkama nego, ne znam, Kobe Bryant u prvoj sezoni.*
*Markelle dosad: 7.7 PPG, 3.4 REB, 3.4 AST, 42 FG%, 27 3P%, 42 EFG%
Kobe u prvoj sezoni: 7.7 PPG, 1.9 REB, 1.3 AST, 42 FG%, 38 3P%, 48 EFG%
Nije to sad neka razlika, jel, bar što se brojki tiče. No, u svemu drugome jest.
Odustati od Fultza bilo bi suludo u ovako ranoj fazi njegova razvoja, koliko god njegova priča bila bizarna. Kroz godinu dana bit ćemo bliži odgovoru. Pripada li ili ne pripada, može li ili ne može. Vrijeme je da odjebe sve ljude koji su mu punili glavu i sam prione poslu, i fizičkom i mentalnom. Vrijeme je da potraži svoju istinu.
