Sjećam se kao da je bilo prije 20 godina kada sam jednog jesenjeg dana došao kući iz škole. U torbi sam, na četiri spržena CD-a koja mi je posudio moj prijatelj Marin, donio veliko blago. Gurnuo sam ih jednog po jednog u kompjuter, a onda se izgubio na četiri sata. Baldur’s Gate nije bio prvi RPG koji sam igrao, bratić je imao Diablo i Final Fantasy VII na plejki, bacio se i Chrono Trigger kod prijatelja na SNES-u, ali ovo je bio prvi RPG u koji sam uronio sam. Bio sam zadivljen, pa sam uskoro nabavio i Arcanum i Baldur’s Gate 2 i nastavio igrati slične igre do dana današnjeg — što sam, što u društvu prijatelja, koristeći olovku i papir.
Eskapizam kakav sa sobom donosi igranje konstruiranog lika koji prolazi kroz bogatu priču u izmaštanom svijetu sam je po sebi dovoljan opijum za moj mozak, ali čak i ne bih rekao da je to eskapistički dio koji me najviše privlači. Ne. Još zanimljivija je linearna progresija lika u kojoj od bespomoćne ništice skupljanjem iskustva postajete polubog.
Na stranu zmajevi, orkovi, animirani kosturi, magije koje zaustavljaju vrijeme ili vam daju moć letenja; upravo je linearna progresija najnevjerojatniji dio takvih igara. Ona je srž power fantasyja koji ta vrsta eskapizma predstavlja, zato jer je iznimno rijetka u stvarnom životu u kojem se progresija događa ili u skokovima s dugim periodima stagnacije, ili u uspon-pad dinamici, ako se uopće događa. Čak i kad ne pričamo o nečemu ezoteričnom kao što je progresija sebstva, već o usvajanju i primjeni određenih vještina, progresija ne dolazi linearnim putem, osim u rijetkim slučajevima.
Kao u slučaju Tyresea Maxeyja.
Maxey je najzahvalniji tip playa, onaj koji konstantno razmišlja o drugima
Playmaker Philadelphia 76ersa napredovao je gotovo pravocrtnim putem. Od rubnog igrača uloge do startnog sekundarnog playa sa sve većim obavezama do igrača koji je nekidan zabio 50 poena na jednoj utakmici, Maxey je postao epitom napretka, jasan pokazatelj kako se košarkaš može razviti u sprezi talenta, rada i idealne situacije. Već sada možemo pričati o novoj zvijezdi u NBA sazviježđu. Sixersi imaju sreću što je zasjao iznad njihova neba.
Naime, Maxey umalo nije završio u gradu bratske ljubavi. Pradavne 2016. je Bryan Colangelo, u svom ovratniku normalne veličine, trejdao Jeramija Granta za Ersana İlyasovu i pick prve runde. Taj su pick Sixersi pola godine kasnije trejdali u Orlando za Anžejsa Pasečņiksa, ali Latvijac nije odigrao ni minute za Philu koja ga je šupirala u Washington, iz kojeg se ekspresno vratio u Europu. Pick je ostao tavoriti još neko vrijeme na Floridi sve dok Sixersi, ovaj put s Eltonom Brandom u ulozi GM-a, nisu odlučili raskinuti državnopravne veze s Markelleom Fultzom i njegovim frankenštajnovskim šutom te ga poslali u Magic za Jonathona Simmonsa i taj već spomenuti pick.
Od 2016. godine lutao je ligom, ulazeći i izlazeći iz ruku Sixersa sve dok ga, tri godine kasnije, nisu pretvorili u Maxeyja i to opet pukom slučajnošću. Pick je, naime, bio top 20 zaštićen, ali Oklahoma je pobijedila u svojoj pretposljednjoj utakmici sezone i to baš u Orlandu, u legendarnom bubbleu, zahvaljujući dvjema tricama Mikea Muscale u zadnjih 38 sekundi utakmice protiv Miami Heata i tako je pick pao na 21. mjesto te su ga Sixersi konačno mogli pretvoriti u igrača.
Igrača koji će ove godine igrati u svom prvom All-Staru, posluži li ga zdravlje. Maxey je uletio u savršenu situaciju u kojoj je mogao polako tražiti svoje mjesto pod suncem, bez forsiranja u ulogu u koja mu ne paše. U ligu je došao sirov, s pristojnim skok-šutom, iznimnom brzinom i solidnim instinktima u tranziciji, ali trebao je puno brušenja, pogotovo u half-courtu.
Maxeyjeva velika vrlina je to što voli učiti. Gledao je Bena Simmonsa koji je, uza sve svoje mane, za vrijeme svog boravka u Phili bio elitni playmaker. Simmonsova prisutnost omogućila je Maxeyju da se razvija u vrlo dobrog combo beka, preuzimajući istovremeno ulogu trećeg ili četvrtog scorera i sekundarnog playmakera, ovisno o situaciji na terenu. Jednom kad je James Harden došao u momčad, Maxey je odmah ugrabio priliku, neprestano pilajući nekadašnjeg MVP-ja u potrazi za znanjem. Prije je igrao primarnog playa u slučaju ozljeda i izostanaka, sada je to znao raditi i s Hardenom na parketu, ali svo vrijeme svjestan svoje pozicije u hijerarhiji momčadi. Ona ga je djelomično limitirala, ali mu je isto tako omogućila da se razvija prirodnim putem, postupno preuzimajući na sebe sve teže i teže breme.
Maxey je danas kompletan igrač s jasno definiranom ulogom. On je primarni play i drugi strijelac momčadi, on je Robin Batmanu Joela Embiida, što je rola koja ne samo da mu pristaje, nego je objeručke prihvaća. U fluidnom sustavu Nicka Nursea, koji je dašak osvježenja nakon tri godine smaranja pod Docom Riversom, i Maxey i Embiid igraju najbolju napadačku košarku svog života. Njihova međuigra na lijevoj strani terena postala je kruh i maslac ove momčadi u punom napadu.
Maxey se u tim situacijama dokazao kao filigranski precizan playmaker koji odbija ono što mu obrana nudi i kroz baraž rescreenova traži prostor kako bi osigurao što bolji šut za svoju momčad.
Dobije li Embiid switch na nižeg igrača, Maxey će mu spustiti loptu u post, nešto u čemu je postao ubojit, ili ga pronaći na short rollu iz kojeg sam Embiid može dalje razigravati ili uzeti skok-šut. Idu li mu suparnici ispod picka, što je generalno nešto što se ne događa, Maxey je više nego komotan uzeti tricu iz skok-šuta; a ako pak zapnu o Embiidovo tijelo, ili tijelo Paula Reeda koji zaslužuje sve pohvale zbog kvalitete pickova koje postavlja ove sezone, Maxey bez oklijevanja uzima stepback tricu kako bi stvorio što veće odvajanje za čisti šut. Čovjek je ove godine povećao volumen trica za dvije po utakmici i sad poteže osam komada uz realizaciju od 43 posto, što je samo po sebi impresivno, ali još je impresivnije kad uzmemo u obzir koliko je sirovo taj šut izgledao kad je tek došao u ligu.
Odlučite li ga, pak, braniti na razini screena, Maxey je više nego sposoban zaobići čuvara i sjuriti se prema obruču. Kažnjava i bekove i krila, a pogotovo centre kad se odluče na iskakanje, a način na koji je završavao akcije bio je posebno impresivan. Njegov šut izvan ravnoteže iznimno je precizan, ali još impresivniji je arsenal floatera, runnera i scoopova koji ima u prostoru od linije slobodnog do table.
Sjećam se Derricka Rosea i njegova šarolikog arsenala polaganja, ili Thadeusa Younga i načina na koji je kreirao najluđe šutove s parketa koristeći atipične kutove da zavara suparnike. Maxey slično radi s ovim tipom pokušaja. Visoko od table, čisto kroz mrežicu, dva metra u zrak, ravno, preko ruke, ispod ruke — nema šuta koji nije pokušao i pogodio. Ako ćete njegovu međuigru s Embiidom braniti ulijetanjem u linije dodavanja prema Kameruncu, Maxey će vas kazniti na ovaj način. Trenutno je na 63 posto realizacije s distance od tri metra i manje, što je posebno zabrinjavajuće za suparnike kad uzmemo u obzir da uzima gotovo devet ovakvih šutova po utakmici.
Uza sve to, Maxey je i dalje opasan kao off-ball napadač, budući da je takav stil igre izbrusio igrajući prvo sa Simmonsom, pa nakon toga s Hardenom. Bez lopte je uvijek u pokretu, tražeći prostor kroz blokove ili šansu za lagane poene kroz rezanje prema obruču, gdje često koristi Tobiasa Harrisa kao smetalo koje će odvući pažnju.
Vidjeli smo to i u utakmici protiv Indiane u kojoj je zabio skok šut nakon curla oko Reedova bloka, i nakon handoff akcije s Harrisom u kojoj je po predaji lopte napravio cut prema obruču i ostao potpuno sam. No, nema sumnje da je s loptom ipak opasniji, a sad kad je Harden otišao u Kaliforniju prvi put u potpunosti polaže pravo na nju. Srećom.
Njegov napredak u napadačkom smislu, koliko god impresivan bio, blijedi u usporedbi s njegovim razigravačkim sposobnostima. Maxey je najzahvalniji tip playa, onaj koji konstantno razmišlja o drugima. Velik dio ljeta proveo je gledajući Embiidove snimke s njegovim osobnim trenerom Drewom Hanlenom samo da bi kasnije trenirao s obojicom.
“Joel je najvažniji igrač u našoj ekipi, i moram znati kako i gdje voli hvatati loptu”, objasnio je Maxey, pokazujući iznimnu posvećenost svom zanatu. To je filozofija koju prenosi na ostatak ekipe i koju je, uostalom, pokupio od Hardena koji je uvijek dodavao loptu ljudima onamo gdje je žele primiti, i kojeg Maxey često ističe kao kvalitetnog mentora. Njegov stil razigravanja je gotovo lakonski. On nema dribling sa širokim dijapazonom poteza kao, recimo, Kyrie Irving, ali ima iznimno čvrst dribling s velikom kontrolom, zbog čega rijetko gubi lopte, a nadograđuje ga impresivnom brzinom donošenja odluka koje rezultiraju ili asistencijom ili predasistencijom kakva počinje razgrađivati suparničku obranu.
Sixersi su u trenutku pisanja ovog teksta na omjeru 8-1, suparnike pobjeđuju u prosjeku s 11 razlike, a nastavili su drmati i nakon što se raspored pooštrio te su dosad dobili Sunse, Celticse i Pacerse. Embiid je dominantan, rotacije imaju smisla, Nurseova taktika ima smisla, a sve ih pogoni Tyrese Maxey, čovjek koji je po win shareovima trenutno drugi igrač lige iza Nikole Jokića.
Kao lik u nekom RPG-u čovjek raste iz polusezone u polusezonu. Što je najbolje, čini mi se kako ima prostora za još jedan level up.
