Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Kako je propao Duke

Trebala je to biti sezona za pamćenje. Pretvorila se u kolosalni podbačaj

Nikada u povijesti NBA drafta prva tri picka nisu došla s istog sveučilišta. Rijetko se događalo da prva dva picka ulete iz iste momčadi, kao 2012. godine kada su Anthony Davis i Michael Kidd-Gilchrist birani prvi i drugi nakon što su osvojili NCAA naslov s Kentuckyjem, ali prva tri? Ne. Jednostavno ne.

Činilo se kako će ovogodišnji draft to promijeniti. Prije početka sezone bilo je jasno da su Zion Williamson, Cam Reddish i R.J. Barrett tri najbolja igrača sveučilišne košarke, tri momka s nemogućim potencijalom u relativno slabom draftu, a njihovi Duke Blue Devilsi trebali su se prošetati konferencijom Atlantic Coast i završnim turnirom te uzeti šesti naslov u svojoj povijesti.

Pola godine kasnije i Duke više nije u turniru. Ispao je u Elite Eightu od solidne momčadi Michigan Statea nakon treće napete završnice zaredom. Momčad se vadila u trileru protiv simpatičnog UCF-a, dobila je  jedva jedvice Virginiju Tech, ali ovaj put nije bilo spasa. Duke je eliminiran iz natjecanja, a momčad koja je trebala biti jedna od najvećih u povijesti sveučilišne košarke podbacila je žešće od hrvatske ekonomije. I nakon drafta 2019. godine nećemo imati sveučilište koje će dati prva tri picka.

Nisam siguran koliko su za to krivi sami igrači.

Fascinantno je koliko je Duke igrao loše tijekom sezone s obzirom na talent kojim je raspolagao, a još fascinantnije kako je stagnirao i po mnogočemu nazadovao kroz godinu. To je atipično za momčadi u kojem su nositelji igre freshmani koji bi s vremenom zapravo trebali stjecati navike i samopouzdanje i dizati razinu svoje igre. Mnoge ekipe bile bi sasvim sigurno zadovoljne kada bi dogurale do Elite Eighta i završile sezonu sa svega šest poraza, ali kad uzmemo u obzir čisti talent koji je ova momčad imala, kad uzmemo u obzir da su u ekipi imali igrača s top 10 sezonom svih vremena i kad uzmemo u obzir renome sveučilišta, jasno je kako se radi o kolosalnom podbačaju.

Kako je moguće da jedan od najboljih koledž trenera svih vremena ovako podbaci?

Duke je na papiru imao ekipu koja je morala dominirati. S tri iznimno atletična krila koja su dugačkim rukama, brzim lateralnim kretanjem i čistom fizičkom snagom mogla zatvarati reket i istodobno pokrivati perimetar, Blue Devils su mogli birati kakvu obranu žele igrati. S tri iznimno atletična krila koja su u napadu, osim nereda u tranziciji i sposobnosti da kreiraju višak jedan-na-jedan, donosili i svoj specifičan set vještina (Zion ubijanje na snagu u postu, Barret nevjerojatan dribling i fluidnost pokreta, Reddish eksplozivnost i pregled igre) mogli su birati kakvu vrstu napada žele igrati.

Na kraju su izabrali igrati ono što se u narodu lakonski naziva, da prostite, gola kurčina.

Mike Krzyzewski je sjajan trener, lik koji možda nikada nije bio suludi inovator ali koji je znao prepoznati trendove, pokupiti inovacije od drugih stratega i sjajno ih implementirati u svoje momčadi, pazeći da inovacije savršeno odgovaraju igračima koje ima na raspolaganju. Coach K je takvom filozofijom došao do najviše pobjeda u povijesti koledž košarke, osvajao je zlata kao izbornik Amerike te izgradio reputaciju kakvu u europskom sportu vjerojatno uživa samo Sir Alex Ferguson.

Duke je godinama gradio momčadi bazirane na juniorima i seniorima, oplemenjujući kvalitetne timske igrače tek pokojim vrhunskim one-and-done igračem poput Luola Denga, Kyriea Irvinga, Jabarija Parkera ili Jaysona Tatuma, igračima koji su brzo pronalazili mjesto u već etabliranom sistemu. No ova ekipa bila je više građena kao ekipe Johna Calliparija — potrpaj što više talenta na jedno mjesto i pokušaj osvojiti ligu. Problem je što je Callipari znao jako dobro raditi u takvim uvjetima. Krzyzewski… Sudeći po ovoj sezoni, ima još štošta za naučiti.

Duke je igrao košarku bez plana i programa od prvog dana sezone sve do ispadanja od Spartansa. Obrana nije imala nikakve varijacije, odlučili su switchati na apsolutno svakom picku, davali su suparnicima mismatcheve kad god su ih htjeli, znajući jako dobro da u svijetu sveučilišne košarke nema baš puno ekipa koje mogu stvoriti mismatch protiv Dukeova trojca.

Blue Devilsi su imali jako dobru obranu — dopuštali su svega 40 posto šuta, suparnici su gađali ispod 30 posto za tricu, a po Simple Rating Systemu, matematičkoj formuli koja uzima u obzir snagu protivnika kroz sezonu, imali su drugu najbolju obranu lige iza Gonzaga Bulldogsa. No, gledanjem utakmica bilo je jasno koliko Duke zaustavlja suparnike na mišiće, kao i to koliko se igrači moraju dodatno truditi kako bi anulirali minuse nastale loše postavljenom taktikom.

U napadu su ti problemi bili još očitiji. Duke je pobjeđivao kao što je pobjeđivao Zidaneov Real Madrid — zahvaljujući sjajnim sposobnostima superiornih individualaca. Zion je odigrao sezonu kakvu čak ni Cristiano Ronaldo nije odigrao puno puta — 23 poena, devet skokova, dva asista, dvije ukradene lopte i skoro dvije blokade po utakmici, uz suludih 68 posto šuta i više nego solidnih 34 posto šuta za tricu s obzirom na nepostojeći ofenzivni sustav Dukea.

Takva kolosalna sezona bila je dovoljna da Duke osvoji ACC unatoč tome što je momčad igrala ružnu, nepovezanu košarku koju je čitavo vrijeme morilo odsustvo bilo kakvog identiteta. Williamson je na leđa preuzimao nenormalnu količinu tereta — obavljao je većinu prljavog posla u obrani samo da bi u napadu kreirao višak iz driblinga, postavljao blokove, šutirao trice preko ruke i hrvao se na bloku u situacijama kada je u napadu ostalo još samo par sekundi, a Tre Jones i ostatak ekipe opet nije uspio otvoriti nečiji šut.

Zionu se često pridruživao R.J. Barrett, koji je sezonu završio s 23 poena po utakmici uz puno skromniji šut od 43 posto iz igre, ali koji se usput nametnuo kao moderni point-forward koji uspijeva razigravati s krila i kreirati kroz 2-3 ili 3-4 p‘n’r. Uloga je to koja je bila u početku namijenjena Camu Reddishu, ali momak iz Pensilvanije je kolosalno podbacio i uspio srozati svoju vrijednost sa trećeg ili četvrtog picka na draftu do lutrijskog picka izvan top 8. Na, budimo iskreni, jako lošem draftu.

Kako je moguće da jedan od najslavnijih, najboljih koledž trenera svih vremena, čovjek koji uživa podršku i šire javnosti, i navijača, i medija, i analitičara, ovako kolosalno podbaci? Imati trojicu NBA igrača na rosteru obično garantira naslov — unutar sistema koledž košarke to predstavlja kolosalni nesrazmjer talenta, kao da Dinamo igra kup s predstavnicima županijskih liga i par drugoligaša.

Istina, Cam se ozlijedio tijekom turnira, ali čak i Zion + R.J. u kombinaciji s Jonesom, Marquesom Boldenom, Jackom Whiteom i Alexom O’Conellom morali su doći do Final Foura bez nekih velikih drama, a ne igrati tri napete završnice u tri utakmice za redom. Sve što su Blue Devilsi trebali bilo je osmisliti kakav-takav sistem u kojem se igrači neće sudarati, u kojem se neće oslanjati samo na sebe i u kojem će odigrati bar 10 smislenih akcija tijekom okršaja kada se najbolji pojedinci odmaraju.

Nije da pretjerano žalim što neće osvojiti naslov. Nisam ni blizu njihov navijač, dapače, uvijek je postojalo to neko perverzno zadovoljstvo kada bi gubili. Za mene su oni bili poput Ferrarija, Intera, Reala, Bayerna, Dinama — ekipa koju u većini slučajeva nisam mogao smisliti. No, ove godine žalim. Kažem, ne zato što neće osvojiti naslov, nego zato što nisu igrali košarku kakvu su mogli igrati. Svakih nekoliko godina pojave se momčadi koje ostanu upamćene po načinu na koji su igrale. Čak i ne moraju biti prvaci.

Fab Five, Phi Slamma Jamma, Caliparijev Kentucky… Duke je mogao i morao biti u njihovom rangu. Imalo je sve predispozicije. Imao je igrače. Imao je sjajan program, povijest, imao je  trenera. Na kraju od čitave priče neće biti ništa. Sjećat ćemo se Ziona, njegove kolosalne sezone, njegovih širokih pleća koja su nosila čitavu ekipu, njegovih brutalnih zakucavanja, njegovih 41 posto trice tijekom turnira, njegovih suludih blokada i nebeskih skokova, ali ekipe? Ne. Dukeov potencijal nikada nije ostvaren. Ekipa koja je trebala biti umjetničko djelo na kraju je postala škrabotina od skupocjenih boja. Šteta.

Propustili smo nešto veliko.