Michael Jordan uskoro više neće biti vlasnik Charlotte Hornetsa.
Najbolji košarkaš svih vremena odlučio je prodati većinski udio u ekipi u čijoj se strukturi nalazi još od 2006. Jordan je tad, svega tri godine nakon okončanja svoje igračke karijere, kupio manjinski udio u Charlotte Bobcatsima, ekspanzijskoj momčadi koja je nastala svega godinu dana ranije. Stari Hornetsi, koje je Jordan s Bullsima izbacio iz doigravanja 1995. i 1998.*, preselili su u New Orleans i ondje ušli u playoff predvođeni Baronom Davisom i Jamalom Mashburnom, ali Šarlota je na novu momčad čekala samo dvije godine. Sorry, Seattle.
*Te 1995. igralo se na tri dobivene u prvoj rundi, Bullsi su dobili seriju 3-1, s tim da je prva otišla u produžetak, dok su zadnju uzeli s jedan razlike. Bila je to odlična momčad s Larryjem Johnsonom, Alonzom Mourningom, Herseyjem Hawkinsom, Muggsyjem Boguesom, Dellom Curryem i od Biblije starijim Robertom Parishom. Jordan je po običaju bio ubojica u toj seriji, trpavši 32 poena po utakmici i igrajući brutalnu obranu, ali neopjevani junak serije bio je Toni Kukoč koji je imao prosjeke 17-7-5 uz 52 posto šuta za dva i 60 posto šuta za tri na četiri šuta za tricu po utakmici. Tri godine kasnije bila je to skroz druga ekipa Hornetsa s Glenom Riceom, Anthonyjem Masonom i Vladom Divcem, koju su Jordan i Pippen rastrančirali obranom.
Nova je ekipa morala proći kroz ekspanzijski draft i izgledala je katastrofalno, što je Jordan iskoristio kako bi 2010. kupio većinski udio u franšizi. Tadašnji većinski vlasnik, prvi afroamerički miljarder Robert L. Johnson, prodao mu je svoj dio za 275 milijuna dolara. Jordan je postao prvi bivši igrač koji je postao vlasnik NBA momčadi.
Hornetsi su postali njegov križ, barem u medijskom prostoru. Srećom pa se s ovog križa možete skinuti i pritom zaraditi tri milijarde dolara
Svega dva mjeseca kasnije Bobcatsi su ušli u svoje prvo doigravanje na krilima Geralda Wallacea i Stephena Jacksona. Budućnost se činila blistavom. Dvojica igrača u naponu snage, trener sa šampionskim pedigreom u liku Larryja Browna i relativno dubok roster s mladim nadama Geraldom Hendersonom, D.J. Augustinom i Raymondom Feltonom, zanimljivim igračima u zenitu Borisom Diawom i Tysonom Chandlerom, te iskusnim veteranima Nazrom Mohamedom i Theom Ratliffom. Ne možda ekipa za naslov, daleko od toga, ali stabilna momčad koja bi trebala znati iskoristiti karizmu, moć i utjecaj svog novog vlasnika kako bi kompenzirala sindrom malog tržišta i počela privlačiti zvijezde.
Jordan nije samo bivše lice lige, za mnoge ljude na planeti sinonim za košarku i genij s loptom; on je prvenstveno marketinški moćnik s jednim od najprepoznatljivijih brandova na svijetu. Sportsku opremu s njegovim imenom nosili su i nose Dwyane Wade, Russell Westbrook, Derek Jeter, Randy Moss, Chris Paul, Kawhi Leonard, Luka Dončić, Zion Williamson, Terrell Owens, Carmelo Anthony, Andre Ward, Marvin Harrison, Jayson Tatum i Ray Allen. Njegov utjecaj i njegova politička moć nadilaze moć bilo kojeg bivšeg igrača u bilo kojem sportu. Slava i novac su ubojita kombinacija.
No, Jordan nije iskoristio ništa od svog društvenog kapitala da bi pomogao Hornetsima.
Nakon što su ga mediji godinama razapinjali, kriveći ga za izbor Kwamea Browna prvim pickom drafta 2001. kad je bio manjinski vlasnik i sportski direktor Washington Wizardsa, nikoga nije začudilo što je Jordan u Bobcatsima želio preuzeti nešto povučeniju ulogu, ali nitko nije očekivao da će se kroz prvih sedam-osam godina u potpunosti distancirati od ekipe. Bobcatsi su možda bili u Jordanovu vlasništvu, ali nisu bili pod njegovim vodstvom. Čovjek je više vremena provodio na golf terenima, u skupim restoranima ili natječući se s Timmyjem Duncanom tko će više izgledati kao tetak samac na obiteljskom roštilju nego u Spectrum Centeru. Rijetko je bio na treninzima, još rijeđe je putovao s ekipom, a kad bi se spustio među igrače, njegova je pojava toliko nadvisivala ostale da su se mnogi osjećali nedoraslim u njegovu društvu.
Umjesto transformacije iz momčadi s malog tržišta u suvremenu franšizu pogonjenu spregom između dvaju velikih brandova, NBA lige i Air Jordana, Bobcatsi su ostali provincijska ekipa koja muku muči s akvizicijama slobodnih igrača i privlačenjem top talenta na bilo kojem stupnju organizacije. Za to nije kriv Jordan — nije on draftao Michaela Kidd-Gilchrista ispred Damiana Lillarda i Bradleyja Beala, niti Codyja Zellera ispred Giannisa Antetokounmpa i CJ McColluma, ni Franka Kaminskog ispred Devina Bookera i Mylesa Turnera. No, dao je zeleno svjetlo Richu Chou, čovjeku kojem su Blazersi dali otkaz nakon jedne jedine sezone, da osam sezona radi što ga je volja, da bira loše igrače, da odrađuje slabašne tradeove, da ulazi u sukobe s trenerima.
Kemba Walker, koji će iduće sezone igrati za AS Monaco jer zbog ozljeda već godinama nije koristan NBA igrač, jedini je kapitalac kojeg su u tom periodu doveli u momčad, i to preko drafta. Čak i kad bi potpisali korisne igrače, poput Nica Batuma, oni bi lagano digli ruke od igre i uzeli lovu.
Što je nekako bio najveći Jordanov krimem. Nije ga bilo briga.
To se naizgled promijenilo u posljednje tri-četiri godine. Nakon sezona i sezona potpune nebrige, veliki je Michael počeo dolaziti na treninge. Počeo se družiti s igračima. Počeo im je prenositi svoje znanje, što je za njega uvijek bilo jako teško jer je teško podučavati druge uzimajući u obzir njihove limite, limite kakve vi kao igrač niste imali.
Hornetsi, koji su 2014. vratili svoje mitsko ime nakon što su ga se Pelicansi odrekli, počeli su izgledati kao nešto kvalitetnija franšiza. Draftali su LaMella Balla, Milesa Bridgesa (koji je teško smeće od osobe, ali odličan igrač) i P.J. Washingtona, s tim da vjerujem kako će i Mark Williams biti jako dobar; doveli su solidne veterane na čelu s Gordonom Haywardom i — da nisu imali brutalne nesreće s ozljedama i da je Bridges normalna osoba, a ne užasni zlostavljač svoje supruge i djece — vjerojatno bi već igrali makar jedno doigravanje. Teško je reći koliki je Jordanov udio u transformaciji ekipe i njena imidža — vjerojatno nije velik, ali zanimljivo je da koincidira s njegovim nešto aktivnijim pristupom.
Vidjet ćemo hoće li se on nastaviti. NBA liga odobrila je prodaju franšize manjinskim vlasnicima Gabeu Plotkinu i Ricku Schnallu koji će Jordanu iskrcati tri milijarde dolara, što je potvrda toga koliko je vrijednost lige narasla tijekom proteklih desetak godina. MJ će ostati kao manjinski vlasnik, a ostaje da vidimo koliko će volje imati nastaviti s pristupom koji je primjenjivao proteklih nekoliko godina.
Hornetsi imaju kapitala. Imaju zvijezdu s potencijalom u vidu LaMela, imaju niz puteva kojima mogu ići, s poslovne strane imaju sjajno dizajnirane retro dresove i jakne koji se prodaju kao halva. Vidjet ćemo hoće li biti uspješniji nego što su bili pod Jordanom. Najbolji košarkaš svih vremena okončao je 13 sezona vladavine sa samo tri nastupa u playoffu u kojima je momčad dvaput pometena. Jordana se često nazivalo najgorim vlasnikom lige, ali to je bila više reakcija na njegov status nego na samo upravljanje ekipom — ne spada on ni blizu u kategoriju Roberta Sarvera, Jamesa Dolana i Donalda Sterlinga. No, bio je daleko od dobrog vlasnika. Umjesto da se popne na još jedan pijedestal, Hornetsi su postali njegov križ, barem u medijskom prostoru.
Srećom pa se s ovog križa možete skinuti i pritom zaraditi tri milijarde dolara. Premda će mnogi njegovo upravljanje Charlotteom prikazati kao poraz, meni se čini da ga je, po običaju, na samom kraju ipak pretvorio u pobjedu.
