Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Kapetan Jack za kormilom

Stephen Jackson je za suigrača bio spreman napraviti sve. Sad predvodi prosvjede

Ron Artest ležao je na zapisničkom stolu. Njegovi Indiana Pacers doputovali su u Detroit kako bi potvrdili titulu izazivača. Pistonsi su bili aktualni prvaci, ekipa koja je snagom i dubinom nadjačala Lakerse nekoliko mjeseci ranije i donijela u Motor City prvi (i posljednji naslov) od Bad Boysa. Indiana je potvrdila svoju snagu. Ekipa koja je u tom trenutku imala omjer 6-2 deklasirala je šampione. Imala je 15 poena prednosti 45 sekundi prije kraja utakmice i svi su samo čekali da utakmica završi.

U tom trenutku Ben Wallace je dobio loptu pod košem te je krenuo zakucati, kada ga je Artest gurnuo u leđa. Bio je to grub faul, ali teško bi ga se moglo okvalificirati nesportskim. Bio je, doduše, nepotreban, i razlozi zašto ga je Artest počinio nisu baš bili košarkaški. Naime, Pistonsi su na putu do naslova u finalu Istoka izbacili Pacerse u šest tvrdih, borbenih, prljavih, grubih utakmica. Kad kažem tvrdo, mislim dijamantski tvrdo — u šest utakmica ni jedna ni druga ekipa nije zabila više od 85 poena na utakmici, a odlučujuća utakmica završila je rezultatom 69–65. U takvim okršajima prljavi prekršaji nisu rijetkost, a Artest je Wallaceu zamjerio jedan takav, zbog čega ga je faulirao guranjem u leđa.

Big Ben je popizdio. Nekoliko dana ranije umrla mu je majka i nitko nije očekivao da će igrati protiv Indiane, ali centar Pistonsa ipak se pojavio na utakmici. Ranjiv i emocionalan, impulzivno je reagirao na Artestov faul te je budućeg prijatelja pandi krvnički gurnuo u vrat. Nastala je frka. Tučnjava. Ludilo. No, nakon par minuta poštene šajbe, stvari su se krenule smirivati. Artest, jedan od kuhača kaše, legao je na već spomenuti zapisnički stol, hvatajući dah. Činilo se da će se stvari smiriti, da će par aktera dobiti isključujuće tehničke i da će se odigrati zadnjih 45 sekundi utakmice. A onda je u Artestovo lice sletjela čaša s pivom. Ono što je uslijedilo mnogi smatraju jednim od najcrnjih događaja u povijesti lige, trenutak kada su igrači napali navijače na tribinama. Artest, doduše, nije bio sam u jurišu na fanove Pistonsa.

Podršku mu je pružio Stephen Jackson.

Čovjek koji je nekoć uletio na tribine Palacea danas predvodi prosvjednike ispred gradskih vijećnica i policijskih barikada. Mirno, staloženo, uz poruke ljubavi i pravde

Cap’n Jack danas je opet u središtu pozornosti, ovog puta iz nekošarkaških razloga. Njegova prijatelja Georgea Floyda u Minneapolisu je ubio policajac Derek Chauvin, što je rezultiralo valom prosvjeda protiv policijske brutalnosti i rasne diskriminacije diljem SAD-a koji i dalje trese duboko podijeljenu zemlju. Jackson je bio Floydov prijatelj preko 20 godina. Kada su se upoznali šokirala ih je međusobna fizička sličnost, pa je Jackson upitao Floyda tko mu je otac te ga je kasnije zvao bratom blizancem.

“Kada ste profesionalni sportaš, mnogi ljudi pokušavaju iskoristiti vaše prijateljstvo i dobrotu, a on je bio jedan od onih koji su me istinski podržavali. Nema puno ljudi koji to rade bez motiva, a Floyd je bio jedan od rijetkih”, rekao je Jackson o svom ubijenom prijatelju. “Uništilo me. Nisam isti otkako sam vidio snimku njegovog ubojstva.”

Svi koji su je vidjeli, tu jezivu snimku u kojoj vezani muškarac leži na zemlji i kroz jecaje doziva svoju preminulu majku, znaju o čemu Jackson priča. Čak i ako nemate nikakve veze s Floydom, snimka je toliko užasna da je nemoguće, imate li bar malo empatije, ne protrnuti. Njegova smrt je toliko besmislena, toliko nepotrebna da ne čudi što je poslužila kao okidač za preispitivanje policijske prakse koja se u SAD-u već desetljećima zaoštrava i koja nikome, a najmanje rasnim manjinama, ne donosi ništa dobra.

Jackson je pritom bio važan faktor u čitavoj priči kao jedno od najglasnijih javnih lica koja se zalažu za promjene. Održao je govor u Minneapolisu tražeći pravdu za svog ubijenog prijatelja. Na njegovim je ramenima sjedila Georgeova kćer Gianna, čije će uzdržavanje Jackson preuzeti na sebe, kada je rekla “Tata je promijenio svijet”. Putovao je od prosvjeda do prosvjeda upozoravajući kako moraju biti mirni, kako je važnije da ljubav nadjača mržnju i kako je bitno za sve da se dogode korjenite promjene unutar društva, prvenstveno promjene policijskog i kaznenog sustava čija je sprega s privatnim interesima kompanija koje koriste 13. amandman Ustava kako bi osigurale besplatnu radnu snagu nezamisliva u bilo kojoj drugoj razvijenoj zapadnoj zemlji, posebice u Europi.

Jackson je tijekom prosvjeda dobio patinu prekaljenog vođe, mudrog starješine koji se zalaže za promjene u društvu. Tako je izgradio personu naizgled neizmjerno udaljenu od 16 godina mlađeg igrača koji je zajedno s Artestom uletio na tribine i krenuo lemati ljude. No, za razliku od Artesta koji je kroz karijeru izgradio reputaciju prvoklasne lujke, koji je svoju karijeru u Italiji završio isključenjem zbog tučnjave i bio oličenje impulzivnog igrača — pa ne čudi što je bacanje čaše s pivom u facu protumačio kao prvoklasnu provokaciju — Jackson je među navijače uletio pogonjen zaštitničkim impulsom. Kao što je objasnio u popularnom podcastu All the Smoke koji vodi zajedno s Mattom Barnesom, njegov prvi instinkt bio je zaustaviti Artesta u ratnom pohodu. No, kada je Ron dobio još jednu čašu piva u lice dok ga je Jackson držao, poludio je: “Morao sam zaštiti svog brata”.

Riječ je to koju Jackson koristi često. Svoje suigrače, ljude koji su mu bliski, bili to Artest ili Floyd, uvijek je zvao braćom i uvijek je radio sve da im pomogne.Njegov pristup proizlazio je djelomično iz odgoja u kojem je familija sve, iz žrtve njegove samohrane majke koja je radila dva posla kako bi ga odgojila, ali on je prvenstveno bio plod tragedije koja ga je pogodila sa 16 godina kada je njegov polubrat Donald Buckner ubijen. Jackson je uvijek žalio zbog njegove smrti jer ga je pronašao pet minuta kasnije, ali ozljede mozga bile su toliko teške da mu hitna nije pomogla.

“Da sam došao pet minuta ranije, možda bi još uvijek bio živ”, govorio je Jackson, a nekadašnji predsjednik Pacersa Donnie Walsh izjavio je: “Ne možete mi reći da to što je vidio brata kako umire na taj način nije utjecalo na njega. To je razlog zašto uvijek priskače u pomoć svojim suigračima”.

Jackson je izgubio puno nakon kaosa u Detroitu. Zasluženo, jer radilo se o incidentu kolosalnih razmjera. Službene sankcije bile su 30 utakmica suzpenzije i tri milijuna dolara kazne, ali postojale su i one neslužbene. Jackson nikada nije zaigrao u All-Star utakmici, iako je to mogao u tri navrata, a morao barem jednom. Suci su za njega dugo godina imali tvrđi kriterij. Mediji su ga portretirali kao nasilnika. No, među suigračima je uživao status borca koji će za suigrača napraviti sve, pa čak i ugroziti karijeru. Što je i napravio.

“Misliš da smo se uvalili u probleme?”, pitao ga je Artest u svlačionici nakon tog incidenta, poznatog pod nazivom Malice at the Palace. Jackson nije mogao vjerovati da ga ovaj pita nešto tako ludo. “Rekao sam mu — Ron, bit ćemo sretni ako nas ne izbace iz lige”.

Nisu ih izbacili. Bila bi tragedija da jesu, pogotovo kad uzmemo u obzir koliko se Cap’n Jack borio da uđe u nju. Izabran u drugoj rundi drafta 1997., Jackson je prvu NBA utakmicu zaigrao tek tri godine kasnije. Sunsi su ga otkantali, nakon čega je igrao u CBA-u, u Australiji, u Venezueli i u Dominikanskoj republici. Kada je ušao u ligu, završio je u ekipi Netsa sa Stephonom Marburyem, Keithom Van Hornom i Kenyonom Martinom, ali nakon solidne rookie sezone Netsi su redizajnirali ekipu, doveli su Jasona Kidda i ušli u finale lige, a Jackson je završio u Spursima s kojima je 2003. osvojio naslov, igrajući briljantno u seriji prve runde protiv Phoenixa i u finalu Zapada protiv Dallasa, da bi se u finalu osvetio Netsima zabivši 17 poena u odlučujućoj šestoj utakmici.

Tijekom karijere igrao je za niz legendarnih ekipa. Za Malice at the Palace Pacerse, koji su po mnogima bili najbolja ekipa na Istoku te godine. Za We Believe Warriorse s Baronom Davisom, Montom Elisom i Alom Harringtonom. Igrao je za Bobcatse, koji su predvođeni njime i Geraldom Wallaceom prvi puta u povijesti franšize ušli u playoff. Igrao je i za one Spurse kada su izgubili finale zahvaljujući trici Raya Allena. Pojavio se i u dresu Lob City Clippersa u svojoj zadnjoj sezoni, makar na devet utakmica. Odradio je 14 sezona u ligi, odigrao je 72 playoff utakmice, završio je s prosjecima 15-4-3, te je u tri sezone zabijao preko 20 poena po utakmici.

Znao je frustrirati. Znao je igrati ružnu iso košarku, donositi sebične odluke na terenu, brljati, ali je bogme bio fantastičan borac, izuzetan suigrač i lik s mudima do poda koji se nije bojao uzeti zadnji šut (i pogoditi), zbog čega mu se moglo ponekad progledati kroz prste i zaboraviti na neefikasnost tipičnu za eru košarke u kojoj je igrao.

Unatoč svim važnim šutovima koje je stavio, unatoč osvojenom naslovu sa Spursima, unatoč svim legendarnim ekipama za koje je igrao, unatoč onome što se dogodilo u Detroitu, ovo je najvažniji trenutak u Jacksonovu životu, bar ako gledamo širu sliku. Čovjek koji je nekoć uletio na tribine Palacea danas predvodi prosvjednike ispred gradskih vijećnica i policijskih barikada. Mirno, staloženo, uz poruke ljubavi i pravde, spreman, po tko zna koji put, boriti se za čovjeka kojeg smatra bratom.

Kapetan Jack konačno opravdava svoj nadimak.