Predstavljam vam koncept Schrödingerova igrača.

Ne bojte se, ne radi se ni o čemu novom ni inovativnom, riječ je samo o pretencioznom načinu da se postavi staro košarkaško pitanje — koliko vrijede zvijezde u lošim ekipama?

Stavio bih kuću i imanje na to da bi Towns u pravom okruženju bio živ, a ne mrtav. Pitanje je samo hoće li dobiti takvu šansu

Povijest NBA lige posuta je igračima čije smo brojke nazivali praznima jer nisu ostvarene unutar okvira momčadskog uspjeha. Nabijati All-Star statistiku, konvencionalna mudrost kaže, puno je lakše unutar slabijih ekipa jer netko mora potrošiti posjede lopte. Većina ljudi će se sporiti oko određenih igrača; jesu li ili nisu dobri, jesu li njihove brojke legitimne ili nisu. Košarka samo za rijetke nije igra konteksta, samo šačica nadarenih može funkcionirati u bilo kakvoj ekipi, samo na prste nabrojani mogu pretvoriti šugave ekipe u playoff momčadi. Većina ovisi o suigračima i o kontekstu. Prebacivanjem igrača u kontekst saznajemo jesu li dobri ili nisu, mogu li funkcionirati unutar sustava sa šampionskim ambicijama; jesu li, poput Schrödingerove mačke, živi ili su pak mrtvi.

Za razliku od mačke, šanse Schrödingerovih igrača nisu na čistih 50 posto — u suvremenom basketu uz pomoć analitike se preciznije može predvidjeti kako će se učinak pojedinaca transferirati iz jedne u drugu momčad, ali ona nije nepogrešiva niti je primijenjena kako treba, zbog čega i dalje gledamo pogreške kod potpisivanja igrača.

Jedan od igrača oko kojih su se postavljali upitnici bio je Anthony Davis.

Iako je analitika pokazivala kako se radi o vrhunskom basketaru, jednom od 10 najboljih u ligi, njegovi kritičari su se pitali kako je moguće da takva navodna igračina ne može odvući svoj klub, koji nije bio sastavljen od bukvi nego od finih igrača, do doigravanja.

Pritom se ignorirao već spomenuti momčadski kontest o kojem visoki igrači puno više ovise nego igrači perimetra koji su sposobni driblingom graditi igru, te se ignorirala činjenica* da su Pelicans kriminalno posložena momčad bez glave i repa koja je u par godina prošla kroz nekoliko bezuspješnih restrukturiranja sustava igre. Kada je Davis stigao u Lakerse i zaigrao u momčadi s vrhunskim kreatorom LeBronom Jamesom, odjednom smo dobili šansu zaviriti u njegov kavez i ustvrditi kako je, Schrödingerovim rječnikom rečeno, čovjek itekako živ. Davis se pretvorio u možda i najboljeg egzekutora u ligi, igrača čije je trpanje i kvalitativno i kvantitativno na elitnoj razini i koji pri tom igra briljantnu obranu, a sve u franšizi koja je imala šanse do kraja sezone doći do najboljeg omjera lige. Brojke nisu bile prazne.

*Ovo zapravo nije činjenica nego mišljenje, ali hej, zabavno je praviti se da jest.

Ali kažem, premda mu je analitika davala 95 posto šansi da će biti apsolutni šef, nismo to mogli sa sigurnošću znati. Takvih igrača je danas puna liga. Likova s brojkama čije franšize nikako da ostvare dobar skor. Bilo da se radi o Bradleyju Bealu (itekako živ), Traeu Youngu (napadački živ), Devinu Bookeru (više mrtav nego živ), Zachu LaVineu (isto), Brandonu Ingramu (sve življi) ili Colinu Sextonu (mrtav i pokopan izvan posvećenog dijela groblja). Njihove brojke moramo uzeti s rezervom prije nego što završe u nekoj drugoj momčadi ili u drugačijem kontekstu unutar svoje ekipe.

Koncept Schrödingerovog igrača vrijedi i u obrnutom smjeru — DeMar DeRozan je, na primjer, završio u Spursima taman kada je čitava ekipa krenula u svojevrsni rebuilding u hodu i njegovi minusi su odmah izašli na vidjelo, baš kao što sam uvjeren da bi se dogodilo i, ne znam, Donovanu Mitchellu da završi u nekoj franšizi koja nije tako dobro konstruirana kao Utah Jazz u kojoj je njegova sposobnost kreacije iz driblinga toliko važna da skriva sve minuse neefikasnog volume scoringa. Kao što rekoh, košarka je igra konteksta.

Jedan od najzanimljivijih Schrödingerovih igrača, bar meni, je Karl-Anthony Towns.

Možda je smiješno govoriti o čovjeku koji je tako dugo igrao naizgled sjajnu košarku, ali evo činjenica. Ovaj put pravih činjenica, a ne mišljenja zamaskiranih u fakte.

KAT trenutno igra svoju petu sezonu. U te četiri i pol sezone propustio je svega 34 utakmice — pet lani i ostatak ove sezone zbog ozljede zapešća i suspenzije zbog tučnjave s Joelom Embiidom koju je Charles Barkley posprdno nazvao festivalom zagrljaja. U 358 odigranih utakmica regularne sezone, KAT je imao 22,7 / 11,8 / 2,8 splitove uz 53 posto šuta iz igre i 40 posto šuta za tri, te pet ispaljenih slobodnjaka po utakmici uz konverziju od 83 posto. Pridodamo li 1,5 blokada po susretu, KAT je statistički elitni igrač čije brojke, bar što se napada tiče, ne zaostaju ni malo za legendom franšize Kevinom Garnettom. KAT je tijekom svoje kratke karijere dvaput završio u All-Star ekipi, a to bi vjerojatno ponovio i ove sezone da u prosincu i siječnju nije propustio 10 utakmica zbog ozljede i da konkurencija nije nagrađena za momčadske uspjehe.

Jer baš kao i KG-u prije njega, KAT-u nedostaje učinak ekipe. Dapače, Minny je još gora.

Garnett je, ako ništa drugo, bar uspijevao ugurati ekipu u doigravanje iako je u periodu od 1997. do 2003. ispadao uvijek u prvoj rundi, najčešće pometen ili s jednom pobjedom, ali išta je bolje nego ništa. KAT je, s druge strane, samo jednom igrao u playoffu, u godini našeg gospodina Jimmyja Butlera, kada je Houston napeglao Wolvese u pet utakmica, slaveći u tri tekme s 18 i više poena razlike. Minny je u prve četiri Garnettove sezone upisala omjer 136-165, odnosno 45 posto pobjeda, dok je KAT-ova ekipa kroz prve četiri sezone imala 143-185, odnosno 44 posto pobjeda.

Nećemo sad ulaziti u povijesni kontest obiju momčadi u detalje — KG nije imao suigrača tijekom tog perioda ni na razini Andrewa Wigginsa, a kamoli Butlera, KAT je imao težu konkurenciju na Zapadu nego KG u razvodnjenoj ligi taman pred lockout — dovoljno je reći da su se neka pitanja vezana uz KAT-a postavljala i oko KG-ja u raznim publikacijama tih godina. Jesu li brojke prazne? Može li voditi momčad do uspjeha? Ako je tako dobar, zašto ne pobjeđuju više?

Garnett je na ta pitanja odgovorio relativno brzo. Nakon te svoje četvrte sezone prometnuo se u defenzivni stroj koji je gazio sve pred sobom. Počeo je ulaziti u najbolje defenzivne petorke lige i u All-NBA momčadi, osvojio je titulu MVP-ja i All-Star MVP-ja, a unatoč playoff neuspjesima postajalo je sve jasnije i jasnije da se radi o vrhunskom igraču, neustrašivom borcu, bolesnom natjecatelju i velikom radniku koji je jednostavno imao nesreću da upadne u jednu od najgore vođenih franšiza u ligi.

KAT je također ušao u svoju petu sezonu. Kroz prve četiri su de facto izjednačeni — dva All-Stara, jedan third-team All-NBA, s tim da je KAT bio Rookie godine. No, KG je u petoj sezoni eksplodirao. Završio je godinu u najboljoj petorki lige i najboljoj defenzivnoj petorki, a Wolvesi su pobijedili u 50 utakmica. KAT, s druge strane, nastavi li se sezona, neće dobiti nikakve nagrade. Nije zaigrao ni u All-Staru, a njegova ekipa je upisala očajan skor 19-45.

Ali.

Towns je pokazao određeni napredak u ovoj sezoni i za očekivati je da bi skor ekipe bio bolji da se nije ozlijedio i propustio gotovo pola utakmica. Ozljede nisu zaobišle ni ostatak ekipe, pogotovo nakon solidnog početka kada je krenula omjerom 9-8, a i doživjela je velike transformacije u sastavu. Nema sumnje da je ekipa bila šugava, pa je pitanje koliko porazi idu na Townsovu dušu.

Statistika mu je ove sezone — bilo napredna, bilo konvencionalna — bila najbolja u karijeri: 26,5 poena, 10,8 skokova, 4,4 asista uz 51 posto šuta iz igre i 41 posto šuta iza linije za tricu te 6,5 izvučenih slobodnjaka po utakmici. Towns je pritom dovršio transformaciju u punokrvnog stretch centra povećavši volumen trice s tri do četiri šuta po utakmici do gotovo osam. Uzmemo li u obzir sve elitne centre lige poput Embiida, Nikole Jokića i, uz dosta natezanja, Rudyja Goberta, lako se može zaključiti kako je Towns u napadu najkompletniji zato jer ima sve — elemente post-upa, pregled igre, vanjski šut, snagu, okretnost, brzinu, efikasnost. Jasno, nijedna od njegovih sposobnosti nije na tako elitnoj razini kao Embiidova čista fizička sila ili Jokićev pregled igre, ali isto tako nema minuse koje nabrojani igrači imaju.

I dalje Townsov najveći minus u napadu ostaje relativno rijedak pick’n’roll učinak, ali to nije čudno pošto Minny uglavnom nije igrao puno spread pick’n’rolla, pogotovo dok je Wiggins bio u ekipi.

Towns je išao na p’n’r u svega 17,2 posto svojih akcija na terenu, što je otprilike koliko i Jokić, te ga je Ryan Saunders puno češće koristio u tzv. short rollu u kojem bi nakon postavljenog picka dolazio do naila, dobivao loptu i onda je ili dalje distribuirao ili napadao obruč. U tom aspektu igre pokazao se kao jedan od boljih igrača lige te bih stavio samo Jokića i Domantasa Sabonisa ispred njega. Lako je moguće da se u budućnosti, pogotovo kada se D’Angelo Russell (još jedan u kategoriji Schrödingerovih igrača) ušemi u ekipu* poveća broj p’n’r akcija, ali Townsu to nije potrebno jer može zabijati na najrazličitije načine.

*Otkako je stigao u Wolvese, D’Anđelko je 47,1 posto svojih akcija odrađivao kao pick’n’roll man, doduše uz očajan učinak uz svega 0,83 poena po posjedu. Auč.

No, napad nije njegov problem. Problem je obrana. Pitanje koje mnogi postavljaju glasi: Kako je moguće da igrač s takvim fizičkim predispozicijama toliko omlećuje motku’ u obrani?

Usudio bih se reći kako je to paušalna procjena, bar donekle. Nema sumnje kako Towns ne igra obranu kako bi morao i kako bi trebao. Wolvesi su s Townsom na parketu bili znatno lošija obrana nego kada bi sjedio na klupi, a njegov defenzivni real plus minus (RPM) je bio drugi najlošiji u ligi u centarskoj konkurenciji te je iznosio -1,58. Pritom treba uzeti kako je RPM manjkava statistika, kao i većina statistika koje pokušavaju kvantificirati obranu, što priznaje i Kevin Pelton, nekadašnji analitičar u Pacersima koji ovih dana radi za ESPN i bavi se RPM-om. Naime, na RPM uvelike utječe kako suparnici šutiraju trice i slobodnjake kada su oni na terenu i kada su izvan njega, te na što igrači, pogotovo centri, baš i ne mogu utjecati.

Towns je u tom aspektu igre, poslužimo se vulgarizmom, imao kurčevu sreću — kada je sjedio na klupi, suparnici su gađali 34,1 posto iza linije za tri, a onda kada je on bio na parketu suludih 41,1 posto. Da se razumijemo, i da se ta brojka normalizira, Towns bi i dalje bio slabašan defenzivac, ali ne bi bio kriminalan kao što to brojke sugeriraju.

Vidljivo je to i golim okom. U usporedbi s ranijim sezonama Towns je početkom ove godine izgledao puno prisebniji u obrani, prvenstveno kao zaštitnik obruča i kao help defender. Rotacije su mu bile smislenije i čišće, odustao je od ganjanja blokada i naučio ostajati na parketu i tako ne stvarati rupe u obrani tražeći praznu statistiku, čime je, ironije li, zapravo poboljšao svoje blok brojke. Towns se ove sezone popeo u top 15 po obrani šutova unutar metar i pol od obruča, što je lijep napredak u odnosu na prijašnje sezone kada je bio uglavnom izvan top 25.

To i dalje nije dovoljno da anulira aspekt igre u kojem je Towns uistinu loš, da ne kažem očajan — obrana pick’n’rolla. Gotovo da nema segmenta u kojemu Towns ne kaska za konkurencijom — bilo da se radi o hedgeanju, preuzimanju, usmjeravanju igrača s loptom, ostajanju ispred igrača nakon switcha — u svemu je loš i to je nešto što će morati poboljšati u budućnosti.

No, kada zbrojimo sve njegove defenzivne mane, ne bih rekao da su one tako izražene da poništavaju sjajan učinak u napadu. Dapače, stavio bih kuću i imanje na to da bi Towns u pravom okruženju bio živ, a ne mrtav. Pitanje je samo hoće li dobiti takvu šansu. Wolvesi ga imaju pod ugovorom do 2024. D’Anđelko je tamo do 2023., a njih dvojica će ih te sezone koštati 65 milijuna dolara. No, čak i da nekim čudom pročiste salary cap, tko normalan želi doći u Wolvese? Ovo je momčad koja se mora graditi kroz draft.

Činilo se da su to napravili 2016. kada su na rosteru imali KAT-a, Wigginsa i Lavinea, pa čak i Krisa Dunna, ali upropastili su razvoj svojih igrača do maksimuma. Nisu uspjeli pronaći ni trenera ni suigrače koji bi im pomogli, trejdali su Lavinea, Dunna i Laurija Markkanena za kratkoročnu rentu Butleru koji je možda šupak, ali jako dobro zna primijetiti kada igrači rade kako treba, a kada ljenčare (pogodite u koju skupinu spadaju Wolvesi) i generalno fulavali s pickovima. Josh Okogie je pokazao napredak ove sezone ali i dalje je grozomoran iza linije za tri, Keita Bates-Diop trejdan je u Denver za kratkoročni rental Malika Beasleyja, a rookie sezona Jarreta Culvera pretvorila se u spektakl neefikasnosti.

Lako je moguće da nikada ne saznamo je li Towns živ ili mrtav, odnosno da ne zaigra u ozbiljnoj ekipi.

Wolvesi su bili ekipa za eliminaciju čak i kada su KG i Stephon Marbury igrali zajedno, a Towns i Russell nikada neće igrati na toj razini — KG je bio košarkaški bog, dok je Starbury, koliko god bio budala, imao potencijal vrhunskog scorera — te su trebali sastaviti duboku ekipu sa Samom Cassellom, Latrellom Sprewellom i Wallyjem Szczerbiakom prije nego što su napravili nekakav rezultat. Ova Minnesotina momčad je jako udaljena od takve situacije. KG je, uostalom, trejdan nakon te sezone u kojoj su Wolvesi stali na kraj ispadanju u prvoj rundi, a poznavajući njihovu povijest, taman će im se to dogoditi kroz pet godina — sastavit će okej momčad, a onda će KAT otperjati.

Bilo kako bilo, nadam se da će jednom zaigrati u pravoj ekipi i dokazati je li živ ili je mrtav, je li ampula s otrovom ostala neaktivirana. Čovjek kojeg su GM-ovi u ligi 2016. izabrali kao prvog (PRVOG) igrača lige oko kojeg bi gradili franšizu budućnosti zaslužuje bolje.*

*Premda znam da Towns ni u tisuću života neće pročitati ovaj tekst, izražavam mu sućut, uistinu mi je žao njega i njegove majke koja je preminula od korone. Uopće ne želim špekulirati kako će to utjecati na njega kao čovjeka i kao igrača, nadam se da će preboljeti taj strašan gubitak. Jebo košarku u krajnjem slučaju. Da se mojoj staroj to dogodi, mislim da bih godinama bio u raspadu. Pazite se, ljudi.