Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Kawhi, lice i naličje cirkusa

NBA u eri u kojoj je sam spektakl jednako bitan kao i sadržaj

Pogledao sam novu sezonu serije Stranger Things i dosta sam zadovoljan. Sve što ju je izgradilo u svjetski hit je tu — djeca su i dalje simpatična iako upadaju u ralje puberteta, nostalgičnih referenci na moje djetinjstvo ima i previše, scenarističke rupe su prisutne ali ne iritiraju, radnja je napeta, akcija je pitka, čudovišta jurcaju naokolo, Rusi stereotipno zloćare, a to što debeli likovi pokazuju svoju vrijednost svakako zarađuje plus kod ovog plus-size fana.

No, čak ni najiščekivanija serija ljetne Netflixove šeme nije uspjela po dramatičnosti i uzbuđenju nadmašiti prijelazni rok u NBA ligi.

Jedan od razloga je taj što smo bili svjedoci možda i najdramatičnijem prijelaznom roku u povijesti lige. Čak 17 All-Star igrača promijenilo je momčadi (ok, pitanje je koliko su DeAndre Jordan, Dwight Howard, Kyle Korver, Isaiah Thomas, Derrick Rose, DeMarcus Cousins i Andre Iguodala igrali na zvjezdanoj razini u posljednje vrijeme), neke ekipe su se preporodile, neke su izgubile puno, a liga je, bar na papiru, postala izjednačenija kao što nije bila izjednačena od prelaska Lebron Jamesa u Miami Heat.

No, ludilo trampi i novih potpisa nije jedini razlog zašto je NBA nadspektaklila sadržaj dizajniran da bude spektakl. Ovo nije prvo ljeto u kojem liga parira Netflixu i HBO-u po drami i uzbuđenjima. Pretvaranje postsezone u ‘događaj’ učinilo je NBA zanimljivom pratički svih 365 dana u godini.

Duranta se nazivalo “zmijom”, LeBrona prozivalo LeGM-om, Davis je bio “dijete” i “izdajnik”. Takva je kritika Kawhija zaobišla

Taj proces bio je djelomično prirodan. Pojavom interneta medijski je prostor postao jeftin i diverzificiran te ga je trebalo popuniti. Ondje gdje su dojučerašnji mediji bili limitirani papirom i minutažom stvorile su se nove, proizvoljne granice određene attention spanom konzumenata, a ne sirovinom. Liberalizacija medija utjecala je i na proliferaciju stvaratelja sadržaja, što je omogućilo određenoj skupini ljudi, koja u starom sistemu ne bi imala platformu za medijski rad, da dođe do publike.* Samim time, pojavila se potreba za proizvodnjom priča kako bi se popunio 24-satni ciklus vijesti te su neke stvari koje bi prije 20 godina dobile par redaka u dnevnom tisku, stranicu ili dvije u specijaliziranim časopisima ili 40 sekundi na televiziji odjednom promovirane u primo sadržaj. Pokazalo se da taj sadržaj itekako ima svoju publiku.

* Može se slobodno reći kako i sam pripadam toj skupini — unatoč završenom fakultetu novinarstva teško da bih pisao sportske kolumne da nije bilo bloga na kojem sam godinama objavljivao tekstove, nešto što možete i sami raditi ako imate volje.

Istodobno s medijskim dogodio se još jedan proces, još važniji za košarku — geekovi su se infiltrirali u sportski mainstream. Proces koji je po mnogočemu trajao 30-ak godina, postupno se ubrzavajući, stvorio je potrebu za drugačijim tretiranjem sporta, a internet je omogućio prostor takvom tretmanu, prostor koji godinama nije postojao u tradicionalnim medijima. Etabliranje analize kao legitimnog oruđa, ali i metateme koje zanimaju navijače konačno su urodilli i drugačijim praćenjem lige; praćenjem u kojem su cap space, taktika i CBA postale jednako uzbudljive teme kao zakucavanja, utakmice doigravanja i beskrajne liste 50 najboljih nečega svih vremena.

Ligi je trebalo vremena da shvati potencijal ovih procesa i konačno kapitalizira na njima.

Kroz posljednjih desetak godina, a osobito odlaskom Davida Sterna, liga je pokušala napraviti brand od svega što je čini. Ne samo od utakmica nego i od draft lutrije, drafta, od dodjele nagrada, od free agencya, trade deadlinea i Ljetne lige. Igrači su promovirani u zvijezde u holivudskom stilu, a fokus navijača počeo se seliti s timova na pojedince. Zajedno sa svojim medijskim partnerima poput ESPN-a — partnerima koji više nisu puke platforme za diseminiranje sadržaja već punopravni sudionici koji također pokušavaju kapitalizirati 365-dnevni potencijal lige — konačno su gurnuli ligu u eru u kojoj je sam spektakl jednako važan kao igra; svojevrsnu postmodernističku eru u kojoj je kontekst jednako bitan kao sadržaj.

Pritom se dogodila nužna i za mene krajnje neželjena nuspojava u kojoj su dojučerašnje medijske kuće i sportski novinari prerasli u PR servise i content managere.

Ljudi koji bi trebali biti narodski supervizori mašinerije postali su njezin dio i, samim tim, dio spektakla. Kritika je gotovo isparila iz repertoara, te je korištena samo za učvršćivanje postojeće pozicije, služeći postojećim ekonomskim interesima ili stvaranju tenzija u javnosti koje će povećati klikanost/praćenost. Naravno, nije NBA liga jedina platforma na kojoj se događa ovaj proces — golemi, pregolemi novinarski prostor postao je žrtva takve prakse — ali upravo se u NBA-u najlakše može vidjeti kako se narativi proizvoljno mijenjaju, ovisno o tome kakva se priča želi prodati.

Novinari, baš kao i svi ljudi na svijetu, imaju pravo promijeniti svoje mišljenje. Doduše, ne i alate kojim to mišljenje stvaraju, a koji su doživjeli ogromne promjene zahvaljujući novim medijima koji omogućuju zvijezdama da direktno komuniciraju s publikom. Prije su novinari mogli raditi svoj posao zato jer su bili potrebni sportašima u povezivanju s javnosti, danas su sportaši prijeko potrebni novinarima, zbog čega ih oni njima najbliži nikada ne kritiziraju kako ne bi izgubili izvor informacija. Tek se rijetka imena uspijevaju izdići iznad ove situacije, djelomično zbog prijateljstva s igračima koje im omogućuje da govore iskreno (ali opet do određene granice) bez da ih se uzme za zlo, djelomično zbog svog dugogodišnjim radom izborenog statusa. Ali ne mislim na individualne novinare, nego na uredničku politiku koja je slizana s interesima lige.

Ne mislim pri tom ni da je način praćenja lige proizvod nekakve zavjere, da Adam Silver i ESPN-ov direktor James Pitaro komuniciraju preko intercoma na pozlaćenim telefonima, zavaljeni u goleme kožne naslonjače dok zločesto maze sijamske mačke koje im predu u krilima*, već da u ligaško-medijskom spletu postoji određena svijest — bilo izrečena dekretima, bilo podsvjesno prisutna u uredničkoj politici i umovima zaposlenika — o tome kakav narativ treba servirati publici, osobito onoj koja sporadično prati sport.

* Dobro, Pitaro možda — pošto je Disney, koji je ESPN-ov vlasnik, postao jedna od najodurnijih korporacija na svijetu. Pomalo je smiješno da među valjda tri najzloglasnije firme trenutno spadaju jedna koja se u početku bavila dječjim crtićima, druga koja je krenula u biznis kao online knjižara, i treća čiji je slogan bio Don’t be evil.

Mediji su oduvijek imali moć da stvari stavljaju u kontekst i na taj način uobličuju mnijenje, ali sada to rade u sprezi s pozicijom. Ne bih to nazvao manipuliranjem jer nije toliko zloćudno, ali definitivno se radi o interpretaciji koja reflektira interese, a ne nužno stvarno stanje stvari.

Protekli prijelazni rok dao je medijima puno materijala za interpretiranje. Bilo je pomalo komično pratiti čitavu sagu oko Kawhija Leonarda i način na koji se MVP portretirao u medijima. Njegova odluka da dođe u LA Clipperse mahom je interpretirana pozitivno u mainstream medijskom prostoru. Kawhi je prezentiran kao spasitelj paritya — odbivši ponudu LA Lakersa koji su s njim mogli formirati supermomčad, postavio se kao opozicija LeBronu Jamesu i Anthonyju Davisu i to nakon što je porazio još jedne gomilatelje talenta Golden State Warriorse.

Što je skroz okej interpretacija. Ono što je smiješno je da bi neki drugi igrači poput LeBrona, Jamesa Hardena ili Kevina Duranta, koji su u javnosti percipirani kao heelovi u košarkaškom spektaklu, bili razapeti na križ da su kroz protekle dvije godine napravili ono što je napravio Kawhi.

Rekapitulirajmo.

Čovjek je prvo napustio momčad za koju je bio ugovorno vezan kako bi se rehabilitirao od ozljede. Tijekom svog izgona, u New Yorku ušao je u sukob s liječničkom ekipom momčadi, te je tražio drugo mišljenje vezano uz svoje probleme.* Tijekom tog procesa odbijao je komunicirati s ekipom koja mu je uplaćivala lovu na tekući. Gregg Popovich navodno je doputovao u New York kako bi se našao s njim i to nakon što mu je supruga umrla, Leonard se odbio naći s njim. Timmy Duncan ga je pokušao kontaktirati, bio je odbijen, baš kao i David Robinson. Kawhi se donekle izolirao od buke komunicirajući preko svog ujaka Dennisa, ali njegov odnos prema franšizi u kojoj je stasao, i koja je tijekom zadnja dva desetljeća bila simbolom stabilnosti u NBA svijetu, bio je u najmanju ruku dvojben, a u najgoru kriminalan.

*Btw, liječnici Spursa su mu dijagnosticirali tendinopatiju, te se i dalje čini kako je njihova dijagnoza bila točna. Kawhi se odmarao u 30 posto utakmica tijekom sezone, što ukazuje na kroničnu bol koja se javlja s njegovom dijagnozom u slučaju učestalog napora. Ne bi me začudilo ni da u Clippersima odigra 60-ak utakmica godišnje do playoffa.

Kawhi je dobio što je htio — trejdali su ga u Toronto Raptorse. U mjesecima prije trejda, Kawhi je napomenuo kako neće baš igrati za bilo koju momčad u ligi što mu je smanjilo tržišnu vrijednost, no Raptorsi su se odlučili kockati i dovesti ga u ekipu. Kuloari su uskoro počeli šuškati kako Kawhijev jedini motiv za odlazak iz San Antonija nije bio samo medicinske prirode — počelo se pričati kako je želio izaći iz franšize koja baš nije pogodovala igračima s nekošarkaškim ambicijama, a sve kako bi razbio svoj brand. Njegova suradnja s New Balanceom, i to nakon grubog raskida s Nikeom koji je završio tužbom zbog autorskih prava na Leonardov logo, te posljedična monetizacija slogana Board Man Gets Paid, dala je nekog kredibiliteta tim izjavama.

Kawhi je u međuvremenu odradio jako dobru sezonu, ali sezonu u kojoj nije igrao u svim utakmicama, oprezno kalkulirajući. Odradio je doigravanje iz snova, dosežući visine rezervirane samo za najbolje, osobito u seriji s Philadelphia 76ersima. Igrao je van pameti. Raptorsi su osvojili naslov, a Kawhi je na paradi dodatno podebljao svoj brand memeizirajući svoj specifični smijeh.

Nakon prvog dana i ludnice prijelaznog roka kada su manje, više sva velika imena pronašla nove domove, Kawhi je igrao pametnu igru, šireći razne informacije i dezinformacije po medijima. Bio je to sjajan marketinški potez, pošto je okupirao medijski prostor svojim imenom jednom kada je ostao bez konkurencije, a gdje će Kawhi postalo je goruće pitanje. Besplatna reklama — najbolja reklama.

Odlučio je doći u Clipperse. Pritom je odjebao Raptorse i tako im uništio priliku da obrane naslov, odjebao je sve navijače koji su mu pružili nevjerojatnu dobrodošlicu, odjebao je franšizu koja je za njega trejdala jedinu zvijezdu koja je stvarno željela igrati za Raptorse. Svega mjesec dana nakon osvajanja titule slavlje je prestalo u najvećem gradu Kanade, a zamijenila ga je tuga.

No, nije tu kraj Kawhijevim manipulacijama. Svoj dolazak u Clipperse uvjetovao je dolaskom Paula Georgea, još jedne zvijezde s kojom lov na  naslov postaje znatno lakši. Pritom ga nije bilo briga što je George u prvoj sezoni ugovora s Oklahomom — želio je superstara, dobio je superstara. Stigao je u sunčani Los Angeles nakon perioda sjajne igre, samo je pitanje je li bolje igrao na terenu ili izvan njega.

Pogledajte samo ove pasuse? Ne čine li vam se malo obojeni? Ne čine li vam se malo pristrani? Ne čine li vam se nepošteni? Ne čini li vam se da je Leonard prikazan kao pokvareni i hladni manipulator, s ponekim pohvalama na račun igre provučenim kroz tekst samo da bi se prikrila obojenost Stvari nije teško spinati ako to želite.

Premda su u tekstu navedene mahom činjenice i mišljenja upućenih i manje upućenih izvora, te su informacije prezentirane u određenom svjetlu u kojem vijesti o Leonardu obično nisu prikazane, bar ne u mainstream medijima koji traže mainstream publiku. Istina je vjerojatno negdje između dviju strana — ove prikazane u mom tekstu i one prikazane usputnim navijačima — reflektirajući se čas na jednu, čas na drugu stranu poput zrake svjetla između dva ogledala.

Stvar je u tome što smo imali slične događaje u recentnoj prošlosti. Duranta se zbog napuštanja svoje ekipe i odlaska u favorite nazivalo “zmijom”, LeBrona se zbog uplitanja u dovođenje igrača prozivalo LeGM-om, Davis je zbog traženja trejda bio “dijete” i “izdajnik”. Takva je kritika Kawhija zaobišla. Pokupio je malo njurganja za vrijeme nekomunikacije sa Spursima, ali ni blizu kao drugi.

Za što nije kriv sam igrač, već odluka, svjesna ili podsvjesna, da on bude face, a drugi igrači budu heelovi. U društvu spektakla potrebna su obojica kako bi ono funkcioniralo. U društvu spektakla takve uloge se brzo mogu i izmijeniti, kao što smo vidjeli bezbroj puta.

Neću se praviti da sam bezgrešnim u ovakvom tretmanu košarkaškog mesa. Svi koji čitaju ove tekstove znaju da oni mogu biti pogrešni, pretjerani, obojani osobnim netrpeljivostima, ponekad čak i priglupi. Vjerujte mi, nikome to ne ide više na živce od mene. No, dok čitam košarkaške medije i način na koji su se mediji pretvorili u PR mašine zahvaljujući netu, dođe mi žao i za trenutak poželim da se vratim u zlatna doba Košarke i Slam magazina, kada su stvari bile drugačije. Onda shvatim kako su i te stvari imale svojih velikih, velikih problema, samo što ih nisam primjećivao jer nisam kritički promatrao kritičare. Nije me bila briga. Gutao sam ih na način na koji momci i cure danas gutaju ono što im se servira u današnjim medijima. Danas to više ne bih mogao.

Internet svakako služi spektaklu u kojeg se NBA pretvorila. No, on također može poslužiti i kao sjajna platforma za raskrinkavanje tog lažnog glamura, te šljašteće ambalaže u koje se pakira. Jer unatoč svemu — unatoč spektaklu u koji se uvija, unatoč tabloidnim vijestima, unatoč ugovorima s proizvođačima sportske opreme, unatoč politikanstvu prijelaznog roka, unatoč PR mašineriji — ispod svega toga ostaje duboka, prekrasna igra kao jedan od najljepših izraza ljudskog duha.

Veselim se što ću uskoro opet pisati o njoj, a ne o ovim stvarima koje me tište i nerviraju, pritom vjerojatno nervirajući i vas.