Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Kelti opet vjeruju

Kako je jedna ozljeda vratila Boston u konkurenciju

“Uspjeh je često prvi korak prema katastrofi”, objasnio je nekoć Pat Riley, čovjek koji zna ponešto o uspjehu. Proslavljeni trener Lakersa, Knicksa i Heata, čovjek koji je kao GM oformio momčad sastavljenu od LeBrona Jamesa, Dwaynea Wadea i Chrisa Bosha, koji je u karijeri uzeo devet prstenova kao igrač, trener, pomoćni trener i generalni menadžer stvorio je koncept koji je kroz povijest uništio mnoge momčadi — The Disease of More.

Uspjeh uništava kolektiv jer napuhuje ega, sukus je Rileyeve filozofije.

Ega zatim traže više svega — više love, više minuta, više šutova, više mjesta pod reflektorima. Ti su resursi ograničeni i okupiraju ih suigrači. Ljudi koji bi vam trebali biti suborci tako postaju suparnici. U ekipama se javlja zavist, formiraju se klike i stvar se raspada. Potreban je užasno jak sistem ili užasno jak vođa da bi zadržao ekipe na okupu jednom kada dožive uspjeh.

Boston Celtics nisu osvojili naslov prošle godine, ali su imali neočekivan uspjeh. Ekipa koja je odmah na početku sezone ostala bez skupe pridošlice i nominalno drugog igrača Gordona Haywarda pretrpila je još težu ozljedu na početku doigravanja, kada je iz sastava ispao prvi igrač Kyrie Irving. Činilo se da su Kelti osuđeni na propast. No, onda su iščupali trijumf u seriji od sedam utakmica protiv gladnih Bucksa, dobili favoriziranu Philu u pet utakmica i konačno poklekli u finalu Istoka od Lebronland LeBroniersa u sedam. Celticsi su odjednom izgledali kao mlada momčad s nevjerojatnim potencijalom, ekipa koja bi sasvim sigurno završila u finalu da su imali Irvinga i Haywarda.

A onda se Marcus Smart ozlijedio u predzadnjoj utakmici regularne sezone. Odjednom, kao da su stvari sjele na svoje mjesto

Terry Rozier postao je Scary Terry, superjunak koji zatvara suparnike i zabija u clutchu, Marcus Smart je postao sposoban plej i ostao terijer u obrani, Aron Baynes je gađao trice kao elitna stretch petica (48 posto u playoffu, iako je ispalio samo 23 komada), Marcus Morris je bio još bolji, Jaylen Brown je oduševljavao svojim atleticizmom i sjajnim tricaškim predstavama, a Jayson Tatum… Tatum je izgledao spreman pokoriti svijet. Al Horford davao je iskustvo i znanje momčadi — ostali igrači bili su prekrasne vitke grane koje tvore zelenu krošnju, dok je on bio deblo koje ih je držalo na okupu, sve zajedno ukorijenjene briljantnim taktičkim zamislima mladog trenera Brada Stevensa.

Pred početak sezone gotovo svi stručnjaci, svi hohštapleri, svi znalci, svi bivši igrači i mediji su se slagali kako će Kelti biti prva momčad na Istoku. Mladoj, talentiranoj jezgri uparenoj s Horfordom, Kyriejem i konačno zdravim Haywardom nitko nije bio ravan, bar na papiru. Šteta što je Kelte pogodila Disease of More kao da su djeca najzagriženijih anti-vaxxera.

Celticsi su odigrali sezonu ispod očekivanja. Nisu bili loši, ekipa sa 49 pobjeda u sezoni po definiciji nije bila loša, ali nakon onakvog doigravanja navijači su ostali razočarani. Kyrie je kyrieao većinu sezone, povremeno oscilirajući, ali nikako nije uspijevao preuzeti ulogu pravog vođe. Odrađivao je svoje kao rubni Top 10 igrač lige*, ali ekipi je trebalo više. Ne nužno na terenu, nego na klupi, u svlačionici, u grupnim WhatsApp inboxima. Sam je rekao da je bio loš vođa, te je priznao kako tek sad shvaća koliki je posao imao Papa Bron dok su dijelili svlačionicu u Cavsima. Unatoč Irvingovoj spoznaji stvari se nisu mijenjale. Ekipa je bila zaražena.

*Koliko je liga trenutno moćna pokazuje činjenica da je Kyrie tu negdje, pri kraju top 10. Giannis, Harden, Curry, Durant, LeBron, Kawhi, AD i Embid su ispred njega, s tim da bi LeBron uskoro mogao izletjeti iz te kategorije, ali dajem mu štofa zbog prijašnjeg učinka i ozljede. Nakon njih stižu Jokić, Lillard, Kyrie, Wes, Paul ‘Paul George’ George, pa možda čak i ovogodišnja verzija Griffina, a gdje su još Dipo, Gobert, CP3, DeMar, Aldridge, Klay, Dončić, Simmons, KAT i još bar 15 igrača koje sam sigurno krivo rangirao.

Tatum je odigrao solidnu godinu, onakvu kakvu biste očekivali od igrača druge godine, ali činilo se malo u odnosu na doigravanje u kojem je oduševio svijet. Rozier se vratio u naručje prosječnosti, dok je Smart postao ono što je i bio — upotrebljiv role player. Horford je napravio pola koraka unatrag, tipično za godine u koje je ušao, dok je Hayward izgledao izmučeno, nekomotno, kao da cijelo vrijeme igra u dva broja manjim patikama. Samo je Morris zadržao razinu na kojoj smo ga navikli gledati.

Unatoč tom padu, igrači su i dalje mislili za sebe da su najbolji. Tražili su minute i lopte, kao i uvijek nakon uspjeha. Neki su igrali za buduće ugovore, neki da bi se dokazali, ali svi su željeli biti na parketu i, zahvaljujući lanjskom doigravanju, smatrali kako imaju pravo na tu želju koja je s vremenom za neke od njih postala zahtjev.

Brad Stevens nije znao reagirati. Sjajan taktičar, jedan od najboljih što se tiče povlačenja poteza tijekom utakmice, jedan od najboljih kada treba pronaći sistem koji će podići momčad ili igrača (vidi Isaiah Thomas), nije se snašao u borbi s probuđenim egoizmom. Igrači su tražili minute, a on nije bio sposoban nametnuti svoju volju i vratiti hijerarhiju u momčad. Možda zato jer je smatrao da je to nepravedno prema igračima koji su tako sjajno igrali par mjeseci prije, možda zato jer nije imao podršku na terenu u vidu vođe, možda zato jer nije najbolji u konfliktnim situacijama. Teško je reći bez insajderskih informacija što je točno razlog, ali Kelti su u svakom slučaju igrali u nelogičnim, zbunjujućim, besmislenim petorkama čiji je cilj bio samo da svaki igrač dobije minute, ali opet ne dovoljno minuta da ih zadovolji.

Vuk je bio gladan, a ovce nisu bile na broju. Bio je to najgori mogući scenarij za Boston.

Ušli su u doigravanje u ne baš sjajnoj formi, sa omjerom 6–6 u zadnjih 12 utakmica, gubeći uglavnom protiv playoff ekipa. Unatoč tome bilo je jasno da su favoriti protiv Indiane kojoj se ozlijedio Victor Oladipo, jedini igrač koji je mogao stvarati višak jedan-na-jedan. Svejedno, Indiana je kroz sezonu igrala ozbiljnu, radničku košarku koja je limitirala suparničke šanse, koja je bila tvrda i koja nije pobjeđivala samu sebe, za razliku od Kelta. Očekivala se tvrda borba s puno taktičkih podvala, s puno oscilacija kod Celticsa, serija koja je trebala pokazati može li talentirana disfunkcija pobijediti organiziranu osrednjost.

A onda se Marcus Smart ozlijedio u predzadnjoj utakmici regularne sezone.

Odjednom, kao da su stvari sjele na svoje mjesto. Ne zbog toga jer je Smart loš igrač. Daleko od toga. Kada je na visini, Smart je sjajan defenzivni bek koji može pomoći kao sekundarni kreator, sposoban proći slabije igrače iz driblinga i staviti pokoju tricu uz prosječnu učinkovitost. Nema ekipe u ligi koja ga ne bi htjela u rotaciji. U čitavoj priči nije bitan Smart. Učinak bi vjerojatno bio isti da se ozlijedio Rozier, ili Brown, ili Morris, pa čak i Hayward. Bilo tko osim Kyrieja i Horforda. Odjednom su se minute raspodijelile normalnije. Odjednom su rotacije dobile smisao. Odjednom su svi proigrali.

Istina, i dalje to nije bilo ni blizu lanjskoj razini. Izbacili su Indianu u četiri utakmice, ali ni u jednoj nisu skroz do kraja oduševili, ali nisu bili ni disfunkcionalni kako su znali biti u regularnoj sezoni. Odjednom ste imali osam igrača od kojih svaki igra gotovo 20 minuta. Momci su uspijevali ući u ritam. Nije više bilo straha od izmjene, od nevraćanja na parket. Uloge su se raspodijelile kako su trebale. Hayward je konačno izgledao opušteno, po prvi puta od ozljede. Kyrie je predvodio ekipu. Čak se i Horfordu vratilo onih pola koraka koje je izgubio na račun godina (bar u obrani, u napadu je odrađivao sve dobro osim finiširanja; ovo je možda posljednja sezona u kojoj će Horford biti ono što je bio u karijeri — konstanta izvrsnosti).

Jayson Tatum se preporodio. Opet je izgledao kao igrač kojeg bi svejedno trejdali za Anthonyja Davisa, ali bi prije toga ipak malo razmislili. Letio je terenom, odrađivao zadatke, napadao suparnike u tranziciji, radio pravovremene cutove i finiširao. Jaylen Brown je bio još bolji. Vratio mu se šut. Vratilo mu se samopouzdanje. Imao je dva poteza po utakmici koji bi te natjerali da se malo pridigneš iz fotelje.

Stevens je opet znao što raditi. Odlično je odgovarao na svaki izazov Natea McMillana. Priklještio je Domantasa Sabonisa i Bojana Bogdanovića i natjerao igrače poput Tyrekea Evansa i Darrena Collisona da ga pobjede. Nisu mogli. Boston Celtics odradili su metlu. 4–0. Protiv ozbiljne ekipe koja je izgubila svoju jedinu prednost jednom kada su se Kelti posložili.

Pitanje je dana kada će se Smart vratiti. Pitanje je u kakvom će stanju biti nakon oporavka od ozljede trbuha. Pitanje je hoće li zahtijevati i hoće li dobiti minute. Celticsi će imati težak posao protiv Bucksa čak i kada sve ide kao po loju. No, vrate li se natrag na staro, na formu iz regularne sezone, Milwaukee će ih isprašiti kao bakica tepih za vrijeme proljetnog čišćenja. Ostanu li posloženi kao u seriji s Indianom, čak i imaju šanse. Ne velike, ali imaju. Sada su puni samopoudanja. Sada opet vjeruju u sebe.

Kao što je Gordon Hayward nakon metle rekao: “Ovo je tek početak za nas”.