No, preživljavanje nije život, jer život se sastoji od nebitnih stvari. Sastoji se od kava i piva, od koncerata i predstava, od izlazaka u grad i roštiljanja u prirodi, od bavljenja sportom i gledanja sporta. A kako već ne možemo živjeti kao do sada, možemo život simulirati. Umjesto kava, tu su telefonski i video pozivi. Umjesto koncerata i predstava, tu je preslušavanje ploča i gledanje serija, umjesto izlazaka u grad i roštiljanja u prirodi, tu je prežderavanje i kućno opijanje. Tužno, ali bolje išta nego ništa. Svi imamo svoje hobije i svoja sranja kojima se trenutno baš i ne možemo baviti.

Jedno od njih je svakodnevno gledanje NBA lige koje sam, pošto me počela peglati apstinencijska kriza, odlučio kompenzirati gledanjem finalne serije između Chicago Bullsa i Phoenix Sunsa iz 1993. uz vođenje bilješki.

Koga briga? Nikoga. Tko želi čitati o ovoj seriji? Pa valjda vi, kad ste već tu. Zašto? Zapitajte se. Vjerojatno vam, kao i meni, fali košarka. Krenimo.

1. KONTEKST

Chicago Bulls su dogurali do finala nakon izuzetno naporne sezone tijekom koje se osjetio zamor materijala i nedostatak motiva u odnosu na prijašnje. Nakon dominantnih predstava u sezoni 1991./92., tijekom koje su upisali 67 pobjeda s koš razlikom većom od 10 poena po susretu i koju su okončali trijumfom nad ozbiljnom i dubokom ekipom Portland Blazersa u finalu, balon kao da se malo ispuhao. Bullsi su upisali čak 10 pobjeda manje nego godinu ranije, što je bilo dovoljno za drugo mjesto na Istoku iza NY Knicksa, te su pobjeđivali sa šest poena razlike u prosjeku.

Prednost domaćeg terena nije postojala kada su igrale ove dvije momčadi, što se dokazalo i u odlučujućem dvoboju

Michael Jordan i Scottie Pippen bili su umorni nakon ljeta provedenog u Barceloni koje je utjecalo na njihov ljetni odmor, Bill Cartwright je nastavio svoju silaznu putanju u beskorisnost (postotak šuta mu je pao sa 47 posto na 41, nedopustivo za jednog centra) te je sve više izgledao kao hodajuća mumija, John Paxson je dobar dio sezone bio ozlijeđen što je dodatno ubrzalo i njegovu silaznu putanju, dok ostatak ekipe jednostavno nije bio dobar — Stacey King i Will Perdue su bili velika razočarenja. Scott Williams nije bio dovoljno talentiran, a ostali igrači su bili limitirani specijalisti uglavnom defenzivnih afiniteta. Bullsi su tako sezonu odradili na leđima četvorice igrača — MJ-a, Pippena, Horacea Granta i mladog pleja B.J. Armstronga, koji su ujedno bili i jedini dvoznamenkasti strijelci u momčadi.

Nitko osim Jordana nije zabijao više od 18 poena po utakmici, ali to je bilo dovoljno.

Bullsi su ionako bili ekipa kojoj je obrana značila više od napada te su na leđima defenzive dogurali do finala — prvo su pomeli Atlanta Hawkse, za koje je Dominique Wilkins te sezone zabijao 29 poena po susretu potpomognut Kevinom Willisom i Mookiejem Blaylockom, nakon toga su pomeli i Cavse koji su nedostatak top igrača pokrivali dubinom (Brad Daugherty*, Mark Price i ostarjeli Larry Nance bili su glavni) te su se na kraju pošajbali s Patrickom Ewingom i nejgovim Knicksima u teškaškom obračunu koji će ostati upamćen po blokadama na Charlesu Smithu u petoj utakmici finala Istoka.

*Daugherty je jedan od igrača koji se jako rijetko spominju kada se priča o najboljim igračima te ere zato što mu je zbog kroničnih problema s leđima karijera prekinuta kada u je bilo samo 28 godina. Hooch je u osam godina pet puta završio u All-Staru, bio je jednom u trećoj petorci lige, te je bio 20+ i 10+ double-double centar i najbolji igrač ekipe koja je 1992. igrala finale na Istoku. Šteta što mu je karijera bila toliko kratka.

Sunsi su, s druge strane, bili maksimalno motivirani pokazati što mogu.

Charles Barkley stigao je iz Philadelphia 76ersa u kojoj je bio nezadovoljan, trejdan za Jeffa Hornaceka, Tima Perryja i Andrewa Langa, što se i tad činilo kao pljačka ako je suditi po napisima iz časopisa, a danas se čini još više. Barkley je stigao u Phoenix u životnoj formi — nikad nije izgledao bolje, nikad nije zvučao više uživljen u košarku, a samopouzdanje mu je dodatno podigao općenarodni konsenzus da je bio najbolji igrač Dream Teama u Barceloni za koji je zabijao 18 poena po susretu (prvi strijelac), uz 71 posto šuta iz igre.

Barkley nije bio jedina pridošlica u momčadi — Cottona Fitzsimmonsa na klupi je zamijenio Paul Westphal koji mu je četiri sezone bio asistent. Westphal je imao puno kredita kod Phoenixovih navijača pošto je bio jedan od najboljih bekova 1970-ih koji je odveo momčad do njenog jedinog finala 1976. kada je izgubila od Boston Celticsa predvođenih Daveom Cowensom i Johnom Havlicekom. Westphal je u ekipu odmah unio nove ideje koje su urodile plodom, a Phoenix je na Barkleyevim krilima napravio dva koraka naprijed. Pobijedili su Sunsi u devet utakmica više nego godinu ranije, te su sa 62 trijumfa osigurali prvo mjesto i prednost domaćeg terena.

Dan Majerle je drugu sezonu za redom ušao u All-Star utakmicu, a ondje bi mu se vjerojatno bio priključio i Kevin Johnson da nije propustio veći dio prva dva mjeseca sezone (odigrao samo sedam utakmica u studenom i prosincu), pošto je imao bolje brojke od Terryja Portera koji je bio treći All-Star plej iza Johna Stocktona i Tima Hardawayja. Ekipu su dodatno osnaživali mladi krilni igrač Cedric Ceballos koji još uvijek nije došao na svoje, ali je pokazivao bljeskove buduće kvalitete, iskusni Danny Ainge koji je svoju praćku i veliko plejof iskustvo donio iz Portlanda, defenzivni specijalac Frank Johnson, Tom Chambers i Mark West kao dvojica veterana na centarskim pozicijama te dva rookieja — Oliver Miller koji je bio u svojoj chubby fazi, te Richard Dumas, o kojemu ćete još čuti do kraja ovog teksta.

Sunsi su bili duboka ekipa koja je mogla suparnike svladavati rotiranjem petorki do pronalaska mismatcha, što su odlično radili kroz čitav playoff — prvo su dobili Jamesa Worthyja i LA Lakerse nakon što su izgubili dvije prve utakmice (tada se još igralo na tri dobivene), pa su svladali Davida Robinsona i San Antonio Spurse, da bi u finalu Zapada izbacili Seattle SuperSonics s Garyjem Paytonom, Rickyjem Pierceom i Shawnom Kempom u šest utakmica.

2. PREGAME

Bullsi su ušli u seriju kao favoriti, a Las Vegas im je davao velike šanse s koeficijentom 1,42, koji nije reflektirao stvarno stanje stvari. Bullsi su bili dvostruki prvaci i tzv. People’s Team i kladionice su željele napraviti sve kako bi promijenile ravnotežu količine klađenja na Bullse, zbog čega je koeficijent bio tako slab — Sunsi su bili na 2,90. No, isto tako ne treba isključiti i druge faktore koji su utjecali na favoriziranje Chicaga – Sunsi su umalo ispali od Lakersa, osme momčadi na Zapadu, ostali su bez Ceballosa koji je ozlijedio stopalo u sedmoj protiv Sonicsa, te se na utakmici pojavio u prekrasnom odijelu i kravati; igrali su čitavu sezonu slabije kod kuće nego u gostima pa im prednost domaćeg terena ništa nije značila, a kod kuće su izgubili i svoju jedinu utakmicu protiv Bullsa te sezone, poraz od 128-111 u studenom u kojem je MJ zabio 40 poena.

Jordan je u seriju ušao ekstremno nadrkan. Sam Smith je malo prije početka sezone objavio svoju legendarnu knjigu Jordan Rules i u njoj otkrilo i tamnu stranu sveameričkog ljubimca — poput konstantnih napada na suigrače i gotovo pa kompulzivnu sklonost klađenju koja ga je uvalila u probleme s medijima. Priče o njegovoj sklonosti klađenju intenzivirale su se pred playoff te su rezultirale dvosatnim sastankom s Davidom Sternom. Jordan je zbog narušene privatnosti odradio većinu doigravanja u silenzio stampa modu ignorirajući novinare, što tih dana nije bilo kažnjivo kao danas.

No, pred playoff je prvi put odlučio ukinuti svoj moratorij na razgovore s medijima te je popričao s Ahmadom Rashadom o svojim gubicima koji su po pričama prelazili milijun dolara, a čega se u poluvremenu šeste utakmice dotakao i sam Stern, otvarajući vrata svim teoretičarima zavjera koji su tvrdili kako je Jordan izašao iz NBA lige i posvetio se baseballu zbog suspenzije koja mu je dodijeljena iza zatvorenih vrata. Jordan je samim time bio poprilično motiviran da zatvori gubicu svim svojim kritičarima, a pomagalo mu je i to što je ekipa bila manje-više zdrava te joj nije nedostajao niti jedan uistinu važan igrač.

Serija je započela minutom šutnje za Dražena Petrovića koji je poginuo dva dana prije prve utakmice na njemačkom Autobahnu pokraj Ingolstadta, niti dva mjeseca nakon što su njegovi New Jersey Netsi ispali iz doigravanja od Cleveland Cavaliersa u napetoj seriji prve runde koja je otišla u odlučujuću petu utakmicu. Petrović je tih dana navodno kontemplirao o odlasku iz lige, razočaran time što mu Netsi nisu produljuli ugovor, te je još navodnije već sve dogovorio s Panathinaikosom, ali njegovi su planovi nažalost prekinuti. Još dan-danas se sjećam gdje sam bio kada su preko radija stigle vijesti da nas je Dražen napustio, a NBC mu je posvetio segment tijekom poluvremena prve utakmice, tijekom kojeg se veliki Willis Reed rasplakao.

3. TIJEK SERIJE

Ono što prvo upada u oči kada upalite prvu utakmicu je to koliko su ove ekipe različite.

Westphalovi Sunsi praktički predstavljaju svojevrsnu košarkašku avangardu, što naglašava i Marv Albert, tada na svom komentatorskom vrhuncu, opisujući Sunse kao brzu, tranzicijsku ekipu koja ispaljuje puno trica. S druge strane, Bullsi su klasična, defenzivna momčad koja se u napadu oslanja na individualnu kreaciju i prekrcavanje reketa. Sunsi su kroz seriju imali velikih problema u half-court napadu, ali zanimljivo je to da su jako često igrali u setovima 3-2, a ponekad i u 4-1 (četiri igrača izvan trice, jedan unutra), što je definitivno kuriozitet za taj period. Bullsi, pak, većinu setova započinju u 2-3, ponekad čak 1-4, a tu i tamo ih se uhvati u setovima 0-5, pri čemu nijedan igrač ne prelazi liniju slobodnog već se šire po osnovnoj crti od jednog do drugog kuta, oslanjajući se na legendarni triangle napad kako bi stvorili kakav-takav spacing za svoje igrače.

Ono što oduševljava je upravo ta razlika u stilovima koja je bila prevalentna u razdoblju od 1984. do 1993., po meni najboljem periodu u povijesti košarke i zbog koncentracije talenta (tri ekipe manje nego danas, najviše Hall of Famera) i zbog raznolikosti taktičkih opcija.* Isto tako je iz današnje perspektive smiješno nazivati Sunse tricaškom ekipom, ali oni su to uistinu bili — njihovih 13,4 trica po utakmici bilo je najviše u ligi. Bullsi su više bili kao lanjski Spursi te su kvantitetu nadomještali kvalitetom, gađajući 38 posto iza linije (drugi najbolji postotak u ligi) na nevjerojatnih 8,2 pokušaja po dvoboju.

*Jedini period koji dolazi blizu je 2008. do 2015., kada su svi skužili koliko je trica podcijenjeno oružje i počeli kopirati jedni druge pa nekakvih 26-27 ekipa danas igra potpuno isti basket.

– – – – – – –

3.1. Prva

Prva utakmica serije stvorila je šablon za ostatak okršaja.

U svim utakmicama osim treće jedna bi ekipa napravila razliku, druga momčad bi je sustizala i u tome uspjela, ali na kraju bi ipak izgubila. Bullsi su ušli u dvoboj s jasnim planom da onesposobe Kevina Johnsona gurajući ga u sredinu gdje bi ga čekali visoki Chicagovi igrači, i taj im je plan itekako upalio. KJ je bio očajan u prvoj utakmici s 11 poena uz šut 4/13, te samo dva asista i pet izgubljenih lopti. Barkley je grozno krenuo u dvoboj i dok se sastao sam sa sobom, stvar je već bila izgubljena. Jedini igrač koji je odigrao na razini zapravo je bio Dumas koji, kako rekoh, zaslužuje svoje poglavlje.

Bullsi su na kraju dobili osam razlike zahvaljujući suši Sunsa između kraja treće i početka četvrte četvrtine, kada šest minuta nisu zabili iz igre, unatoč tome što su prije toga kompenzirali zaostatak od 11 poena na poluvremenu. Jordan je bio sjajan sa 31 poenom, ali posebne pohvale idu Pippenu koji je napravio iskorak u odnosu na regularnu sezonu u playoffu, te je ubijao Barkleya duplirajući ga s Grantom, te B.J. Armstrongu koji ostaje neopjevani junak ove serije. Utakmica je ujedno jako dobro pokazala kako trokut tjera Bullse da se rješavaju lopte, osobito tijekom udvajanja, pa su čak četvorica igrača završila sa pet asist,a dok je cijela momčad imala 28 asistencija, 10 više od Sunsa.

Rezultat 1. utakmice: Suns 92 — Bulls 100

– – – – – – –

3.2 Druga

Praktički, bila je to preslika prve utakmice, samo što su ovog puta Grant i Pippen zamijenili mjesta. Grant, čije su naočale i dalje najbolji look u povijesti košarke, odigrao je praktički jedinu izvanrednu dvosmjernu utakmicu serije te je okončao dvoboj s 24 poena. Jordan je bio nenadmašan unatoč tome što su suci ostali nijemi na njegove ulaze te mu kroz prvo poluvrijeme nisu dosudili nijedno slobodno — zabio je 42 poena uz 12 skokova i devet asista u briljantnom dvoboju u kojem je po tko zna koji put nosio ekipu na svojim leđima.

Barkley je odgovorio jednako impresivnom prestavnom — 42 pooena, 13 skokova, četiri asista uz 62 posto šuta iz igre, ali to nije bilo dovoljno. Danny Ainge bio je jedini raspoloženi suigrač trpajući koš za košem s klupe, ali na njoj je ostao tijekom većeg dijela četvrte četvrtine prije koje su Sunsi opet nadoknadili ogromnu razliku — ovaj put 14 poena, triput su se vraćali s -10. Da bi sve uprskali u finišu promašujući devet uzastopnih šuteva iz igre tijekom šest i pol minuta igre prije nego što je Ainge stavio tricu iz bloka i onda položio za -3, samo da bi ga Pippen blokirao 21 sekundu prije kraja na trici i tako uništio Phoenixove nade u povratak.

KJ je opet bio očajan — četiri poena, šest asista, nula skokova, tri krađe, četiri izgubljene, 2/8 iz polja — toliko očajan da ga je Westphal izvadio u četvrtoj četvrtini pet minuta prije kraja dok je rezultat još uvijek bio aktivan. Utakmicu je obilježio i pad Sir Charlesa, koji je punom težinom legao na svoj lakat i grubo ga ozlijedio te su mu prije sljedećih dviju utakmice morali iglom vaditi vodu.

Rezultat 2. utakmice: Suns 108 — Bulls 111

– – – – – – –

3.3. Treća

Jedna od najlegendarnijih utakmica u povijesti NBA finala odigrana je u starom Chicago Stadiumu. Bila je to ujedno i jedina u kojoj su ekipe igrale kao na klackalici, izmjenjujući koš za košem tijekom većeg dijela susreta. Sunsi su na poluvremenu imali svega poen prednosti, a Kevin Johnson je konačno proigrao uz veliku pomoć svojih suigrača, te trenera Westphala. Počeli su češće igrati kroz pick’n’roll i postavljati off-ball screenove kako bi Johnsona oslobodili B.J. Armstronga koji mu nije davao disati i Pippena koji je često dolazio pomagati udvajanjem. Činilo se kako će utakmicu Sunsi riješiti u regularnom dijelu, ali opet su upali u crnu rupu u četvrtoj četvrtini kada su promašili šest uzastopnih šutova i odradili tri minute bez postignutog poena, što je Bullsima omogućilo da izjednače, ali ne i da se odvoje, pošto su Sunsi igrali sjajnu obranu.

Barkley je umalo riješio dvoboj košem u zadnjim trenucima regularnog dijela kada mu je ušla-izašla lopta protiv Granta sekundu prije kraja, samo da bi Pippen ubacio loptu u igru u toj zadnoj sekundi, pronašao Granta pod obručem, ali ovaj nije uspio ubaciti tip-in iz blizine zbog dobre obrane Sir Charlesa. Pippen je, inače, tijekom dvoboja zabio legendarni koš ubacujući loptu od Aingeovih leđa (ne mogu ga naći na YouTubeu, proklete bilješke i nezapisivanje vremena), ali podbacio je u produžetku te je okončao dvoboj sa 26 poena, 10 skokova i devet asista, ali ut šut od 34 posto iz igre.

Inače, statistiku iz ove utakmice treba uzeti sa zadrškom obzirom na to da su odigrana tri produžetka, ali pohvale svakako idu Jordanu za 44 poena i zamah kada nitko u ekipi nije mogao zabiti, Majerleu koji je stavio šest trica i 28 poena te nastavio svoju toplo-hladnu seriju, Dumasu koji je odigrao kvalitetnu all-round utakmicu te zabio 17 poena u samo 24 minute, Barkleyju koji je okončao dvoboj sa 24 poena, 19 skokova i četiri asista, ali najviše Kevinu Johnsonu koji se otresao očajnih izdanja od ranije i završio utakmicu s 25 poena, sedam skokova i devet asista, odigravši rekordne 62 minute tijekom utakmice. Šestorica igrača odigrali su preko 53 minute u utakmici, što je iscrpilo obje momčadi pred četvrti dvoboj.

Rezultat 3. utakmice: Bulls 121 — Suns 129

– – – – – – –

3.4. Četvrta

Još jedan dvoboj Barkleyja i Jordana, još jednom je MJ izašao kao pobjednik.

Za razliku od prve dvije utakmice, nitko se nije uspio odlijepiti tijekom prve dvije četvrtine te se manje više igralo koš za koš. Dumas je briljirao u prvoj četvrtini pokazujući koliko je prokleto talentiran napadač, a onda je Barkley krenuo trpati te su se Sunsi odvojili blago u trećoj samo da bi ih Bullsi stigli preko Jordana te se blago odlijepili prije nego što je Phoenix odradio niz 14-1 u četvrtoj.

U samom finišu sve je opet bilo na klackalici kada je Magic Johnson, koji je radio za NBC kao sukomentator, izvalio jedan u nizu svojih bisera komentirajući kako bi dvoboj trebali preuzeti Barkley ili, pazite sad, Tom Chambers. Magic je vjerojatno zamijenio Chambersa iz 1993. s Chambersom iz 1990., kada je zabijao 27 poena po utakmici, ili za Chambersa iz 1987., kada je bio apsolutni šef u Supersonicsima, ali 34-godišnji Chambers više nije bio taj igrač.

Nije bio propalica, udovi mu još nisu bili drveni, te je s vremena na vrijeme znao pokazati atletičnost koja ga je krasila tijekom većeg dijela karijere i učinila ga impresivnim, mobilnim krilnim centrom, ali razlog zašto je Magic izabrao Chambersa kao čovjeka odluke ostaje nejasan — lik je do tog trenutka gađao 1 od 8 iz igre. Kao po narudžbi, Chambers je dvije akcije nakon Magicove prozivke dobio loptu i promašio zakucavanje. Zakucavanje. I to drugi put na utakmici. Minutu i 20 prije kraja.

Završnica je bila sjajna; 40 sekundi prije kraja Barkley krade loptu i šalje je KJ-u koji ima dva-na-jedan s Majerleom protiv Pippena koji nekako navlači Johnsona na asistenciju i onda blokira polaganje. U produžetku napada Armstrong krade loptu KJ-u, kreće u napad, ostavlja je Jordanu i GOAT prolazi Majerlea, ulazi u reket, zabija koš uz kontakt i izvlači dodatno slobodno protiv Barkleyja. Bullsi 13 sekundi prije kraja imaju pet poena prednosti koji se u tom trenutku čine kao +25 te, normalno, pobjeđuju. Barkley je završio utakmicu sa triple-doubleom uz 32 poena, 12 skokova i 10 asista te tri krađe, ali Jordan ga je nadigrao: 55 poena, osam skokova, četiri asista, 18 izvučenih slobodnjaka — jedini uistinu raspoloženi igrač u napadu svoje ekipe, osobito u finišu utakmice.

Rezultat 4. utakmice: Bulls 111 — Suns 105

– – – – – – –

3.5. Peta

Nakon dva klasika uslijedila je utakmica koja se riješila u prvoj četvrtini kada su se Sunsi odlijepili na 11 razlike te više nisu ispuštali prednost iz ruku unatoč nekoliko solidnih Chicagovih serija.

Bila je to prva utakmica u kojoj je Barkleyjev lakat bio onaj stari, prva u kojoj mu nisu izvlačili vodu iz ruke i prva u kojoj je KJ odigrao baš jebački od početka do kraja — nije da je bio loš u triple-overtime utakmici, ali ovu je baš riješio na impresivan način uz 25 poena i osam asista, igrajući sjajnu obranu na Armstrongu. Pippen i Jordan bili su jedini raspoloženi u Bullsima koji su izgledali ispuhano i umorno od početka utakmice — Pippen je završio sa 22-6-5, dok je Jordan briljirao s 41-7-7, no nitko im se nije priključio.

Zapravo lažem, John Paxson je odigrao jako lijepu utakmicu u napadu zabivši 12 poena s klupe (sve trice, 4/5) uz tri krađe, igrajući solidnu obranu na Majerleu i Aingeu, ali ostatak ekipe nije briljirao, pogotovo nije Grant kojeg je Barkley konačno slomio — završio je dvoboj s jednim jedinim poenom uz šut 0-4 iz igre. Sunsi su na kraju komotno slavili 10 razlike i tako uzeli dvije od tri utakmice u Chicagu te osigurali povratak u Phoenix, što nitko nije očekivao nakon što su prosuli dvije na svom terenu.

Rezultat 5. utakmice: Bulls 92 — Suns 108

– – – – – – –

3.6. Šesta

Malo statistike. Sunsi su ušli u utakmicu s omjerom 7-5 u domaćim utakmicama tijekom doigravanja, te omjerom 6-5 na gostovanjima. Bullsi su u utakmicama finala tijekom prvog threepeata (Lakers, Blazers, Suns) imali 4- 4 kod kuće i 7-1 u gostima prije ove utakmice. Prednost domaćeg terena nije postojala kada su igrale ove dvije momčadi, što se dokazalo i u odlučujućem dvoboju.

Ovaj put se Chicago odvojio na startu utakmice, zabivši 37 poena u prvoj četvrtini zahvaljujući očajnom startu Barkleyja, Majerlea i KJ-a koji su em promašivali u napadu, em igrali slabu obranu, a jedini koji je nešto igrali kroz prvu četvrtinu i pol bili su Ainge i Chambers koji je imao krasno, atletično zakucavanje u drugoj četvrtini. Bullsi su ušli u četvrtu s devet poena prednosti te se činilo kako je priča gotova, a onda je njihov napad u potpunosti stao. Skroz. Izgledalo je kao da će napraviti choke-job za povijest, dok su Barkley, Majerle, KJ i Dumas konačno počeli igrati, i to na oba kraja terena. Od Paxsonove trice krajem treće četvrtine do 5:44 prije kraja utakmice nisu zabili poen, ali unatoč tome su vodili dva razlike. Grant je tad promašio zicer i Phoenix je izjednačio.

Tada je krenuo Jordan.

Zabio je nekoliko ključnih koševa, vratio ekipu u egal, ali bez pomoći suigrača nije mogao ništa. Igralo se tvrdo, Bullsi su imali par puta istek napada, Jordan je šutirao airball, a Phoenix nije uspijevao kazniti njihove propuste. Westphal je sjajno vodio momčad ali u finišu je napravio grešku – uveo je u ekipu Franka Johnsona čime je pojačao obranu, ali je uništio napad — Ainge i Dumas bili bi puno bolja rješenja.

Bullsi su do 14 sekundi prije kraja zabili samo devet poena. Sve ih je zabio Jordan, uključujući i prekrasnu akciju 38 sekundi prije kraja utakmice kada je osigurao defenzivni skok i dugim koracima zabio coast-to-coast polaganje za -2. Sunsi su sjebali sljedeći napad (što Frank Johnson radi na parketu u napadu?!??!?!?!), i odjednom su Bullsi imali napad za izjednačenje. Jordan je krenuo naprijed, Pippen je flashao na liniju slobodnog i dobio loptu. Scottie je trebao vratiti loptu Jordanu, ali primjetio je potpuno samog Granta na osnovnoj liniji pošto ga je njegov čuvar duplirao. Pippen je bacio loptu Grantu koji je mogao šutirati s metra i pol ili čak i zakucati jer je help defense malo kasnio, ali odlučio je proslijediti loptu Johnu Paxsonu koji je ostao sam na trici. Koš. Umjesto izjednačenja, Bullsi su poveli. U sljedećem napadu Grant je blokirao KJ-a i to je bio kraj.

Chicago je postao prva ekipa koja je threepeatala nakon 1966 i. Celticsa.

Rezultat 6. utakmice: Suns 98 — Bulls 99

– – – – – – –

Drugi dio, odnosno zaključak slijedi sutra