Tijekom posljednjih 20 godina, otkako su se klubovi i franšize u svijetu profesionalnog sporta počeli oslanjati na analitičke modele u izgradnji svojih momčadi, u američkom se sportu formirala jednostavna maksima: najgore je biti osrednji. Ona je proizašla iz triju važnih odrednica specifičnih za njihove lige. Salary cap limitirao je koliko možete trošiti na stvaranje momčadi, pa upumpavanjem kapitala niste mogli rješavati probleme s talentom kao što to rade nogometni klubovi, dok je draft propisivao način na koji su novi igrači ulazili u lige što je, uz nepostojanje sistema ispadanja u niži rang natjecanja, nagrađivalo one s lošim rezultatima.
Osrednjost je bila najgora jer je limitirala plafon mogućnosti. Velik se novac trošio kako bi imali ekipu koja može doći do druge runde doigravanja, bez mehanizama da se pronađu rješenja koja bi je pogurnula prema naprijed. U američkom sportu mogli ste ili biti dobri i imati realne šanse — od 10 do 30 posto — za osvajanje naslova, ili ste morali potonuti do dna, kupiti talent na draftu i opet postati dobri. Postojao je i srednji put izgradnje momčadi u letu, ali on je bio rijedak i uglavnom limitiran za ekipe na određenim tržištima kao što su Los Angeles i Miami, u koja su veliki igrači željeli doći bez obzira na stanje u ekipi.
U posljednjih nekoliko godina počelo je napuštanje maksime “najgore je biti osrednji”. Ne zato što se nešto radikalno promjenilo u samom sistemu igre; dapače, novi kolektivni ugovor još će radikalnije kažnjavati trošenje novca na osrednjost i otežavati takvim ekipama uzašašće među favorite. Promijenio se narativ oko toga što je dovoljno dobro, odnosno oko toga što predstavlja uspjeh.
Dok su ljudi u basketu prije par godina mahom bili složni u tome da je osvajanje naslova jedino što predstavlja uspjeh, što ima smisla budući da među momčadima, barem na papiru, nema financijskih razlika kao u, recimo, baseballu i nogometu, u posljednje vrijeme jača ideja da je biti solidna, stabilna playoff ekipa samo po sebi dovoljna nagrada te da kroz interni razvoj, mikropoteze ili intervenciju više sile možda postanete konkurent za naslov ako dovoljno dugo budete solidni. Što u NFL-u donekle ima smisla zbog ogromnih broja varijabli koje utječu na sezonu — broja igrača, ozljeda i rasporeda — ali u NBA-u i dalje ostaje rijetkost, čak i u novom dobu pariteta.
Akvizicija Anunobyja je dobar potez Knicksa. No, i dalje ne vidim kako im on, bez dovođenja istinskog broja 1, pomaže da budu išta više od playoff ekipe
New York Knicks su se u protekle tri godine nalazili u prostoru mediokritetstva.
Nakon sedam sezona bez playoff nastupa, još tamo od dana Carmela Anthonyja, Tysona Chandlera, J.R. Smitha i razvaljenih koljena Amare’a Stoudemirea, Knicksi su znali samo za gušenje u prašini začelja. Bio je to period u kojem su trejdani pickovi došli na naplatu, u kojem su birali u lutriji, ali uglavnom izvan top 5, i u kojem se Kristaps Porziņģis, jedini kapitalac kojeg su izabrali u tom periodu, gadno ozlijedio. Nakon tako dugog perioda beznađa čak je i osrednjost dočekana s oduševljenjem.
Tvrda, spora, radnička i ratnička košarka Knicksa pod Tomom Thibodeauom svoju je kulminaciju imala lani, kad je momčad konačno dobila novu dimenziju dolaskom Jalena Brunsona; on je oživio njen halfcourt napad, što joj je, između ostalog, omogućilo da svlada Cavalierse i prođe u drugu rundu playoffa. Što je svakako opipljiv napredak u odnosu na patnju kroz koju su navijači Knicksa morali prolaziti tijekom zadnjih desetak godina, ali napredak koji će u budućnosti teško rezultirati konstrukcijom momčadi sposobnom osvojiti naslov. Iako se ne može reći da ne pokušava.
O čemu svjedoči i razmjena koja je prije nekoliko dana iznenadila ligu.
Knicksi su se odrekli RJ Barretta, čija je nekonzistentnost iznimno frustrirala navijače koji su se sve do zadnjeg nadali da će Barrett okrenuti stranicu, oplemeniti svoj talent i postati punokrvni All-Star, te Immanuela Quickleyja, koji je lani bio jedan od favorita za titulu šestog igrača momčadi, izuzetno fluidnog playa koji je nosio njihovu drugu jedinicu i unosio prijeko potreban ritam u igru u napadu. U zamjenu su dobili OG Anunobyja, vjerojatno naj-plug-’n’-play igrača lige kojeg je željelo 20 drugih ekipa, te Preciousa Achiuwu, energičnog centra koji može pokrivati niz pozicija. Malachi Flynn je uključen u razmjenu zbog preklapanja plaća, ali nekako sumnjam da će imati veliku ulogu u MSG-u.
Na papiru je ovo odlična ramjena za Knickse.
Barrett je bio jednostavno previše nekonzistentan čak i u ulozi trećeg igrača ekipe, sa skillsetom koji jednostavno nije bio komplementaran onom Juliusa Randlea, dok je Quickley, premda izvrstan, teško mogao do veće minutaže u Thibodeauovu sistemu, a njegov je odlazak dodatno potencirao istek ugovora sljedećeg ljeta i nesposobnost dogovora oko ekstenzije s Knicksima, koji mu nisu željeli dati starterski novac.
Anunoby je čovjek koji može igrati bilo kad u bilo kojem sistemu — što je, uostalom, dokazao u svom debiju protiv Timberwolvesa, ozbiljno limitirajući učinak Anthonyja Edwardsa u obrani, cuttajući i poentirajući u tranziciji u napadu, pokazujući kuženje sa suigračima kao da je u ekipi već tri godine.
On bi Thibsovoj obrani trebao vratiti čvrstinu koja je ove sezone isparila, pogotovo nakon ozljede Mitchella Robinsona. Knicksi su pali na 21. mjesto lige po defenzivnom rejtingu i 14. po dopuštenim poenima, što je daleko najlošije otkako je Thibs preuzeo kormilo. Taj je pad započet već prošle godine, u kojoj čak ni minuciozne taktičke prilagodbe nisu uspijevale nadoknaditi deficit talenta na vanjskim pozicijama, da bi se ove sezone dodatno produbio. Anunoby je dovoljno dobar igrač da sam zaustavi proklizavanje, iako ni on ove sezone u Raptorsima nije izgledao kao isti igrač kao lani, što se primarno vidjelo na broju odbijenih i ukradenih lopti.
Iako nije bio disruptivan kao prošle sezone, vjerujem da je Anunobyev blagi defenzivni pad prvenstveno uzrokovan stanjem u momčadi za koju je Dennis Schröder nedavno izjavio da je podijeljena i da svi igraju za sebe te da će opet procvjetati u Thibsovu sistemu. Njegova sposobnost da igra bez lopte — bilo kroz cuttanje, bilo kroz šutiranje iz kornera — lijepo će se uklopiti uz igru koju preferiraju Randle i Brunson, iako nema sumnje da su odlaskom Quickleyja i Barretta Knicksi izgubili dvojicu igrača koja mogu kreirati šut i sebi i drugima te bi bila dobra stvar da Anunoby ne izgleda tako mehanički kljasto kad ide driblingom otvarati suparničku obranu.
Za mene je on čovjek koji Knicksima znatno podiže pod, ali im nimalo ne podiže plafon, bar ne u ovoj konfiguraciji. Dok god su prvi igrači ekipe Randle i Brunson, vrhunac ove momčadi je ispadanje u drugom krugu playoffa. Samo je jedna ekipa osvojila naslov bez igrača u top 12 lige, a ovi Knicksi ipak nisu Pistonsi iz 2004., a i Randle i Brunson su izvan ne top 12, nego top 20.
Randle se nakon užasavajuće lošeg starta vratio na staro, uvelike zbog odustajanja od dalekomentnih šutova te je opet počeo terorizirati suparnike s high posta, ulazeći im u tijelo, kažnjavajući ih u klinču. Brunson je jedan od najkreativnijih playeva lige, sposoban preswitchati se iz egzekutora u razigravača u svakom napadu, s dalekometnim šutom koji je opet počeo ulaziti. Njihove kvalitete nisu upitne. No, em po talentu ne mogu u istu rečenicu s jokićima, dončićima, giannisima, curryjima i embiidima, em tjeraju ekipu da igra određenim stilom u napadu koji u seriji na četiri pobjede postaje predvidljiv, bez ikakve kaotične dimenzije koja tjera na prilagodbe.
Quickleyjev i Barrettov odlazak bar će razriješiti probleme s minutažom Quentina Grimesa i Josha Harta, koji su bili jako nezadovoljni statusom u ekipi nakon što su lani obojica bili blizu 30 minuta po susretu, a trebali bismo vidjeti i više minuta za Dontea DiVincenza, čija bi kreativnost u tranziciji mogla biti nasušno potrebna rezervnoj jedinci Knicksa. Achiuwa, drugi igrač koji je došao u tradeu, trebao bi začepiti rupu nastalu Robinsonovom ozljedom, a ne bi me čudilo da na kraju sezone Knicksi odluče zadržati mladog i energičnog Nigerijca i pustiti Isiaha Hartensteina da ode u free agencyju jer će vjerojatno tražiti previše love.
Što je ujedno i trenutak u kojem će ovaj trade dobiti ili izgubiti smisao.
Knicksi trenutno imaju kapital koji bi im prije nekoliko godina mogao donijeti zvijezdu — imaju četiri picka prve runde koja mogu trejdati, imaju niz ističućih ugovora za mečiranje plaća, uključujući gotovo 16 milijuna dolara u ugovoru Evana Fourniera, imaju trade exception — ali nema zvijezda koje se nude na pladnju, pogotovo ne za pickove koji će vjerojatno biti izvan top 10.
Ne naprave li još kakvu ramjenu do kraja sezone, Knicksi bi ovog ljeta trebali imati 83 milijuna na rosteru, ali to je bez Hartensteina, Achiuwe koji postaje restriktirani slobodni igrač i Anunobyja koji postaje free agent. Ne vjerujem da će Anunoby tako lako napustiti New York, uvelike i zbog toga što je njegov agent Sam Rose sin predsjednika Knicksa Leona Rosea, ali moguće je da će Knicksi morati platiti masne pare kako bi ga zadržali.
Već sad znamo da će 76ersi ovog ljeta imati prostora za max ugovor, i premda Anunoby nije nužno igrač koji sam po sebi zaslužuje max, ukoliko je to cijena koju morate platiti kako biste ga uparili s Joelom Embiidom i Tyreseom Maxeyjem, rado ćete je platiti, jer onda znate kako imate spremnu ekipu za osvajanje naslova. Ne bi me čudilo da Knicksi budu prisiljeni pljunuti 40 milijuna po sezoni za njegove usuluge što bi ih pošteno prikočilo u izgradnji ekipe.
Nemojte me krivo shvatiti, akvizicija Anunobyja je dobar potez Knicksa. No, i dalje ne vidim kako im on, bez dovođenja istinskog broja 1, pomaže da budu išta više od playoff ekipe, i kratkoročno i dugoročno. Puno toga će ovisiti o budućim potezima Knicksa, ali za mene su se ovime samo još više usidrili u svojoj osrednjosti — ili, bolje reći, solidnosti. Što je sasvim OK ako takvo što cijenite. No, ako se mene pita, uvijek bih radije činio sve da osvojim naslov, pa makar 10 godina bio katastrofa, nego 10 godina bio OK bez ikakve šanse uzeti sve.
To je ljepota sporta: u životu si ciljeve određujete sami, i dobro je što je tako, ali u sportu su oni zadani. Nema ništa grozno u porazu, ali ima u prihvaćanju pozicije u kojoj uopće ne možete pobijediti.
