Više od 20 godina košarkaška je Meka bila irelevantna. Otkako je Jeff Van Gundy podnio ostavku na mjesto glavnog trenera, New York Knicks su uglavnom oscilirali između nebitnosti i osrednjosti, s tek rijetkim trenucima pozitivnih bljeskova koji su se — poput Linsanityja ili uparivanja Amare’a Stoudemirea i Carmela Anthonyja — brzo gasili. Od 2001. do prošle sezone dobili su jednu jedinu seriju u doigravanju u kojem su se našli svega pet puta tijekom 21 sezone. Košarkaški zaljubljenici godinama nisu hodočastili u Meku.
To se počelo mijenjati dolaskom Toma Thibodeaua, koji je u kratkom roku franšizu impregnirao svojim viđenjem košarke. Premda je Thibsa najlakše opisati kao tvrdokornog old school trenera, to bi bilo iznimno lijeno.
Istina, temelji njegove košarke proizlaze iz 1990-ih — sporija igra, tvrda obrana, jasna hijerarhija unutar ekipe — ali ona nije zastarjela. Knicksi igraju moderno na oba kraja terena, ali zbog forsiranja startera i insistiranja na individualnoj odgovornosti i na parketu i izvan njega, ostaje dojam da je Thibodeau ostao zacementiran u prošlosti. Što nije istina. Čak je pretjerano i to njegovo ‘jahanje’ startera, koje je u međuvremenu došlo do razine memea — otkako je došao u Knickse, samo je jedan jedini igrač bio u top 10 po odigranim minutama tijekom četiriju sezona, Julius Randle 2021./22., kad je bio 10. sa 35,3 minute po utakmici.
Jedino što se Thibsu može zamjeriti je to što ostavlja startere minutu ili dvije duže na parketu kad je utakmica riješena. No, usporedite li minutažu igrača Knicksa s drugim ekipama, sve je to li-la. Uzmimo, na primjer, Celticse koji su imali puno više prilika odmarati startere od drugih momčadi. Petorica njihovih igrača s najvećom minutažom igrali su redom 35-34-33-33-30 minuta po utakmici. Petorica igrača Knicksa igrali su 35-35-35-33-29. Philly je na 38-34-34-30-28, Cavsi na 35-33-32-32-31.
Bilo je sjajno slušati buku navijača u Gardenu, u toj Meki košarke, oživljenu nakon godina patnje. Oni su trebali Knicksima i Knicksi su trebali njima. Sad ih imaju
Thibodeauov pristup baziran na odgovornosti bio je prijeko potreban franšizi koja je tijemom 20-ak zadnjih godina nije imala. Knicksi su imali tendenciju dovođenja igrača kojima je odgovornost bila nepoznat pojam, igrača poput Stephona Marburyja, Eddyja Currya, Latrella Sprewella, pa čak i Mela, koji možda ne spada u istu grupu kao preostala trojica, ali je često igrao košarku za sebe, a ne za momčad. Kvragu, doveli su Phila Jacksona na mjesto generalnog menadžera kad je bilo jasno da je stari Zen Majstor u potpunosti izgubio interes za basket i sve što je želio bilo je provoditi vrijeme na golf terenima prisjećajući se dobrih starih dana.
Svi ti potezi događali su se pod dirigentskom palicom tatina sina Jamesa Dolana, miljardera koji je želio biti country zvijezda, koji je tretirao momčad kao svoju prćiju, ponašajući se kao amalgam razmažene deriščadi iz Successiona. Od velikaške momčadi iz velegrada postali su sirotani koje najbolji igrači izbjegavaju, što su Kyrie Irving i Kevin Durant dokazali kad su, umjesto za njih, potpisali za Netse.
Glupo bi bilo recentne promjene pripisati samo dolasku glavnog trenera, ali ne čudi to što je dolazak trenera koji ne trpi gluposti i živi za košarku uparen s ustoličenjem novog predsjednika Leona Rosea, nekadašnjeg superagenta s mrežom kontakata diljem lige, vratio život momčadi koji je na dobrom putu revitalizacije. Rose i Thibs su postavili i franšizu i momčad na stabilne noge, dali joj identitet, i kroz četiri sezone riješili njen daleko najveći problem: potpuni nedostatak talenta.
Od igrača koji su se prije četiri sezone nalazili na rosteru ostali su samo Mitchell Robinson, Julius Randle i Alec Burks, a Knicksi su uspijevali dokopati se kvalitetnih igrača i na slobodnom tržištu (Jalen Brunson, Isaiah Hartenstein, Donte DiVincenzo) i ramjenama (OG Anunoby, Bojan Bogdanović, Josh Hart), što nisu uspijevali napraviti otkako su uparili Amarea i Mela. Dubina koju su iznenada pronašli — što akvizicijom spomenutih igrača, što njihovim uklapanjem u strukturu momčadi i posljedičnim razvojem, omogućila im je da prebrode sezonu u kojoj su na dulje vrijeme ostali bez svog drugog i trećeg najboljeg igrača te da prvi put u 11 godina dođu do 50 pobjeda.
Unatoč tome mnogi su, uključujući mene, bili skeptični pred njihov okršaj s Philadelphia 76ersima.
Ne zato što su Knicksi klimava momčad, dapače, nakon Bostona su izgledali kao najstabilnija ekipa na Istoku, nego zato što je njihov plafon očit; zato što unatoč svim tim poboljšanjima i dalje nemaju pravu ekipu za naslov; zato što su se dočepali drugog mjesta u konferenciji tijekom posljednjeg dana regularne sezone; zato što i dalje imaju mane koje se mogu eksploatirati. Sixersi, s druge strane, imaju visok plafon, mogu napasti naslov i vjerojatno bi držali drugo mjesto Istoka da nisu na dulje vrijeme ostali bez Joela Embiida.
Ali jesu, što im je donijelo megdan u Meki košarke. U dvije napete, sulude utakmice Knicksi su nekako, ni sami ne znaju kako, došli do dvije pobjede. Napravili su to igrajući svoju košarku, moderniziranu verziju basketa koji je Thibs uspostavio kao pomoćnik u šampionskim Celticsima i kao glavni trener u nikad prežaljenim Bullsima s Derrickom Roseom. Maksimalna odgovornost u obrani, precizno preuzimanje i usmjeravanje suparnika prema zonama u kojima nisu precizni, pretpostavljanje kvalitete šuteva nabijanju tempa, ali jurišanje kad to situacija i suparnik dopuštaju. Knicksi su igrali tvrdu košarku, sporu košarku, ali lijepu košarku, sa sjajnim protokom lopte koji je djelomično proizašao iz toga što osim Brunsona nemaju pravog driblera, košarku čiji je cilj donijeti pravi odluku i izabrati pravi šut.
Kažnjavali su Sixerse kad Embiid nije bio na terenu, napadajući reket penetracijom DiVincenza i Milesa McBridea, na vrhu reketa tražeći Hartensteina koji je pronalazio cuttere Harta i Anunobyja, uzimajući trice kad bi Embiid zatvorio reket. Ubili su Sixerse u ofenzivnom skoku, kreirajući 16 dodatnih posjeda kroz neprestene motore Robinsona, Hartensteina i Harta, baražirali su ih iza linije trice zahvaljujući Bogdanoviću, DiVincenzu, Hartu i McBrideu.
Pobijedili su u dvije tijesne utakmice u kojima je Brunson igrao užasno i kao egzekutor i kao kreator, pokazujući velike probleme u igri protiv Kellyja Oubrea i Nicholasa Batuma koji su ga primarno čuvali — atipično za njega, pošto je generalno imao velikih uspjeha protiv viših igrača. Ni Anunoby se nije proslavio, barem ne napadački, uzevši tek 20 šutova u dvije utakmice uz poprilično statičnu igru. Unatoč tome Knicksi su slavili na krilima svojih igrača uloga, dokazujući koliko su dobro posloženi i koliko se dobro nadopunjuju. Ostala šestorica igrača koji su se našli u rotaciji puno su pridonijeli pobjedama — čak je i Bogdanović, koji je muku mučio s pronalaženjem mjesta u Thibsovu sustavu i posljedično s opadajućim šutom iz vana, stavio dvije iznimno važne trice u četvrtoj četvrtini druge utakmice.
Naravno, ne bismo o ovom pričali da se nije dogodilo ONO.
Četiri i pol minute prije kraja utakmice Knicksi su vodili pet razlike u četvrtini u kojoj su obje ekipe imale po nekoliko solidnih nizova. No, tad je Embiid zabio skok-šut preko Hartensteina i izvukao dodatno slobodno bacanje, a Tyrese Maxey je ubacio u višu brzinu. Preko picka i handoff akcije s Embiidom prvo je zabio polaganje, pa skok šut s poludistance, pa tricu, a nakon slobodnjaka Kylea Lowryja Phila je imala +5 poena 27 sekundi prije kraja. Ne baš riješena utakmica, ali blizu.
No, Knicksi kao da su odlučili istjerati duh Reggieja Millera iz zgrade, s DiVincenzom i Brunsonom u ulozi Billa Murrayja i Dana Aykroyda. Sjajni Indianin bek u pretpotopna je vremena zabio osam poena u devet sekundi i okrenuo -6 u Gardenu u prvoj utakmici polufinala Istoka, upisujući jednu od najluđih sekvenci u povijesti NBA košarke. Ono što su napravili Knicksi bilo je jako blizu tome.
Prvo je Brunson izgubio loptu u gužvi, DiVincenzo ju je zgrabio, izjurio na tricu, ušao natrag u reket, poslao loptu u kut u koji se Brunson pozicionirao nakon što se pridigao, Brunson je kretnjom u stranu izbacio Maxeyja, koji ga je pokušao zatvoriti, pa onda tricom smanjio na dva razlike. Sixersi su iz nekog razloga brzo krenuli izvesti loptu unatoč tome što su imali time-out; Lowry je bacio loptu do Maxeyja kojeg je Brunson povukao za ruku s leđa, što suci nisu vidjeli; Maxey je posljedično imao problema s kontrolom lopte dok su ga Brunson i Hart ganjali, pao je na parket, nije uspio pozvati time-out jer nije imao posjed; Hart ju je ugrabio, izbacio do DiVincenza, on je promašio tricu, Hartenstein je zgrabio, u padu produžio do Anunobyja koji je opet našao DiVincenza, a on je smjestio tricu.
Čitava je momčad sudjelovala u akciji, ali poseban naklon ide Brunsonu, DiVincenzu i Hartu. Trojica igrača sa sveučilišta Villanova, nekadašnji cimeri s faksa, bili su akteri možda i najvažnijeg događaja u Madison Square Gardenu u zadnjih 20 godina. Hollywoode, nisi ni do koljena stvarnosti.
Bilo je sjajno slušati buku navijača u Gardenu, u toj Meki košarke, oživljenu nakon godina patnje. Kad uzmemo u obzir da su franšize tijekom proteklih 20 godina uškopile svoje navijače terorizmom jumbotrona, sjajno je bilo na trenutak čuti navijače, neorganizirane i neuvježbane i tako drugačije od europskih, kako spontano pozdravljaju svoje junake u ekstazi košarke, podsjećajući nas kako je sport u konačnici bezvrijedna tričarija bez zajednice koja je u njega spremna usuti svoje emocije.
Oni su trebali Knicksima i Knicksi su trebali njima. Sad ih imaju.
Phila i dalje može uzeti ovu seriju i ne bi me čudilo kad bi to i napravila. Sixersima treba Embiid koji može izdržati 36 minuta bez velikih padova, treba im Batum nauštrb Tobiasa Harrisa (iako je Harris odradio solidan posao u drugoj), treba im više od Oubrea i Lowryja u napadu, treba im bar nešto od Paula Reeda u obrani kada Embiid sjedi, ali znamo da mogu. No, Knicksi trenutno imaju nogu na njihovoj guši i samo je pitanje hoće li ih dovršiti.
Napravili to ili ne — Sixersi su ipak ozbiljna momčad i ne bi bili sramota ispustiti 2-0 protiv njih, koliko god boljelo — nakon dugo godina imamo Knickse. Thibs i Rose napravili su vraški posao. Košarkaška Meka opet je mjesto hodočašća.
