Svejedno, i ako odbacite tezu o valorizaciji naslova, valja reći kako su Lakersi u periodu između 1948. i 2018. propustili doigravanje samo 10 puta (što pada na samo pet puta ukoliko ne računamo zadnjih pet sezona, kada su po prvi put u povijesti bili prisiljeni na potpuni remont) — Celticsi su u istom periodu izostali iz playoffa 16 puta, što je i dalji vraški dobro, ali ne i toliko dominantno. Lakersi su i druga najvrjednija momčad lige iza New York Knicksa, što jasno pokazuje koliko navijača imaju, i to u periodu kada ljudi sve više navijaju za igrače a ne za klubove, a valjda najprepoznatljivije lice Lakersa je prokleti LaVarr Ball.

Najveću težinu, veću od naslova i od dolara i od navijača, ipak nose imena koja su igrala za ovu momčad — Baylor, Goodrich, McAdoo, Pau, Worthy, Wilt, West, Kareem, Shaq, Kobe, Magic. Oni su ispisivali povijest, oni su revolucionarizirali igru, oni redom spadaju među najveće koji su ikada driblali narančastom loptom. Zadnja šestorica redom će se naći na gotovo svakom popisu 25 najvećih igrača svih vremena. To je simbolički kapital kojeg nema gotovo nijedna momčad u svijetu sporta. Ne košarke, sporta. Lakersi su kraljevski klub.

Upravo će navijači Lakersa, ali baš Lakersa, biti testirani skoro kao LeBron

Ima li stoga boljeg odredišta za Kralja?

Pitanje je ima li opasnijeg. Igrati u Clevelandu i Miamiju nije nosilo takvu povijesnu težinu — LeBron je Cavaliersima donio prvi naslov u povijesti franšize koja ga je tako dugo čekala, dok je Miamiju donio drugi i treći, ovaj put bez mrlje koja se često pripisuje naslovu iz 2006. zbog katastrofalnog suđenja na štetu Mavericksa. Ni jedna ni druga franšiza nisu imale svoje legende, unatoč tome što se znalo dogoditi da veliki igrači zaigraju za njih na po par sezona — Miami je imao Zoa Mourninga i Dwyanea Wadea, dok su najbolji igrači Cavsa prije Brona vjerojatno bili Mark Price i Brad Daugherty, dvojac čija je povijesna veličina tolika da mlađi od 20 godina vjerojatno za njih po prvi puta čuju*.

*Što je svakako šteta, jer su obojica bili fini igrači, a Daughertyeva zvijezda bi vjerojatno bila i blistavija da nije imao milijun ozljeda leđa zbog kojih se na kraju umirovio.

U Los Angelesu težina visi sa stropa dvorane i može zgnječiti one koji traže da se jednog dana i njihovo ime nađe gore među svjetlima reflektora. Igranje u Los Angelesu nosi velik rizik za LeBronovo nasljeđe, za ono što Ameri zovu legacy. Odigra li ispod očekivanja, njegov ranking među najvećima svih vremena (a za mene je ove postsezone potvrdio da zaslužuje drugo mjesto, točno između Kareema i MJ-a) mogao bi se sunovratiti — kako kod ozbiljnih NBA povjesničara, tako i među generalnom populacijom koja ionako vrvi LeBron-hejterima. Premda je teško procjieniti motivaciju iza LeBronova dolaska u Los Angeles, u kojem već neko vrijeme ima kuću i u kojem provodi ljeta; sam je prije dvije godine izjavio kako “proganja duha koji je igrao u Chicagu.”

Postoji niz razloga zašto ga LeBron nikada neće dohvatiti.

1. Odanost

Gotovo svi igrači u nekakvom konsenzualnom top 15 svih vremena su tijekom karijere igrali za jednu franšizu, tek pod stare dane mijenjajući boju dresa. Jedine iznimke su Wilt Chamberlain, Charles Barkley, Shaquille O’Neal, Moses Malone — koji je tu ionako jako rubni član — i LeBron. Nitko od njih nije osvojio naslove s trima različitim momčadima, pa većinu povezujemo s franšizama u kojima su ostvarili najveće uspjehe: Wilt i Shaq su igrači Lakersa, Sir Charles je igrač Sunsa, Malone je igrač Sixersa (iako se toliko selio da je i to upitno). LeBron je zasad igrač Cavaliersa — zbog godina, zbog odrastanja u Akronu i zbog povijesne važnosti tog naslova. No, svakom minutom odigranom u žutom dresu ta veza slabi. Većina mu to neće zamjeriti, ali neki definitivno hoće.

2. Godine

LeBronu su 33, navršit će 34 prije nego što uđemo u 2019. Unatoč tome što se nevjerojatno brine za svoje tijelo, što koristi terapije kisikom i smrznute komore i što je medicina napredovala toliko da gotovo svi igrači mogu produljiti svoj vrhunac za par godina u odnosu na desetljeće ranije, godine na kraju sustignu svakoga. Sustigle su Kobea Bryanta unatoč tome što je putovao u Njemačku na terapije krvlju koje su bile ilegalne u SAD-u. Sustigle su Tima Duncana koji je zadnjih par sezona drastično smanjio svoj učinak i dobivao DNP-ove jer je bio prestar. Prošle smo sezone gledali kako lagano gaze Dirka Nowitzkog, a uskoro bi mogli gledati kako gaze npr. Rogera Federera.

LeBron nikada nije bio ozbiljno ozlijeđen, što bi mu također trebalo produljiti zenit, ali u ovim godinama pad produkcije samo čeka da vas zgrabi. Tijekom prošlog doigravanja, osobito u serijama protiv Pacersa i Celticsa, izgledao je umorno, preumorno da bi davao sve od sebe na oba kraja terena. To je bio prvi put da je pokazao veliku ranjivost u vlastitoj igri još tamo od 2006., kada mu je najveći minus bio vanjski šut. Jordan je osvojio tri naslova kada mu je bilo između 33 i 36, posljednji igrajući na parama benzina koji je ostao u spremniku. No, Jordan je isto tako imao pauzu od skoro dvije sezone, počeo je igrati u NBA-u nakon tri godine faksa i nije igru toliko zasnivao na snazi koliko na finesi (s tim da je igračka inteligencija daleko najvažnija komponenta kod obojice). Nekako mi se čini da bi kroz dvije sezone LeBron konačno mogao početi s padom, ali i to bi bilo nevjerojatno s obzirom na razinu igre na koju nas je navikao.

3. Konkurencija

Nakon godina na puno slabijem Istoku, konačno se došao bosti s rogatima. Premda je playoff i ove sezone pokazao kako na istočnoj obali ima nekoliko zanimljivih ekipa sa svijetlom budućnosti, pri čemu prvenstveno mislim na Celticse i Sixerse, valja reći kako je put za LeBrona do finala često bio otvoren — najozbiljnija prepreka u proteklom desetljeću bili su mu Chicago Bullsi, koji su do finala konferencije stigli samo jednom zbog ozljede Derricka Rosea, te Boston Celticsi, čija je velika trojka s KG-jem, Rayom Allenom i Paulom Pierceom ipak bila prestara u trenutku sastavljanja da igra ozbiljnu košarku dulje od četiri godine.

Sada je upao u gadnu kašu. Čekaju ga mlade ekipe s ulaznom putanjom poput Nuggetsa i Timberwolvesa, momčadi koje imaju generacijski talent poput Pelicansa, defenzivno tvrdi sastavi poput Jazza, divlje ekipe koje mogu dobiti svakoga poput Thundera i ispaljivači bombi oboružani MVP-jem poput Rocketsa. Na kraju priče, poput finalnog bossa u igri, čekaju ga Warriorsi. Do njih treba doći, a NBA playoff ne nudi checkpointove.

Dubsi su napravili pravi iznered tijekom ovog prijelaznog roka, potpisavši ozlijeđenog DeMarcusa Cousinsa za nešto malo više od pet milijuna dolara. Tako su postali prva momčad u povijesti lige koja će u svojoj postavi imati trojicu igrača koja su prijašnje sezone ubacivala 25+ poena po utakmici. Jasno, pitanje je kakvu će Cousins košarku igrati — jer vratiti se na parket nakon operacije Ahilove tetive je skoro jednako teško kao Jeffu Greenu pogoditi otvoren šut za tricu, a s dragim i milim DeMarcusom uvijek postoji i pitanje kemije u svlačionici, ali bude li Cousins na 75 posto lanjskog učinka i prihvati li svoju ulogu mirno u nadi da će osvojiti naslov i usput si povećati šanse za isplatu novim ugovorom (koji mu Warriorsi neće ponuditi jer nemaju cap space) bit će nesumnjivo veliko oružje za Dubse na oba kraja terena. Bez obzira hoće li Warriorsi biti na 90 ili na 120 posto u odnosu na lanjsku momčad, jasno je da će LeBron teško kroz njih.

4. Momčad.

Teško će i kroz ostale ekipe. Jedan od razloga zašto je LeBron naginjao potpisu za Lakerse je to što su imali cap space za potpisivanje još jednog max ugovora. U međuvremenu ih je odjebao Paul George, Cousins je otišao u Dubse, a Spursi traže puno i previše za Kawhija Leonarda, unatoč tome što je jasno dao do znanja da želi u Lakerse i tako smanjio interes drugih momčadi za igrača koji više ne želi biti u San Antoniju. Lakersi bi u panici mogli složiti paket za Kawhija koji bi vjerojatno uključivao nekoliko pickova i koji bi drastično načeo njihovu jezgru — sasvim sigurno bi ostali bez dvojice od trojca Brandon Ingram-Lonzo Ball-Kyle Kuzma — ali kako sada stvari stoje, pametnije bi im bilo iskoristiti stretch opciju za kolosalni ugovor Luola Denga i sljedeće sezone, kada Kawhi izlazi na tržište, imati opet priliku potpisati max ugovor.

To bi, doduše, značilo da LeBron igra u kržljavoj momčadi s par talentiranih mladih igrača i hrpom veterana koji su dovedeni u Los Angeles po nekom čudnom nalogu — Rajon Rondo, inače veliki LeBronov ‘fan’, došao je za osam milijuna, JaVale McGee za 2,1, a Lance Stephenson za 4,5, svi na jednu godinu.*

*Ove je sezone potpisano rekordno puno jednogodišnjih ugovora. Od 41 dosad prijavljenog potpisa njih čak 24 bili su ili na jednu godinu, ili na dvije godine s player optionom nakon jedne. Nakon što su u sezoni salary cap spikea, koji je Dubsima omogućio da potpišu Kevina Duranta, GM-ovi stupidno bacali novce na četverogodišnje ugovore za ozljeđene i stare igrače poput Joakima Noaha, Luola Denga, Timofeja Mozgova i njima sličnih, ove sezone vlada oprez. Em ekipe nemaju para jer su zakrčene lošim ugovorima, em su GM-ovi valjda konačno skužili koliko je financijska fleksibilnost važna. Jasno, kod nekih ugovora kratkoća je bila uvjetovana nadom igrača da će odigrati jebačku sezonu i sljedeće godine potpisati za masne pare, ali takvi slučajevi su puno rjeđi.

Razumijem da Lakersi nisu željeli produljiti ugovor s Juliusom Randleom kako bi zadržali financijsku fleksibilnost — ali ako su već morali nakrcati momčad jednogodišnjim ugovorima, zašto onda nisu potražili bolje veterene koji mogu pomoći momčadi? Vanjski šuteri i defenzivni specijalci na trici su ono što im je trebalo, a ne ovaj Trio fantastikus. Rondo im još može koliko-toliko poslužiti ako trejdaju Balla u dealu za Kawhija, McGee je McGee i bolje ga je ne ureći, a Lance Stephenson… Pa ne bih mu teglu majoneze dao da otvori. Produljili su i ugovor s Kentaviusom Caldwell-Popeom na jednu godinu, ali pitanje je i koliko je on u dogoročnim planovima franšize.

Lakersi su ovim potezima osigurali da momčad i sljedeće sezone može biti igrač na tržištu, ali time su bacili u vjetar LeBronovu sezonu, a njemu više nije 23 pa da može čekati godinu na kompetitivnu momčad. Ovaj segment bi se mogao promijeniti do kraja prijelaznog roka, ali zasad nije ponudio baš puno razloga za optimizam među navijačima Lakersa.

Upravo će navijači Lakersa, ali baš Lakersa, biti testirani skoro kao LeBron. Zbog svoje fanatične odanosti Kobeu Bryantu svih su ovih godina pokušavali osporiti LeBronovu važnost i vrijednost, što je sasvim normalno sportsko ponašanje. No, sada se nalaze u situaciji u kojoj moraju navijati za Jamesa. Ne uspije li opravdati očekivanja, rasčerečit će ga. Ali odvede li ih daleko, daleko… Ne vjerujem da će u njihovim srcima ikada biti ravan Kobeu, Kareemu ili Magicu, ali morat će mu konačno priznati veličinu.

Jedno je sigurno, bit će zabavno promatrati i njegovu i njihovu borbu. Koliko god blasfemično izgledala.